Web vs. klasično novinarstvo: Popularni mitovi i tužne zablude

Tijekom prošlog tjedna sudjelovali smo na konferenciji 4M Belgrade: Novinarstvo i novi mediji (nove mogućnosti). U organizaciji Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS) te Francuske ambasade i organizacije CFI, stotinjak stručnjaka iz područja weba i novinarstva sudjelovalo je na desetak panela i rasprava o budućnosti novinarstva u novom, digitalnom okruženju. Kako to obično bude na ovakvim konferencijama (uz izuzetne pohvale organizatorima), panelisti i govornici (među kojima i autor ovog članka) uglavnom su otkrivali ‘toplu vodu’, raspredajući o tematici koja ih, najčešće, osobno zabrinjava, bez da ih ‘čuje’ šira masa ili barem oni koji bi trebali (vlasnici medija).

Hoće li preživjeti tisak, hoće li se konačno pronaći isplativ model za web portale, kakve veze Twitter ima s novinarstvom, što novinari budućnosti moraju znati i na koje kompromise vlasnici medija moraju pristati da prežive. Uglavnom smo postavljali pitanja, odgovora je malo, a tamo gdje ih ima, teško su dokazivi jer uspješni ‘case study‘ za pojedini problem jednako je teško pronaći.

Doduše, bila su dva izuzetka vrijedna pažnje.

Catherine Frammery sa švicarskog portala LeTemps. Catherine nam je ispričala kako su uspjeli 80 posto svoje publike pretvoriti u – pretplatnike web/digitalnog izdanja njihovih novina. Nakon što smo obrisali sline, unisono smo zaključili kako je ‘njihov život Švicarska’, odnosno kako u zemljama sjeverne Europe postoje slučajevi gdje tiskovine imaju većinu prihoda od pretplata (prodaje!) na izdanja, te kako je to u njihovom ‘mentalitetu’, pa stoga ne čudi i ovaj podatak. Recepta za takav uspjeh nema, a magična formula glasi: Navike čitatelja + visoki standardi novinarstva. Kraj priče.

Drugi izuzetak vrijedan pažnje bila je prezentacija Marka Stjepanovića, ‘odgovornog urednika sajta’ Blic.rs. Marko je u 20-minutnoj studiji slučaja prezentirao procese i podatke koji su otkrili zašto je Blic.rs uspješan, zašto zarađuju, zašto imaju ogromnu posjetu (koja se broji u milijunima!), zašto su razvili vlastiti sustav real-time praćenja posjećenosti te kako je tekla ‘pretvorba’ klasičnih, ‘old-school’ novinara u web ‘prvake’, te zašto će zaposliti ukupno osam administratora da moderiraju komentare, kad većina web redakcija konkurentnih sajtova nema sveukupno osam zaposlenika. Na moje pitanje o ‘magičnoj metodi’ kojom su novinare iz tiska primorali da naprave čuda na webu, Marko je odgovorio jednom riječju: Kriza.

Ta prezentacija, kao i kasniji razgovor s kolegama, ponukala me na problematiku iz naslova ovog članka. Meni je, priznajem, lako. Radio sam u tiskanim izdanjima i web redakcijama velikih domaćih medija, da ne kažem ‘mainstream medijima’, kao i u onim manjim, pa mogu uspoređivati i analizirati. Kolegama koje su ‘zapeli’ u jednoj redakciji neke je stvari teško predočiti. Čitateljima, publici koja želi vidjeti vijesti na portalima i članke u novinama – još manje. Njih to, na kraju krajeva, ni ne zanima. No ono što mene muči, a vidim i moje kolege, definiranje je pojedinih ‘modernih’ pojmova kao i njihovo razlikovanje. Novinari iz tiska često će ‘odmahnuti rukom’ na spomen ‘web novinara’, dok će se oni prema njima odnositi kao prema ‘fosilima’ koje je pregazilo vrijeme. U nakani da razbristrimo neke pojmove i možda nekome pomognemo, hajde da se malo bavimo dekodiranjem novinarstva i srodnim pojmovima. Možda, s druge strane, nekom vlasniku medija razbistrimo koga treba zaposliti za što, te nekima otkrijemo što njegovi pojedini zaposlenici zapravo – rade.

Usput budi rečeno, vidim da isti problem postoji kod studenata novinarstva. Da stvar bude gora – i kod profesora na fakultetima novinarstva.

Novinar, u onom klasičnom smislu te riječi

Osoba ljubopitljive prirode, u pravilu razvijenih socijalnih vještina s tendencijom ‘ispravljanja krivih drina’ i pisanja o stvarima šire društvene važnosti. Razlikujemo novinare ‘zanatlije’ koji mogu pisati o bilo čemu (širok spektar interesa i opće kulture/znanja), specijalizirane novinare koji su se višegodišnjim praćenjem jedne tematike usavršili na tom području (medicina, politika, školstvo, sport…). Obje vrste novinara imaju isti ‘modus operandi’ – terenski posao. Trošenje cipela. Ugrožena novinarska vrsta, usput, treba im odati počast.

Novinar tiskanog izdanja

Vidi ranije, pod ‘novinar, klasični’. Najčešće radi za tiskane medije i u njima objavljuje. Web kao takav svjesno ignorira, obraćajući na njega pažnju samo kad je tamo neka ‘tema’ ili kad ga kolege iz web redakcije krivo potpišu. Opravdano vjeruje u kvalitativnu premoć tiskanih izdanja. Koliko god mi mislili da su ona ‘mrtva’, većina za društvo važnih tema objavljuje se u tisku, kasnije je prenose svi mediji (TV, radio, web portali…). Faktor preobraćenja na web novinarstvo – minimalan. Ovaj novinar najčešće posjeduje najbolje spisateljske sposobnosti. Još uvijek je ‘lak na satu’, odnosno ‘brzinu’ pravda činjenicom da prva izdanja novina idu tek poslijepodne na prijelom/u tisak. Grozi se interneta i smatra ga nužnim zlom.

Web novinar (u redakciji tiskanog izdanja)

Osoba koja radi na portalu, odnosno web produžetku kakvog tiskanog izdanja. Dakle, ne samostalne web redakcije. U pravilu je riječ o ljudima s manjkom privatnog života. Inače nikad ne bi radili taj posao. Sposobni minimalno osam sati sjediti u redakciji bez da se pomaknu s radnog mjesta. U siromašnijim redakcijama služe i kao ‘ubacivači’ tekstova drugih novinara iz tiskanog izdanja na web izdanje. U ‘slobodno’ vrijeme popunjavaju prazine oko tekstova tiskanih izdanja prenesenih na web pišući ‘light’ teme koje se mogu pronaći i, važnije, obraditi putem interneta/telefonski. Specijalizirani za korištenje web tehnologija, najbrži ubacivači foto-galerija na portale. Prevode vijesti sa stranih portala u rekordnom vremenu (da, web je brz).

Često na udaru novinara tiskanog izdanja ‘jer su ih krivo potpisali’. Veće teme u pravilu ne stižu obrađivati. Zanatlije, pišu što god treba – show, politika, online, crna kronika. Taoci udarničkog ritma, umiru prije klasičnih novinara zbog stresa. Na teren ne stižu izlaziti. Najčešće ih optužuju da ‘samo prepisuju sa stranih portala’. Što nije optužba, već opis radnog mjesta, ali ok. Uglavnom ih je dvoje, troje u smjeni i vode bitku s ‘web-only’ portalima gdje u svi novinari – web novinari.

Web urednik (u redakciji tiskanog izdanja)

Osoba koju podjednako mrze i klasični novinari, novinari tiskanog izdanja i web novinari. Najčešće najinformiraniji jer prate ‘dva ratišta’, ono na webu i ono u tisku. Spsobni pronaći tekst na stranom portalu, prevesti ga, opremiti i pozicionirati na portalu u manje od deset minuta. Džabe im, nitko to ne cijeni. Rasturaju naslove jer razmišljaju i kao ‘urednici tiskanih izdanja u okruženju Googlea i brzog interneta’. Mikro-menadžeri koji koordiniraju želje urednika tiskanog izdanja i prirodni pritisak weba za brzinom i objavom informacija.

Mrze se svaki put kad na kraj članka napišu: Ostatak pročitajte u tiskanom izdanju. U primjeru Blic.rs-a saznajemo da je glavni urednik weba ujedno zamjenik glavnog urednika tiska. To su idealni uvjeti za rad, istovremeno prokleto rijetki. Najčešće su manje plaćeni od svojih kolega iz tiskanog izdanja. Dnevno pročitaju i opreme stotinjak članaka. Najveći čangrizavci. Da nije zakonom zabranjeno, pucali bi u ekipu iz promocije/marketinga. Ignoriraju vaše loše napisane PR objave.

Web novinar (u web redakciji)

Dakle, novinar koji objavljuje tekstove isključivo na domicilnom portalu. Ne bavi se tiskom jer se njime ne bavi ni njegov poslodavac. Identičan novinaru tiskanog izdanja, samo s puno većim pritiskom da tekst piše i objavljuje u ‘real-timeu’. Više je na terenu, ali mora pratiti i zbivanja na webu, te znati kako se ‘piše za web’. Kraće. Konciznije. Bez puno pridjeva. U glavu. Direktno.

U posljednje vrijeme, zbog razvoja ‘proklete’ tehnologije tekstove može slati direktno s terena,  a kad se vrati u redakciju, uz sav posao koji ima, još mora i ‘pratiti’ tekst po online društvenim mrežama, gledati kako se i koliko čita te se ponekad (u siromašnijim redakcijama) boriti s ustašama i partizanima u komentarima. Najčešće posjeduje odlične spisateljske kvalitete, plus osjećaj za brzinu. Ne voli ga kad ga se zove ‘web novinar’ jer on to nije. To što radi na web mediju, to je samo platforma. Činjenica.

Novinar tiskanog izdanja naklonjen webu

Najčešće osoba koja prati određenu tematiku godinama i radi isključivo to. Otvorena duha i vesele naravi. Jedini koji će samoinicijativno prići uredniku web izdanja i napisati mu tekst, neovisno o zadacima koje ima za tiskano izdanje. Često će raditi na samopromociji koristeći online društvene mreže. Na internet gleda kao na zanimljiv fenomen. Brine ga budućnost tiska. Nije siguran gdje je ‘trava zelenija’. Rijedak poput dragog kamena, jer to i jest.

Integrirana novinska redakcija

Marko s Blic.rs portala tvrdi da su je oni uspjeli napraviti. Mi ostali mu teško vjerujemo, iako smo zapravo – ljubomorni. Riječ je o ideji koja postoji već godinama u novinama koje imaju tiskano izdanje i web izdanje. Ukratko, novinari paralelno prate svoje područje na webu i u tisku. Najčešće ne stižu oboje. Najčešće se priklanjaju tisku jer od ‘tamo dolaze’ i tamo ih ‘plaćaju’. Web urednik bez potpore glavnog urednika tiskanog izdanja nema apsolutno nikakvu moć da ‘integriranu’ redakciju pretvori u praksu. Ideja zbog koje se razmjeste stolovi po redakciji, promijene neki ugovori i na tome, u pravilu – sve ostane. Usput budi rečeno, pričamo o budućnosti novinarskih redakcija. Gdje je multiplatformnost svetinja. Živi bili pa vidjeli.

Bonus: Fotograf

Pojavom portala i interneta trajno im je zagorčan život, obzirom da fotografije moraju obrađivati i slati u redakciju samo par minuta nakon što su ih snimili. Profesionalci koji žive po ‘svojim pravilima’. U vječnoj svađi s web urednicima zbog cropanja fotografija. Ne zanima ih što web redakcije često nemaju ‘urednika fotografije’ i što tehnologija određuje dimenzije i omjere fotografija.  Najsretniji kad im se objavi fotogalerija na webu, što je nemoguće u tisku. Jedini koji su mogli opravdano podržati ACTA-u, bez da ih itko za to krivi. Jer im stalno kradu fotke.