Nepodnošljiva lakoća pokretanja ‘green-tech’ projekta… U Velikoj Britaniji

Ostati ili otići – ne, nećemo zapjevati hit poznatog britanskog punk benda Clash, nego ćemo govoriti o dilemi s kojom se mnogi poduzetnici (i ne samo oni) posebno u posljednje vrijeme susreću. Okovani birokracijom i drugim uvjetima koji nepovoljno, pa čak i pogubno djeluju na njihovo poslovanje, mnogi, nažalost, ne vide drugi izlaz, osim onoga iz države. Jedan od njih je Osječanin Renato Cibok, koji je sreću pronašao upravo u zemlji iz koje dolazi bend spomenut na početku priče, Velikoj Britaniji, točnije ribarskom gradiću Folkestoneu.

No, krenimo redom. Renato danas ima tvrtke u Hrvatskoj, Češkoj, Njemačkoj i Velikoj Britaniji – u nekima je izravni vlasnik, u nekima preko ugovora. Prije no što je Češka ušla u Europsku uniju, radio je na pretpristupnim projektima, a potom je znanje koje je u tom procesu prikupio prenio u Hrvatsku. No, kako kaže, ovdje je priča bila nešto drugačija – novac za projekte dobivao se znatno teže. 2014. godinu je dočekao, spletom okolnosti, u spomenutom gradu Folkestoneu, gdje je upoznao tamošnjeg gradonačelnika i jednog od članova britanskog parlamenta Damian Collins, s kojima je uspio popričati o projektima s kojima se bavi. Samo nekoliko mjeseci kasnije u centru grada otvara salon za pse, o čemu pišu i tamošnji mediji, a potom kreće na projekt koji nikako nije uspio realizirati u Hrvatskoj, a vezan je uz proizvodnju biodizela.

To je priča koju pokušavam pokrenuti desetak godina u Hrvatskoj, a bila je modificirana i pripremljena za pomoć u grijanju područnih škola u Dalmatinskoj zagori. Tamo se, naime, dobar dio kućanstava grije na loživo ulje, a ja sam želio postaviti procesore za biodizel i angažirati djecu da skupljaju rabljeno jestivo ulje kod kuće i u obližnjim restoranima te da se škole griju na tako nabavljeno gorivo. Zamisao je bila da se ušteda iskoristi za kupovinu knjiga djeci iz socijalno slabijih obitelji, a sve bi se financiralo iz EU fondova.

Od podrške do konkretne realizacije

Projekt je u Hrvatskoj naišao na odobravanje, ali ne i na konkretnu podršku. S druge strane, u Folkestoneu bi se uskoro mogao i realizirati, jer se upravo montira pogon za proizvodnju. Renato ističe kako je tomu pomogla i fondacija koja surađuje s vlastima i ima program poticanja novih firmi kreditima i subvencijama kamata, stoga je daleko jednostavnije pokrenuti ovakav projekt – primjerice, Renato je kupio procesor za gorivo, a od samoga grada dobio je sredstva potrebna za opremanje prostora. Navodi da mu se, ako ispuni plan za prvu godinu, ukidaju kamate na kredit koji je dignuo na pet godina kako bi realizirao projekt. U tih pet godina, svake godine može aplicirati za poticaje, što uvelike pomaže u otplati kredita.

Ljudi s kojima sam se ovdje u kratkom vremenu povezao imaju izuzetan smisao za posao, shvaćaju važnosti i prioritete, nemaju problem sa tim sto dolazim iz Hrvatske, nude novac za koji znaju da se mora ostaviti dijelom tamo, podižu time statistički cijenu svom gradu, a time im se otvara mogućnost korištenja još vise fondova…

Pomoć drugima

Radi se o, jednostavno rečeno, zdravijoj poslovnoj sredini, a svoja folkstonska iskustva uspoređuje s hrvatskim. Doći do sredstava, bilo da je riječ o fondovima EU, kreditima ili kakvim drugim poticajima, u Hrvatskoj je znatno teže, a kao vlastito iskustvo navodi pokušaj pokretanja projekta Rasadnik i škola sadnje. Iako je našao veći broj partnera iz Njemačke koji su bili spremni svake godine plaćati za sudjelovanje u projektu, projekt je bilo komplicirano i započeti, čak iako je Renato sam vlasnik zemlje od 22000 m2.

Rasadnik i školu sadnje sam spreman prepustiti nekome tko ima snage za hrvanje s hrvatskim sistemom. Ja nemam.

Birokracija, mnoštvo propisa – sve te poznate boljke smatra kočnicama za gospodarstvo, pogotovo kada se uvjerio da se drugdje sve može riješiti na jednostavniji način. Zbog svega toga volio bi pomoći i onima koji su voljni pokušati pokrenuti posao negdje drugdje, jer ni to nije lako ako se ne poznaju pravila igre. Primjerice, da bi se u Folkstoneu otvorio bankovni račun, mora se priložiti i adresa boravišta te neki račun koji stiže na vaše ime. No, da bi se unajmio stan, mora se imati bankovni račun. Rješenja ima, stoga potiče sve zainteresirane da se raspitaju, posebice jer i sam planira pokrenuti još nekoliko projekata, za koje će mu trebati potencijalni partneri.

Povratak u Hrvatsku ili…?

A na pitanje bi li se ponovno vratio u Hrvatsku i poslovao ovdje, Renato odgovara:

Ne kažem da neću vise poslovati u Hrvatskoj i da okrećem leđa svemu “našem”, ali dok je ovako kako je, a ne može mi nitko objasniti da je dobro, radit ću vani.

Jedna priča, jedno iskustvo – netko će se možda u ovome pronaći, drugi neće. No, svakako smatramo razmjenu iskustava bitnim, a ako i sami imate poduzetničku priču koju želite ispričati, svakako vas pozivamo da se priključite raspravi u komentarima.