Web stranice javnih tijela od 23.9. moraju biti pristupačne: Kako se tijela, agencije, dizajneri i developeri mogu prilagoditi?

Tako sve državne, regionalne i lokalne jedinice, ali isto tako i tijela koja se financiraju putem javnih natječaja te svi koji su povezani sa spomenutima, moraju imati stranice prilagođene standardima koji su propisani direktivom.

Ono što je nas posebno zanimalo u okviru primjene direktive u Hrvatskoj jest – koliko su javna tijela upoznata s ovom direktivom, vodi li se o pristupačnosti dovoljno računa te kako izgleda proces prilagodbe.

Odgovore sam potražila kod Krešimira Končića, osnivača Neuralab agencije koja je upravo ovim povodom provela redizajniranje web stranice Hrvatske banke za obnovu i razvitak te same HBOR-ove voditeljice poslovnih komunikacija, Ive Sarage.

Dobro posložen sadržaj izravno utječe na razinu transparentnosti i percepciju korisnika

Naime, kako odmah u početku ističe Iva, HBOR nije klasična banka, a samim time i pristup njezinim informacijama je nešto specifičniji nego što bi to inače za javna tijela bio slučaj. HBOR objedinjuje tri različite funkcije: razvojne banke, izvozne banke te izvozno kreditne agencije. U nekim zemljama ove aktivnosti obavlja više institucija, a u Hrvatskoj su objedinjene u jednoj – HBOR-u.

Ovakva širina aktivnosti podrazumijeva i puno kompleksniji sadržaj koji je HBOR dužan dijeliti, objašnjava Iva:

Iako imamo 6 područnih ureda u različitim regijama, ne radi s o klasičnim podružnicama u kojima bi poduzetnik mogao doći obaviti neku transakciju i dobiti informaciju o HBOR-ovim uslugama. Iz tog razloga je naša web stranica u značajnom dijelu izvor osnovnih, ali i detaljnih informacija o našim uslugama prije stupanja u direktni kontakt.

Značajan dio njihovih klijenata čine izvoznici ili oni koji to žele postati te su zbog velikog broja informacija koje se specifično odnose na ovu skupinu poduzetnika, kreirali i microsite “Vodič za izvoznike” te test “Izvozne spremnosti”. Naći će se tu još nekolicina informacija o procesu zapošljavanja, raspisanim natječajima za nabavu i slično – sve je to trebalo uskladiti prema smjernicama o pristupačnosti. Uostalom, kako zaključuje Iva, dobro posložen sadržaj izravno utječe na razinu transparentnosti i percepciju HBOR-a.

Uostalom, web aplikacije javnih tijela općenito imaju širu bazu potencijalnih korisnika nego web aplikacije od recimo eCommerce trgovaca, koji točno znaju target i ciljaju specifičnu nišu, pojašnjava Krešimir:

Na primjer, HBOR opslužuje praktički sve bazene gospodarstva. I ne samo to – vrsta korisnika koji dolazi u interakciju sa sadržajem mogu biti direktorica organizacije, srednji management ili pak administrator koji prikuplja papire za natječajnu dokumentaciju. Izazov je dizajnirati za tako širok “zahvat”, a to se onda preslikava na potreban broj radionica, datoteka, potrebnih korisničkih iskustava, dizajn predložaka itd.

Pristupačnost mnogima nije prioritet, ali morala bi – i kod javnih tijela mora – biti!

Pristupačnost (iliti ga accessibility) nažalost nije prioritet u našoj industriji, komentira Krešimir.

Pozadina svega su korijeni ‘bro-based’ kulture Silicijske doline gdje inkluzivnost, briga za različitost korisnika i manjine nisu bile na pameti programera. Samim time ne postoji značajan set pravila, dobrih praksi i alata kao što je to slučaj u backend ili frontend razvoju.

Svi developeri koji rade na web aplikacijama navode se W3C standardima, a takva saznanja su doista “friška” pa ne postoji puno UX stručnjaka koji barataju materijom, dodaje Krešimir. U Neuralabu se zato sve više okreću internim resursima kako bi se educirali oko koncepata pristupačnosti. A kao svjetlo u tunelu Krešimir vidi i WordPress zajednicu koja također ulaže velike napore kako bi približila pristupačnost cijelom webu.

S druge strane, javna tijela nisu dovoljno upoznata s obvezama na vlastitim web stranicama. Krešimir je mišljenja da sami klijenti i ne mogu pratiti što se događa u web industriji te da je to zapravo temeljna dužnost agencije – da ih uputi.

Kod nas je to kontinuirani proces, a trenutno aktivno radimo na 4 projekta poboljšavanja pristupačnosti. Dobro nam dođe nametnuti striktni rok od EU jer onda i klijenti dobivaju potrebu “probuditi se” i uzeti u obzir što im pričamo već mjesecima.

Nisu u pitanju samo trajni hendikepi – svi vaši posjetitelji se mogu naći u vanrednoj situaciji

Oni koji moraju ugradit će pristupačnost prvenstveno zbog obveze, no pristupačnost bi trebala biti potreba koju se prepoznaje i mimo direktive. Pristupačnost je jednostavno dobra dugoročna dizajnerska, a potom i poslovna praksa, komentira Krešimir:

Ne radi se pristupačnost samo radi slabovidnih ili potrebitih osoba, ona se implementira poradi cijelog tržišta jer pristupačna aplikacija olakšava korištenje weba svim korisnicima, pogotovo onima koji imaju privremenu ili situacijsku onesposobljenost, primjerice: korisniku se može dogoditi da mu u ekran udara sunce te će mu bolji kontrast pomoći u konzumaciji sadržaja; a možda ste imali lom ruke ili ne možete upravljati uređajem jer držite vrećicu – tada će vam velika i jasna navigacija ispod palca biti od velike važnosti.

Ne zaboravimo i potrebu da svaka web aplikacija treba imati čisti HTML i čim manje vrijeme učitavanja kako bi se brže učitala i radila na manjim bandwith brzinama (2G, 3G).
Primjerice, putujete vlakom kroz Liku te nabasate na medvjeđi krajolik koji je pokriven samo 2G-om. Nedajbože da morate otvoriti lokalnu online mapu staza kada ste na Velebitu. Takve situacije se mogu dogoditi bilo kome od nas, a samim time je i tema pristupačnosti univerzalna.

Kako mi priča Iva iz perspektive HBOR-a, njihova funkcija može se u potpunosti realizirati jedino ako je usluga dostupna svima, a prvi korak k tome je dostupnost informacija. I sam HBOR je morao proći kroz proces gdje su prvi put učili o elementima pristupačnosti, ali to je proces zbog kojeg danas bolje razumiju i služe svoje korisnike.

I prije smo intenzivno radili na tome da naš sadržaj bude pristupačan, no iskustvo kad smo prvi put čuli ‘screen reader’ ili vidjeli kako izgleda font prilagođen osobama s disleksijom približilo nam je na najbolji način izazove s kojima se brojni naši sugrađani suočavaju svakodnevno.

Zato smo uložili dodatni napor da prilagodba pristupačnosti bude više od bazičnog ispunjavanja zakonskih normi te smo primjerice našu originalnu “nepristupačnu” verziju weba evaluirali i kroz suradnju s udrugama slijepih kako bismo dobili povratni info i od dijela stvarnih korisnika kojima je ovo unapređenje namijenjeno, a ne samo strojnu tj. automatiziranog softvera.

Iskoristili smo ovu prilagodbu i za dodatna poboljšanja i za sve druge korisnike, odnosno neke “kozmetičke izmjene” kako bismo povećali čitkost weba.

Što treba imati pristupačan web?

Specifičnosti direktive su naširoko predstavljene u smjernicama WCAG 2.1. koji je glavni dokument kojim se developeri trebaju voditi kada razvijaju pristupačan web, no sama direktiva ima poprilično visoka očekivanja od javnih web stranica i aplikacija, njihovi nadležni moraju:

• omogućiti da su sadržaji web stranica i aplikacija pristupačni za sve
• imati izjavu o javnoj pristupačnosti (HBOR primjer)
• omogućiti feedback mehanizme korisnicima kako bi prijavili nepristupačan sadržaj
• istaknuti link koji vodi na postupak provođenja

Kad su u pitanju sama pravila i dobre prakse pristupačnosti, Krešimir objašnjava kako se oni odnose na: lakoću konzumacije sadržaja, iskoristivost navigacije, strojnu čitljivost podataka te pitak prikaz interaktivnih elemenata i to kroz sve vrste uređaja, orijentacije ekrana i okoliš/kontekst u kojem se korisnik nalazi.

Accessibility tema je odličan primjer masivnog ispreplitanja produkcije korisničkog iskustva i korisničkog sučelja. Na primjer, tekst i navigacija moraju biti dovoljno kontrastni – razlika između boje teksta i pozadine treba biti dovoljno različita.

Dodatno, interaktivni elementi poput slidera i pop-upova ne smiju prikrivati i onemogućavati interakcije s drugim elementima. Takvih primjera je podosta, a zahtjevi se mogu klasificirati u tri stupa “strogoće”: A, AA, AAA. Zavisno koliko neka organizacija želi napraviti svoj web pristupačnim. Ta klasifikacija je kompleksna i time je zadaća web dizajnera da uputi i educira klijenta u što je sve potrebno ulagati vrijeme ne bi li korisničko iskustvo bilo maksimalno dobro posloženo.

Kako nastaje web koji ne isključuje posjetitelje?

Trenutna direktiva eksplicitno definira smjernice kako bi se pristupačnost na web stranicama i aplikacijama trebala ostvariti, Krešimir navodi stavke procesa planiranja i razvoja na primjeru HBOR-a. Proces su podijelili u tri glavna dijela i zapravo je vrlo sličan redizajn procesu, prvo slijedi discovery (1), zatim design audit (2) te konačno – development (3).

Discovery nam je služio da prođemo kroz sve standardizirane zahtjeve te analiziramo koliko postojeća aplikacija zadovoljava WCAG 2.1 pravilnike. Tipičan “output” discovery faze je jedan Google Sheet s popisom taskova i komentara od strane klijenta, dizajnera i developera.

Nakon discovery faze dolazi design audit gdje su dizajneri temeljito raspisali što treba producirati – na primjer modificirati boju A taga, neki drugi hex ili povećati navigacijski element ne bi li bio vidljiv i slabovidnim osobama. Tipičan primjer je i moment gdje dizajner predlaže drugačije forme sadržaja kako bi one bile pristupačnije (recimo pretvaranje teksta u slici u zaseban tekstualni element). Design audit ima za cilj spojiti UX i UI jer nema smisla oformiti dobar korisnički put kroz aplikaciju samo da bi ga kasnije uništili nekim UI odlukama. Proces je naravno iterativan.

Nakon design audita, kreće se u takozvani design hand-off (što je dodatni nivo kompleksnosti), a mi trenutno koristimo Figma alat kako bi dizajneri i developeri bili na istoj radnoj temperaturi. Frontend razvoj ima izražen utjecaj na pristupačnost pa mislim da je upravo hand-off jedan od najvećih izazova pri ovakvim projektima. Na primjer, duljina trajanja neke mikro animacije ili točan kontrast koji se ostvaruje pri browser renderingu utječe na krajnji doživljaj korisnika. Jer jedna je stvar nešto isplanirati u Figmi ili Sketchu, a sasvim drugo je kada internetski preglednik to isto renderira.

I nadležni mogu pomoći u prilagodbi weba: Informirajte developere o svojoj funkciji

Klijenti odnosno djelatnici javnih tijela također mogu napraviti puno kako bi pomogli angažiranim developerskim timovima pri izradi pristupačnijeg portala, objašnjava Krešimir:

Za početak, čim više i čim dobro elaborirano trebaju dizajnerima i developerima objašnjavati sadržaj, smisao postojanja, misiju organizacije, kako organizacija radi, koji su im interni problemi, koji su tipični problemi s njihovim korisnicima. To sve pomaže dizajneru i developeru da upozna “sustav” te da analizira sve potrebne radnje koje bi krajnji korisnik mogao obavljati na web aplikaciji.

Osim toga, priprema sadržaja je ogroman i važan posao, dodaje Krešimir. Neuralab se specijalizirao za razvoj web stranica na WordPressu, a koji danas pokreće trećinu internetskih stranica. Uz to su i službeni WP partneri pa im je i jedan od zadataka promovirati demokratizaciju izdavaštva te obučavati klijenta da samostalno kreira i unosi sadržaj.

Online sadržaj se treba stvarati i unositi za online medij pa imamo ekstenzivne edukacije i pisane vodiče kako da klijent pazi na formatiranje, SEO, unos multimedije, linkova i raznih dokumenata. Naša pravila i vodiči su već posloženi da budu optimalni za tražilice kao i za pristupačnost pa je “samo” potrebno da ih klijent slijedi. Na primjer, za HBOR smo održali dvije radionice po dva dana za cca dvadesetak ljudi koji unose sadržaj. Slično kao i za Carnet što smo već opisivali na Netokraciji.

Znate li što i kako vaši posjetitelji pretražuju?

Između ostalog, s Ivom sam razgovarala i o njihovim iskustvima pripreme sadržaja te čime su se oni vodili u njegovom strukturiranju. Naravno, fokus im je bio na tome da slože pregledan i pretraživ web sadržaj, na više različitih razina i načina pretraživanja, ovisno o onome tko i s kojim ciljem dolazi na njihove stranice. U tome im je uvelike pomoglo praćenje Google Analytica putem kojeg prepoznaju ponašanja i različite vrste korisnika te sama suradnja s Neuralabom i njihove sugestije.

Jedna od sitnica koju su aktivnim praćenjem uočili pomogla je u konačnici da informacije dođu do onih koji ih najviše trebaju.

Kao jedan od primjera mogu navesti HBOR-ov vrlo povoljan program kreditiranja poduzetnika početnika, dakle onih koji posluju do 2 godine ili tek osnivaju poduzeće. Iako su na našim stranicama detaljno i jasno prikazani uvjeti – za koga i pod kojim uvjetima se može odobriti kredit, primijetili smo vrlo bazičan „problem“. U našem je „meta jeziku“ riječ “poduzetnik početnik” onaj koji posluje do 2 godine. No, pokazalo se da se često krediti za ove poduzetnike pretražuju po riječi start-up, odnosno startup (pod kojim ova grupa poduzetnika imenuje sebe), a koja nije postojala na našem webu.

Uvođenjem članka o kreditiranju start-upova (startupova) i informacijama koje se odnose na njihovo kreditiranje značajno smo smanjili vrijeme traženje programa, odnosno odustajanje od traženja, a time i vjerojatnost da će informacija doći do onih kojima je namijenjena.

Također, ispod svakog programa i članka dodali su i opciju vezanog sadržaja, odnosno korisnicima nude informacije o drugim programima koji bi ih mogli eventualno zanimati. Izbjegli su na ovaj način „slijepe ulice“, kaže Iva, što je značajno povećalo vrijeme koje korisnici provode na stranicama te broj stranica koje u jednoj sesiji posjećuju.

Skenirani dokumenti nisu rješenje

Mnoga javna tijela na svom webu dijele iznimno bitne i korisne informacije za građane – ali nisu svi baš pristupačni ne samo u čitljivosti, već i dobavljivosti odnosno otvorenosti podataka. Nedavno smo tome bili svjedoci na početku same pandemije, kada podaci o širenju COVID-19 nisu bili računalno čitljivi, a nadležni nikako nisu mogli usuglasiti svoju komunikaciju da sve informacije budu dostupne na jednom mjestu.

S Krešimirom sam prokomentirala i ovu situaciju, a on mi potvrđuje kako je pristupačnost mnogo veća domena od takozvanog “front” dijela aplikacija te kako to znači i brigu o nekoliko drugih stavki:

Pozadinski dio strukture i forme sadržaja je bitan, a nekada čak i presudan ako organizacija želi da su njeni podaci javno dostupni, strojno čitljivi, eksportabilni itd. Bili smo svjedoci primjera gdje su neka državna tijela dijelili skenirane PDF dokumente i to smatrali otvorenim podacima. Drugi primjer je što neka tijela koriste ‘proprietary’ i custom CMS rješenja koja ne dozvoljavaju laki izvoz podataka ili integraciju s drugim IT sustavima kroz REST API.

Neuralab kako bi doskočio tome maksimizira korištenje OpenSource tehnologija poput WordPressa koji već ima razne alate za izvoz i otvorenost svih podataka, sukladnost s GDPR pravilnicima te posloženost sustava kako bi out-of-the-box pristupačnost bila maksimalna.