Zašto nismo sretni na poslu?

Postoje dva glavna razloga zašto nismo sretni na poslu.

Prvi razlog: realno loši uvjeti. Možda radimo posao koji ne volimo za neadekvatnu plaću, imamo lošeg šefa koji nas ne cijeni dovoljno, pod velikim smo stresom, pati nam slobodno vrijeme, potencijalno i zdravlje, u burnoutu smo. Ili nam je pak dosadno jer nemamo smislene i izazovne ciljeve. Tu patnju si produljujemo predugim ostankom na takvom radnom mjestu jer se bojimo promjene, jer mislimo da nismo dovoljno dobri i ne zaslužujemo bolje (ili ni ne vjerujemo da nešto bolje postoji) ili smo pak jako vezani za benefite koje dobivamo.

Međutim, drugi razlog su naša očekivanja.

Sve više smo nesretni na poslu i zato što slutimo da bismo i mogli i trebali biti – sretniji.

I tada nastaje “meta-patnja”: nesretni smo jer smo nesretni, odnosno – jer nismo onoliko sretni koliko mislimo da možemo i trebamo biti.

Imperativ sreće

Budi sretan! Pronađi posao iz snova! Otključaj svoj potencijal! 

Danas imamo mogućnost, a time i potrebu optimizirati svako iskustvo, pa tako i radno.

Ne težimo samo sreći, nego maksimalnoj sreći. Ne osjećamo samo da bismo mogli biti sretniji, nego i da moramo. I to je istovremeno i luksuz i teret.

Taj imperativ sreće nas navodi da stalno preispitujemo svoje odluke i pitamo se jesmo li na pravom mjestu i trebamo li biti negdje drugdje. Zašto bi trpjeli neko ‘ok-ish’ iskustvo, ako može bolje, ako može super?

Ne želimo samo dobru plaću – želimo visoku plaću i jake benefite. Ne želimo samo posao koji znamo i uživamo raditi – želimo posao u kojem ostvarujemo svoje potencijale i životnu svrhu. Ne želimo samo korektne odnose s kolegama – želimo osjećaj pripadanja i povezanosti.

A ni “super” nije dovoljno ako se nikad ne mijenja. Želimo imati veći utjecaj nego jučer, stalno učiti nešto novo, napredovati u hijerarhiji, imati česte povišice, nove izazove, projekte itd. Dakle, nije važno samo da je super nego i da stalno ide na bolje. S jedne strane, tako visoki apetiti guraju nas prema naprijed i život čine boljim.

S druge strane, toliko nam remete ravnotežu da nas bacaju u stanje konstantnog nemira. U potrazi smo za svetim gralom sreće i ispunjenosti, gdje nas čeka karijera snova u kojoj ćemo ostvariti sve svoje potencijale. Pa onda, kad se suočimo s nekim problemom na poslu, kreće preispitivanje: Je li ovo za mene? Što ako griješim time što ostajem? Što ako propuštam prilike? Da li bi bio/la sretniji/a negdje drugdje?

Postajemo osjetljivi na sitne nepravde i znakove da “to nije to” i ubrzo dajemo petama vjetra ili smo barem u napasti da to učinimo pa se borimo sami sa sobom.

U jednom periodu intenzivnog nezadovoljstva na poslu, doslovno sam se svaki dan budila s pitanjem: Da danas dam otkaz ili ne? I svaki dan sam trebala odlučiti, što me emocionalno iscrpljivalo više nego sami problemi na poslu.

Prema izvještaju američkog Bureau of Labor Statistics, medijan trajanja zadržavanja radnika na istom poslu je 4,1 godinu, a što su radnici mlađi, to je kraći. Također, medijan zadržavanja radnika na istom poslu već godinama opada, pa vjerujem da možemo očekivati još kraće zadržavanje, odnosno još češće mijenjanje poslova u budućnosti.

Ti podaci pokazuju da, iako još uvijek mnogi ljudi trpe nezadovoljstvo na poslu, raste broj onih koji ne prihvaćaju da tako treba biti i spremni su tražiti nešto bolje za sebe, pa makar to značilo česte promjene poslova.

Jesmo li samo razmaženi?

Odakle nam tako visoka očekivanja? Jesmo li samo razmaženi? To je danas popularna teorija, ali mislim da je odgovor dosta kompleksniji.

Vjerujem da naša visoka očekivanja oblikuje nekoliko faktora:

• Broj opcija

Što više primamljivih opcija na tržištu rada (mislimo da) imamo – firmi s boljim uvjetima – to je niža tolerancija na neugodu. Ako izuzmemo kratkoročne fluktuacije, opcija generalno ima sve više, a postati poduzetnik ili freelancer nikad nije bilo lakše. Opportunity cost lojalnosti jednom poslodavcu je neprihvatljivo visok.

• Usporedba s drugima

Što više uspješnih priča na LinkedInu i primjera ljudi koji su se brzo obogatili npr. preko YouTubea i rade malo, a zarađuju puno, to je veća zavist: “Ako mogu oni, zašto ne bi i ja?” Baš kao što nam holivudski filmovi prodaju iskrivljenu sliku o ljubavi, tako nam i stalno izlaganje romantiziranim prikazima uspjeha i sreće u karijeri iskrivljuje očekivanja.

• Uvjerenja

Ako vjerujemo da posao mora biti strast i da je sreća samo pitanje pronalaska te strasti koju zaslužujemo i koja nas zasigurno negdje čeka, tada je teško prihvatiti ako tog osjećaja nema. Javlja se nemir, kreće preispitivanje te nastavak potrage za idealnim poslom; potraga postaje bijeg, a bijeg, ako smo manje strpljivi: job-hopping.

Tome ne pomažu ni hit naslovi poput Tim Ferrissovog “The 4-Hour Workweek: Escape 9–5, Live Anywhere, and Join the New Rich” kao i brojne druge self-help knjige koje obećavaju put do sreće i uspjeha u karijeri (ili bilo čemu) u samo par koraka.

Ulje na vatru dolijevaju i motivacijski govornici poput Simon Sineka koji tvrdi da je “voljeti svoj posao pravo, a ne privilegij.”

Prokletstvo slobode izbora

Nameće se pitanje: kako je do ovoga uopće došlo?

Odgovor na to pitanje odlično ilustrira Esther Perel, belgijsko-američka psihoterapeutkinja u svojim govorima i knjigama. Perel objašnjava kako su u prošlosti naše sudbine bile određene okolnostima i tradicijom te nismo puno mogli utjecati na tijek radnje. Odnosi su bili kodificirani: znalo se tko što radi i kada. Rodne uloge su bile rigidne, životni partner više-manje odabran za nas, a mjesto života – isto gdje smo se i rodili.

U sferi posla, zanimanja su se prenosila obiteljski i rad je služio preživljavanju. Pritom nije bilo puno izbora, a ono za što smo se opredijelili radili smo čitav život.

Takav život je bio predvidiv, i na neki način je pružao sigurnost, ali i nula slobode. Bili smo previše skučeni unutar okvira.

Srećom, vremena su se promijenila i više nismo tako skučeni. Ili barem nismo prisiljeni biti.

Već godinama nam raste sloboda izbora i mogućnosti te smo došli do jedinstvene pozicije da o svakom životnom pitanju možemo – i još važnije – želimo odlučiti.

Gdje živimo, s kim i kako, brak ili ne, djeca ili ne, koliko i kada? Rodne uloge su fluidne; tko kome prilazi, tko kuha, tko ide po djecu u vrtić, čijoj karijeri dajemo prednost?

Norme oko tih pitanja su mjestimično i dalje tradicionalne, ali velikim dijelom su popustile, pogotovo u urbanim sredinama pa se o svemu trebamo dogovoriti. Ali po kojem ključu?

U sferi karijere, odlučujemo idemo li na faks ili ne, koji faks, koji posao, koja firma, industrija, a kad poželimo promjenu, kamo dalje? Da li napredovati na poziciju menadžera ili se specijalizirati? A da otvorim nešto svoje?

Teoretski imamo beskonačan set opcija koje nam daju slobodu, ali i neizvjesnost koja je gorivo za anksioznost. Ništa više nije propisano kao prije i sve je otvoreno pitanje. Dakle o svemu možemo i trebamo odlučiti, a ne znamo uvijek kako.

Izgubljeni smo unutar preširokog okvira.

Međutim, prije, u nedostatku opcija, kada smo bili nesretni – nismo mi bili za to odgovorni i mogli smo opravdano kriviti okolnosti. Dok danas, pored beskonačno puno opcija, tko je odgovoran za to što smo nesretni (na poslu ili bilo gdje)? Odgovornost je sada gotovo u potpunosti na nama.

Ako vas više zanima o ovom fenomenu, preporučujem radove psihologa Barryja Schwartza te filozofa Pascala Brucknera, Alaina de Bottona i Slavoja Žižeka (ovaj potonji samo za hrabre ;)).

Principi, a ne recepti

Kako možemo biti sretniji na poslu, a bez da se izgubimo u vječnoj potrazi za idealnim?

Ne vjerujem u jednostavne recepte za sreću pa ih neću ni sada pokušati podijeliti, ali vjerujem u principe. Princip je za mene pristup izazovima u životu koji se bazira na nekakvoj filozofiji koja nam ima smisla. Kada imaš princip gledanja na stvari, onda su recepti manje bitni jer prirodno proizlaze iz principa.

Neki od najmoćnijih principa koje poznajem su naše vrijednosti, zahvalnost i osobna odgovornost.

Princip: Vrijednosti

U svijetu u kojem su jedine konstante promjena i nesigurnost, osobne vrijednosti su poput kompasa na otvorenom moru. Bez kompasa, plovimo vamo-tamo pokušavajući stići do nekog otoka na kojem su navodno svi sretni i uspješni, a nismo se nikada zapitali na koju stranu svijeta zapravo želimo ići.

Bez kompasa u karijeri, ganjamo ciljeve koje mislimo da trebamo željeti jer ih i drugi žele pa nam djeluju privlačno:

• Pikiramo višu poziciju i plaću, a zapravo žudimo za više slobodnog vremena i manje stresa.
• Skupljamo certifikate kako bi bili konkurentniji u području koje nas u suštini ne zanima.
• Tražimo izazovnije odgovornosti pa radimo vikendima, dok tvrdimo da nam je obitelj na prvom mjestu.

I na nekoj razini osjećamo da te želje i ciljevi nisu autentično naši, već derivati konvencija i trendova, a mi smo ih samo prisvojili i zatim integrirali – nekad toliko duboko da ih teško razlikujemo od naših stvarnih želja. I onda kada ih ostvarimo, dobili smo što smo htjeli, ali ne i ono što smo trebali.

Tek ako poznajemo svoj sustav vrijednosti možemo prepoznati koliko su naši karijerni ciljevi (ne)kompatibilni s onim za čime najviše žudimo. Kada znamo što nam je zbilja važno i – što nije te kada imamo jasnu hijerarhiju svojih prioriteta – naši izbori postaju refleksija unutarnjih principa. Lakše odlazimo s posla na kojem smo duboko nesretni unatoč strahu od promjene. Također, lakše ostajemo na poslu na kojem nismo maksimalno sretni jer znamo što nam je uistinu važno i koju cijenu smo spremni platiti za to.

Pitanja koja si volim postaviti kako bih otkrila što mi je uistinu važno su sljedeća: Kada budem na kraju svog života i osvrnem se unatrag, kako ću gledati na svoje izbore danas? Hoću li biti ponosna ili razočarana? I ono najvažnije: Što trebam napraviti sada kako bih buduću sebe učinila ponosnom?

Princip: Zahvalnost

Zahvalnost je za mene točka u kojoj mogu istovremeno cijeniti ono što je već dobro i težiti prema boljem. Jedno ne isključuje drugo – to je naročito važno u svijetu u kojem nikad nije dosta, koji je opčinjen s još-još-još, u kojem je uspjeh imati puno, a normalno stalno željeti još više i još bolje. Kako to Hyman Schachtel lijepo kaže:

Sreća nije imati ono što želiš, nego željeti ono što imaš.

Zahvalnost nam pomaže preusmjeriti pažnju s onoga što nemamo na sve one dobre stvari koje već imamo, a uzimamo zdravo za gotovo.

I to nije bacanje svega na pozitivu u pokušaju samozavaravanja da nam je ustvari dobro onda kada nije. Dapače, puno dobrih stvari u životu i na poslu nam prolazi neopaženo, pa je zahvalnost vježba realizma, a ne optimizma.

Princip: Osobna odgovornost

Odgovornost je pojam koji se često brka s krivnjom.

Odgovornost je kada netko svojim postupcima uzrokuje nešto (dobro ili loše). Međutim, krivnja (ne “guilt” nego “blame”) je moralistički obojena jer u sebi sadrži optužbu: onaj tko je uzrokovao nešto loše je i sam loš. Ranije sam spomenula da kada na poslu nismo sretni koliko priželjkujemo biti, u pravilu krivimo sami sebe jer nismo dobro odabrali. Tada se osjećamo neadekvatno. Međutim, često krivimo i poslodavca jer nam nešto nije omogućio pa tada osjećamo pravednički gnjev. Nijedno nam ne koristi.

Zato je važno razlučiti krivnju od odgovornosti i prihvatiti da smo u konačnici sami odgovorni za to kako nam je, ali bez nepotrebnog tereta krivnje. I to je odlična vijest, jer ako smo odgovorni, onda imamo i moć. Ako smo istinski nesretni na poslu, poslodavac je možda odgovoran za uzrok problema, ali ne i za to što tamo i dalje ostajemo; mi imamo moć ostati ili otići. Ako se na poslu događa nešto loše – imamo moć odabrati svoju interpretaciju događaja kao i svoju reakciju na njih. A ako pak ne znamo što želimo u karijeri – imamo moć spoznati to kroz strukturiran rad na sebi, kroz otkrivanje svojih snaga i kultiviranje autentičnih želja.

Osobna odgovornost znači odbiti prepuštanje drugima ili okolnostima da odrede našu sreću. I također znači odbijanje samosažalijevanja ili pasivnog nadanja. To znači odmaknuti se od pitanja iz pozicije bespomoćnosti poput “Postoji li moja karijera snova?” (kao da nas ona negdje čeka) te pitanja iz pozicije samokrivnje poput “Jesam li samo razmažen/a?” ili “Što sa mnom nije u redu?” (kao da će sama dijagnostika riješiti problem).

Umjesto toga, važno je odgovoriti si na ova dva pitanja:

1. Kako točno ja doprinosim svom nezadovoljstvu – kojim ponašanjima i razmišljanjima uzrokujem, održavam i pojačavam to stanje?
2. Što konkretno mogu učiniti da mi bude bolje?

Karijera kao alat za život kakav uistinu želimo živjeti

Za kraj, zašto ne bismo preokrenuli naš pristup sreći na poslu? Umjesto da karijeru i posao postavljamo kao polazišnu točku za sreću, kako bi bilo da se zapitamo:

Kakav život uistinu želim živjeti? S kojom svrhom? Kakav trag iza sebe želim ostaviti? 

Tada bi nam sreća u karijeri postala alat za gradnju života kakav uistinu želimo živjeti, a ne svrha sama sebi. A neki bi možda otkrili da im karijera ustvari i nije toliko važna.

Seneka je rekao: “Mi patimo često puno više u našoj mašti, nego u stvarnosti.” Umjesto da neprestano tražimo idealnu karijeru i savršeni posao, mogli bismo uživati u samom procesu stvaranja života koji želimo živjeti. Tako bi i naša potraga za srećom postala putovanje ispunjeno smislom, a ne utrka za neuhvatljivim idealom puna razočaranja.

Umjesto da se gubimo u potrazi za srećom, sreću bismo mogli pronaći u samoj potrazi.