Startupi su poput djece, ali jesu li osnivači roditelji, a članovi tima proširena obitelj?
Vibor Cipan
24. 01. 2013.
Posve nevezano i neplanirano uz film The Startup Kids koji smo gledali u sklopu nedavno održanog Jellyweek Coworking Sessiona, usporedio sam u svom predavanju paralelu između startupa i djece. Iako (još uvijek) nisam roditelj u biološkom smislu riječi, ponosni sam suosnivač (roditelj?!) i direktor startupa. Međutim, dovoljno je malo razmisliti i vidjeti koliko je zapravo podizanje i izgradnja startupa slično podizanju i izgradnju djeteta, nove osobe.
Posve nevezano i neplanirano uz film The Startup Kids koji smo gledali u sklopu nedavno održanog Jellyweek Coworking Sessiona, usporedio sam u svom predavanju paralelu između startupa i djece. Iako (još uvijek) nisam roditelj u biološkom smislu riječi, ponosni sam suosnivač (roditelj?!) i direktor startupa. Međutim, dovoljno je malo razmisliti i vidjeti koliko je zapravo podizanje i izgradnja startupa slično podizanju i izgradnju djeteta, nove osobe.
Ukoliko niste bili, gledali film niti znate što se moglo čuti na Jellyweek Coworking Sessionu, pročitajte Netokracijin pregled svih predavanja.
Rođenje je osnivanje startupa. Paralele se mogu povlačiti i kroz biološki gledano odrastanje, razvoj, zrelost, starost… Neki su ljudi dugovječniji, neke tvrtke opstaju desetljećima, neke i duže od toga. Međutim, kritična točka je ona prva i razdoblje neposredno nakon toga.
Dramatična jutra i noći svakog malog startupa
Startupi su kao djeca. U startu su gotovo sasvim bespomoćni i trebaju pomoć, resurse, pozornost i brigu kako bi se razvili. Zato usporedba osnivača s roditeljem i nije tako čudna. Kao i roditelji, osnivači startupa se često bude noćima, imaju isprekidane snove, strepe i brinu se što donosi jutro. Kao i roditelji, doživljaju emocionalni vrtuljak – svaki uspjeh svojeg “djeteta” doživljavaju, baš kao i neuspjehe, vrlo dramatično. Iscrpljuju se, žrtvuju se, daju sebe, bezuvjetno i bez pitanja. A sve to s istom svrhom, s nadom i uvjerenjem da će njihova “beba” biti velika, jaka, zdrava, pametna… A možda i da sebe ostvare na neki način kroz nju.
Startupi s vremenom rastu i sazrijevaju, a s time izgrađuju i svoj karakter. I zaista, prilično pouzdano možete opisati neki startup kao osobu – ozbiljni, razdragani, fakini, proračunati, tromi… Karakteristike su koje jednako vjerno opisuju i ljudsko biće, ali i organizaciju poput startupa. Iako neću ići toliko daleko poput Mitta Romneyja i njegovog “Corporations are people, too!”, postoje jasne veze.
Startupova proširena obitelj
Odgoj djeteta? Odgoj startupa? Nazovimo ga uspostavom sustava vrijednosti i kulture. I kao što će roditelj odgojiti dijete i nastojati mu usaditi određene vrijednosti i kvalitete, isti process se odvija i u startupu. Međutim, startup pruža i jednu jedinstvenu priliku, a to je da u njegovom “odgoju” sudjeluje širi krug ljudi. Ne samo osnivači, već i svi članovi tima, zaposlenici. Proširena obitelj? Možda. Nije niti važno – ali participiranje svih članova te “proširene obitelji” je nešto što će u konačnici startup oblikovati. I isto tako, kao što u realnom životu vanjski utjecaj ima velik utjecaj na rast i razvoj ljudskog bića, tako niti startupi ne postoje u vakuumu. Na njih utječe i poslovno i društveno okruženje kao i drugi startupi (prijatelji?). A usporedbe bi mogli ići i dalje – popularni ili manje popularni klinci u školama? Oni koji su više kul sada, ali kroz koju godinu završe neslavno? Zvuči poznato? Ostavit ću mozganje o imenima startupa koji bi se uklopili u ovu specifičnu situaciju vama…
I konačno, teško je nekome tko je posve izvan ove zajednice objasniti tu, često, fanatičnu opsjednutost osnivača i zaposlenika startupa. Teško je razumjeti mnoštvo naoko neracionalnih poteza, ali i nevjerojatno ispunjavajući doživljaj izgradnje nečega većeg od sebe, nečega nevjerojatnog. Možda je baš zato metafora roditeljstva do neke mjere prigodna…
Kažem do neke mjere, jer ipak, koliko god startupi bili fenomenalno iskustvo, ništa se ne može mjeriti, u to vjerujem, s roditeljstvom. U kojoj god fazi roditeljstva, bilo onog poslovnog, bilo onog osobnog bili, sretno i hrabro!
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na Netokraciji dopušteno je samo korisnicima koji ostave svoje ime i prezime te mail adresu i prihvate pravila ponašanja.
Pravila ponašanja
Na Netokraciji za vas stvaramo kvalitetan, autorski potpisan sadržaj i zaista se veselimo vašim kvalitetnim, kontruktivnim komentarima. Poštujmo stoga jedni druge prilikom komentiranja, kao i Zakon, držeći se sljedećih pravila ponašanja:
Kako koristimo podatke koje ostavljate? Bacite oko na našu izjavu o privatnosti.
Sve ostale komentare ćemo s guštom spaliti, jer ne zaslužuju svoje mjesto na internetu.
Komentari
Šloser
24. 01. 2013. u 10:46 am
Čitajući ovo sjetio sam se one kampanje udruge RODA, “prve tri godine su najvažnije”, gdje su htjeli skrenuti pozornost na to kako se u prve tri godine oblikuje osobnost dijeteta i kako su tu pažnja i ljubav nužni. Eto, baš tako je i sa startupima. Ništa ne ide preko noći i samo za početak treba puno vremena. Mi na svom (Publiconn) radimo dvije godine i tek sada je prohodao i naučio prve riječi. Još uvijek ga stalno moramo imati na oku i pazaiti ga.
Ali ipak se nadamo da će sa 3 godine biti sposoban sam zaraditi koju kunu 🙂
Vibor Cipan
24. 01. 2013. u 1:12 pm
Slažem se, sjećam se te kampanje – stvarno je dobro bila izvedena, ali – da – mogu se i tu povući paralele, mi smo nedavno napunili 3 godine, imali smo relativno (ne)traumaticno iskustvo, valjda cemo biti normalni kad sasvim narastemo 🙂
Damir2
25. 01. 2013. u 12:04 am
Ne bi da kvarim idilu ali startupi baš i nisu kao djeca jer ih danas 98% propada. Sudeći prema člancima na Venture Beat taj broj bit će i veći jer zasićenje je veliko. Čovjek lijepo objašnjava da je za posječan startup, pogotovo iz Europe danas čista lutrija dobiti kapital. Prije bi se onda moglo reći da su startupi ljudi koji nisu baš najbolje upućeni u poslovno okruženje u koje se upuštaju.
A i ne znam čemu tolika pompa oko startupa danas kada postoje već preko 30 godina. I Apple i Cisco i IBM i HP i MSFT svi su oni startupi koji su uspjeli naći kapital jer je bio zdravi ekosistem. No danas je pravo pomodarstvo osnovati startup, a svakim novoosnovanim sve su manje šanse da će dobiti kapital. Ne razumijem da li ljude stvarno toliko privlači lova na brzaka ili su danas ljudi odjednom masovno otkrili poduzetničku žicu kakve prije nikad u povijesti nije bilo. Bez ljutnje čini se da je ipak potencijalna lova na brzaka u pitanju što nje baš ohrabrujuće za nas kao potencijalne korisnike.
Ivan Ilijašić
25. 01. 2013. u 12:01 pm
Moram odgovoriti startup retorikom 🙂 Usporedba djece i startupa je moguća, ali Vibore, morao si napraviti bolji customer research, pitati ljude koji imaju djecu i dobiti customer validation tvojih hipoteza 😛
U startupu kao i kod djece u bilo kojem trenutku može nastati neko sranje. U startupu se taj šit može nakratko pokrpati ili ostaviti da stoji neko vrijeme, ali probajte prekriti pelenu, kakicu ili ostaviti da stoji neko vrijeme. Neće ići 😀
Vibor Cipan
26. 01. 2013. u 3:44 pm
@Damir2 – Sasvim je jasno da je velika lova u interesu i velika lova na brzaka jer to je jedino sto ljude u zivotu pokrece i startup je najbolji i najlaksi nacin da se do toga dodje. Iako, ta brojka od 98% je problematicna u ovoj matematici… Hm, mozda ipak nije niti lova, niti brzina vec cinjenica da je danas to lakse, jeftinije i jednostavnije nego ikada prije i da buducnost ide u smjeru samozaposljavanja ili manjih i agilnih organizacija, a ne mastodonata… Think about it…
Damir2
28. 01. 2013. u 11:20 am
Vibore, pošteno zboriš 🙂
Ipak ova je brojka službena statistika. Jest da je danas brže, lakše i jeftinije ali da li je to dobar motiv. Zar nije rečeno da treba raditi ono što voliš, ili za što si talentiran. To je jedini način da budeš odličan i da izdržiš. Kao rezultat navale u zadnjih par godina prosječan startup ima puno manje šanse dobit lovu ili napravit nešto, lako je provjeriti. Pa koji je onda motiv? Jer lako je i peći kokice pred kinom pa nema neke navale. A šanse za obogatit se su statistički podjednake. Ili je to mentalitet igrača lutrije, par njih dobije veliku lovu pa tisuće navale jer možda i oni dobiju. Meni je tu ipak nešto vrlo sumnjivo 😉
Hmm
Vibor Cipan
28. 01. 2013. u 7:46 pm
Hmm se i meni čini kao jedini dobar kraj ove priče, nema tu jednostavnog / jedinstvenog odgovora. Hmm 🙂