Ana Petrović
12. 09. 2016.
Zapošljavanje u IT branši nije problem… Kandidatima. Mi poslodavci, s druge strane, gotovo svakodnevno otkrivamo nove krugove pakla, primarno vezanih za kvantitetu, ali i kvalitetu kandidata. Već tijekom fakulteta svi se trsimo za privlačenje studenata i zapošljavanje mladih nada i to nam uglavnom uspijeva - pogotovo onim uspješnijima. No, što napraviti da nam ti pametni mladi ljudi ovdje i ostanu? Odgovore su nam dali oni sami!
Što će zadržati mladu osobu netom izašlu s fakulteta; željnu života, iskustava, slobode, baš u našoj firmi dulje od dvije godine? Sigurno ne rad na dosadnim projektima ili uloga kotačića u tromom stroju s uvijek istom rutinom i istim frustracijama.
Ili pak nekog s 10-15 godina iskustva, kada sa svojim CV-om može raditi bilo gdje u svijetu i dobiti posao doslovno 5 minuta nakon što odluči da je vrijeme za promjenu? Sigurno ne okruženje gdje ima osjećaj da nema više što naučiti ili nema od koga naučiti ili gdje će netko drugi donositi odluke u njegovoj domeni.
Kao i ostali poslodavci, i mi u Fiveu i Shoutemu konstantno se mučimo s odgovorom na pitanje zašto talentirani mladi programeri i dizajneri bježe iz Hrvatske. Nakon gatanja iz kave, savjeta mnogih poznatih vidovnjaka i serija pokušaja i pogrešaka, odlučili smo ih prilikom intervjua (od onih za posao pa do “izlaznih”) jednostavno upitati – zašto?
Evo pet stvari koje su rado podijelili s nama.
1. Želim rad na aplikacijama koju će koristiti milijuni.
Ne želim raditi na dosadnim projektima, glomaznim ružnim aplikacijama koje koristi 50 ljudi u nekoj firmi. Želim zanimljive projekte na kojima ću koristiti nove tehnologije, raditi na super proizvodima za veliki broj korisnika diljem svijeta i utjecati svojim znanjima na oblikovanje finalnog rješenja.
Ovo nam je uvijek bila misao vodilja, kako u fazama kada smo tek počinjali i gradili biznis, tako i u fazi sadašnjeg intenzivnog rasta. Da bismo ostvarili taj ideal, shvatili smo da moramo raditi na tržištu s ogromnim potencijalom gdje je ponuda poslova neograničena te trebaš samo biti dobar i pametan.
Nema dugotrajnih prodajnih ciklusa, problema s malim brojem zanimljivih projekata, naplatom ili potrebom za intenzivnim ulaganjem u građenje odnosa s klijentima putem rodbinskih i kumskih veza. Samo ogromno tržište koje reagira na kvalitetu rada i gdje jedan dobro odrađen projekt brzo donosi sljedeći. Za nas je to američko tržište, gdje smo prije 5 godina otvorili ured u New Yorku i poveli nekoliko naših ljudi koji tamo grade biznis, pričaju s klijentima, povezuju se s tehnološkom zajednicom i jačaju brend njujorške agencije Five.
Danas nam takav pristup donosi puno zanimljivih ponuda za poslove i praksu sastanaka gdje razmatramo nove projekte u kontekstu točke jedan – što ćemo moći zanimljivo napraviti na ovom projektu, što ćemo naučiti, na što ćemo utjecati, koji je potencijal i broj korisnika ove aplikacije? Tako osiguravamo priljev novih izazova za najvažnije pitanje u vezi same prirode posla – koliko mi je zanimljivo ono što radim?
2. Želim rasti brže od Nintendovih dionica nakon što su izbacili Pokémon GO.
Želim se razvijati, bitno mi je vidjeti svoju perspektivu ovdje. Ne želim zapeti na jednoj stvari i jednom tipu posla, osjetiti kako stagniram znanjima, vještinama ili plaćom i uvjetima.
Prvo smo krenuli identificirati što znači razvoj za svakog od nas? Sada nas ima preko 130 i teško će neka arbitrarno postavljena pravila, sustav hijerarhije i formalnog napredovanja karijere biti dovoljno brz i dovoljno fleksibilan način razvoja; i za Peru koji ne želi raditi debugging koda i nositi kave kolegama samo zato što je The New Guy i za Đuru koji ima utakmica u nogama više od Petera Shiltona, ali je, kao i on u karijeri, dao samo jedan jedini gol.
Umjesto toga, postavili smo sustav “jedan na jedan” razgovora, gdje svatko od nas redovito ima priliku pričati o svom razvoju, interesima i mogućnostima te definirati ciljeve i akcije koji će ga voditi u željenom smjeru. Netko će se usmjeriti ka radu s novim tehnologijama, netko će htjeti napredovati u odgovornostima i donošenju odluka, netko voli rad s ljudima i želi razvoj u smjeru vođenja tima ili projekata, a netko pak želi razvijati načine na koje radimo i tako ostaviti svoj trag u organizaciji. Kako se nitko nije rodio s usađenom čarobnom vještinom komunikacije, s team leadovima pokušavamo naći način ne bi li taj razgovor bio više od usputnog chit-chata ili ukočene šprance te samim tim doveo do konkretnih akcija.
U akcijskom dijelu priče o razvoju pomogla nam je OKR praksa (Objectives and Key Results) – metoda koju koriste mnoge svjetske tvrtke kako bi ostvarivale ciljeve, pratile rezultate i osiguravale razvoj i pojedinca i cijele organizacije.
Koristili smo i 360 feedback metodu kako bismo prikupili povratne informacije i savjete za svakog od nas od svih kolega s kojima surađujemo.
U svemu tome bilo nam je bitno zadržati jednostavnost, ne raditi proces koji će biti svrha samom sebi i neće nam donositi pravu vrijednost. Stoga smo skupljali i povratne informacije ljudi nakon provedbe svih aktivnosti. I još uvijek mijenjamo i usavršavamo sve te aktivnosti u odnosu na rezultate koje donose.
Brigu o plaćama i uvjetima želimo maknuti s dnevnog reda i ne dovoditi se u situaciju da nam netko ode zbog 1000 kuna veće ponude; stoga redovito pratimo situaciju na tržištu, naše uvjete, pazimo da ne prođe previše vremena od zadnje povišice za svakog člana tima i ne bojimo se dobro nagraditi dobar rezultat.
3. Ne želim biti kotačić bez kojeg bi se sustav srušio. Želim utjecati na stvari svakom svojom linijom koda.
Želim raditi u okruženju gdje mogu vidjeti svoj utjecaj, gdje nisam kotačić u stroju već vidim svoj doprinos uspjehu cijele firme. Ne želim stalno iste probleme i frustracije, želim mijenjati stvari i vidjeti konkretne pomake u praksi na bilo koji problem.
Ovo nam je bilo posebno bitno, ponosimo se zapošljavanjem super pojedinaca i građenjem top ekipe pa bi bilo suludo pustiti da mišljenja i ideje takvih ljudi prođu nezapaženo. Stoga smo pokrenuli praksu takozvanih offsite radionica, gdje se povučemo na neku neutralnu lokaciju izvan svakodnevnog radnog okruženja (stoga i naziv offsite) kako bismo bez distrakcija i svježih glava brainstormali o mogućim rješenjima problema koji nam smetaju ili putevima do postizanja željenih ciljeva.
Svatko daje svoje ideje, zajedno ih diskutiramo i definiramo akcije koje ćemo poduzimati. Svaki tim ima svoju ulogu u provođenju akcija i time vidi svoj doprinos uspjehu cijele organizacije. Dogovorene akcije pratimo putem poznate OKR metode i izvještavamo o postignutim rezultatima.
Iz takvih radionica nastale su mnoge dobre prakse unutar firme, čak i novi proizvodi – primjerice, dogovor o izgradnji nove Shoutem extensions platforme krenuo je u realizaciju nakon jednog offsitea Shoutemovog tima.
4. Želim frendove i obitelj imati ovdje, a svijet na dlanu.
Želim raditi globalno, putovati, ne želim osjećaj ograničenja mojih mogućnosti zbog toga što živim u Hrvatskoj.
Ako pripadate mlađim generacijama, sigurno na prste jedne ruke možete nabrojati kolege s faksa koji su ostali u Hrvatskoj. Ljudi su počeli dobivati ponude svuda po svijetu, odlazak van postao je lako izvediv, a iskustvo rada u nekoj globalnoj kompaniji u nekom cool gradu u Europi ili Americi postao je privlačan izazov.
S time se borimo praksom putovanja naših zaposlenika na lokacije klijenata i posebno pazimo da putovanja nisu ograničena na par ljudi. Prošle godine 67 ljudi je putovalo na razne lokacije diljem svijeta, a ove godine u prvih šest mjeseci imamo već pedesetak putnika.
Putovanjem kod klijenata ljudi dobivaju osjećaj rada u globalnoj organizaciji, vide kako je tamo i stvaraju jasnu sliku gdje stojimo u odnosu na prakse jakih svjetskih firmi, a s češćim odlascima mogu dobiti i osjećaj kako bi bilo živjeti i raditi negdje vani. Osim odlazaka kod klijenata, ulažemo puno i u odlaske na svjetske konferencije, koje su osim za usvajanje novih znanja i inspiracije za nove ideje, bitne i za usporedbu gdje smo s trendovima u svijetu u korištenju novih tehnologija i načina rada. Često su se kolege s konferencija znali vratiti s dojmovima kako smo u vrhu svjetskih praksi u načinima što i kako radimo, što djeluje kao lijep poticaj i motivacija za nastavak u tom smjeru.
Ovime smo stvorili win-win: omogućili svima globalno iskustvo bez potrebe preseljenja, napuštanja obitelji i prijatelja i svih drugih stvari zbog kojih nije lako donijeti odluku o odlasku iz Hrvatske. Razmišljamo što još možemo učiniti za one koji ipak imaju jaču želju za životom vani, kako možemo dovesti to globalno iskustvo na viši nivo.
5. Želim da mi firma bude moj drugi dom.
Želim raditi u opuštenoj, prijateljskoj, ugodnoj atmosferi. Želim se osjećati ugodno na radnom mjestu, veseliti se dolasku svaki dan.
Tu smo krenuli od građenja “obiteljske” atmosfere. Oduvijek smo imali puno druženja, tuluma, team buildinga, prilika da ljudi upoznaju jedni druge u opuštenoj atmosferi, povežu se i stvore prava prijateljstva.
S rastom broja ljudi povećao se i broj i vrsta događaja na kojima se možemo družiti. Tako smo imali movie nights s puno kokica i projekcijama poznatih filmova i serija, Call of Duty večeri, večeri društvenih igara, takozvane Mimosa Mondays s okupljanjem ženske ekipe uz popularne koktele, beer fridays, spontane svirke s gitarama koje nam stoje u prostoru za druženje, odlaske u kazališta, roštilje na Jarunu, kartinge, prave profi tulume s DJ-evima i cateringom, spontane tulume s nabavkom iz supermarketa i svatko-je-DJ glazbenom podlogom, velike team buildinge s odlaskom na more i naravno puno sportskih aktivnosti. Zajedno vježbamo jogu s instruktorom koji nam dolazi u firmu, idemo na penjanje, skijanje i pripremamo utrku za jesen.
Prošle godine cijelu tu ugodnu atmosferu podigli smo na višu razinu ulaskom u novi prostor, u kojem želimo osigurati maksimalnu udobnost i pazimo da uvijek ima odličnih čajeva, voća, žitarica, kava, a otkrili smo i neke nove barističke talente među nama. Novi prostor nam omogućuje da sigurno parkiramo svoje bicikle u unutarnjem spremištu, istuširamo se nakon vožnje i poslužimo čistim ručnicima i, ako nije prevruće ili pada kiša, radimo ili odmaramo na velikoj terasi s pogledom na kvart u Bužanovoj.
Svi mi slušamo zaposlenike, ali čujemo li ih?
Zadržati zaposlenika u današnje vrijeme nije lako, ali mi u Fiveu i Shoutemu se trudimo. Konstantno ih slušamo, skupljamo dojmove, reagiramo na njih i pratimo efekte. Nije lako održati toliko željenu izravnu komunikaciju i brzu reakciju na probleme u organizaciji od 130 ljudi, no ako vam je to fokus i stalna tema, na dobrom ste putu zadržavanja sretnih i motiviranih zaposlenika – a kad njih imate, sve ostalo je lako ostvarivo.
Želiš raditi kod nas? Five i Shoutem imaju otvorene sljedeće pozicije:
Javi nam se i vidimo se, za početak, u našem zagrebačkom uredu u Heinzelovoj 33!
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na Netokraciji dopušteno je samo korisnicima koji ostave svoje ime i prezime te mail adresu i prihvate pravila ponašanja.
Pravila ponašanja
Na Netokraciji za vas stvaramo kvalitetan, autorski potpisan sadržaj i zaista se veselimo vašim kvalitetnim, kontruktivnim komentarima. Poštujmo stoga jedni druge prilikom komentiranja, kao i Zakon, držeći se sljedećih pravila ponašanja:
Kako koristimo podatke koje ostavljate? Bacite oko na našu izjavu o privatnosti.
Sve ostale komentare ćemo s guštom spaliti, jer ne zaslužuju svoje mjesto na internetu.
Komentari
Alexander Simon
12. 09. 2016. u 3:07 pm
Bullshit na ntu.
Mia Biberović
12. 09. 2016. u 3:38 pm
Alexander, vjerujem da imaš nekog razloga da se ne slažeš s napisanim, ali komentar bi bio daleko bolji i konstruktivniji kad bi ga argumentirao. Hvala! 🙂
Romano
12. 09. 2016. u 11:58 pm
Budem ja – kako nema UOPCE price o parama? Pa jel meni smesna zenska koja pise blog kupuje kruh ili neka firma s svojim logom, ili neki “gazda” s svojim egom ili na kraju pare? Di su bonusi, dionice eventualne, postoci?
Takodjer, volio bih kad bi realisti postojali koji nebi stavili “profesionalce” s fakulteta u istu kosaru s onima koji eksuli rade 10 god – razlika ce mozda postat jasna, Mia, kad skupis 10 god radnog staza 🙂 Sve u svemu, kuzim da si ti “community manager” s mnogo likedin pizdarija ali pokusaj sama razmislit na moment. Srdacan pozdrav.
Mia Biberović
13. 09. 2016. u 9:28 am
Dragi Romano,
hvala tebi na nešto konstruktivnijem odgovoru, ali ne vidim čemu potreba za vrijeđanjem mene. 🙂 Nisam komentirala tekst, nego Alexandrov “komentar” jer mi je, iskreno, dosta da se netko dođe i “pokaka” po nečijem mišljenju, da budem blaga, bez da iznese svoje. Da, razumijem, s nečime se ne slažeš, nešto ti nije sjelo, ali onda barem formiraj to u konkretne rečenice.
Što se tiče financijskog aspekta, nekako se danas od IT industrije očekuje da je bar taj dio dobro pokriven. Naravno da je on osnova i da treba biti dobro riješen, ali kao netko tko se često susreće s ovim sektorom i ima mnogo prijatelja i poznanika koji rade u njemu i, u konačnici, već godinama piše i pokriva teme o njemu, vidim neku sličnost s ovime što je Ana tu navela – različiti ljudi imaju različite motivacije. Kad izuzmemo financije, ostaju zanimljivi projekti, dobra atmosfera i mnoštvo toga drugog što se onima koje motivira isključivo novac u tom trenutku čini sporednim.
I, ne, Romano, ja nisam više community managerica, i, da, imam deset godina radnog iskustva, što možeš i vidjeti ako već viriš na moj LinkedIn profil, iako ne shvaćam je li to trebalo biti uvredljivo – CM je znao biti poprilično zanimljiv, ali i krvav posao, koji mi je donio mnogo relevantnog iskustva u vođenju klijenata i projekata te izbrusio komunikacijske vještine – što bih preporučila mnogima. 🙂
Miroslav Turčinović
12. 09. 2016. u 3:35 pm
Kratko rečeno, nema nikakve šanse da ih se zadrži!
Marko Perković
12. 09. 2016. u 4:14 pm
6. Da te poslodavac ne gleda ispod oka kad tražiš dogovorenu plaću (i na vrijeme). Ipak smo u hr.
Naime Obavezno
12. 09. 2016. u 8:18 pm
Call of Duty večer imam doma sa svojom obitelji, nakon što izađem ni minutu kasnije od 17:00.
Nina
12. 09. 2016. u 9:08 pm
Sjajno je ako je tako, a čini se po vašem FB da je. Sviđa mi se i “ne raditi proces koji će biti svrha samom sebi i neće nam donositi pravu vrijednost.” Nadam se da će ovakve pozitivne priče poput vaše pomoći da ovakav model bude adaptiran i za druge firme/vrste posla. Dragi ljudi, samo nastavite tako mijenjati pravila loših i beskorisnih HR odjela i loših managera.
Dario
12. 09. 2016. u 10:04 pm
Ključnim ljudima u tvrtki, kako u ITu, tako i iz drugih područja, treba ponuditi partnerstvo, a kasnije i suvlasništvo.
Naše IT tvrtke bi trebale početi proizvoditi proizvode, pa bi onda to bilo i lakše za izvesti.
Sve u svemu, dosta kompanija se pretvorilo u projekt – servis tvrtku. Dok je dobro, tvrtka se napumpava i usisava golemu količinu zaposlenika, a koji kasnije …
Ja uvijek biram one poslove gdje vidim da ima i koji 60 godišnjak, jer i ja ću to biti jednog dana … ako Bog da 🙂
Viktor Marohnic
13. 09. 2016. u 2:12 pm
Pozdrav Dario. Partnerstvo je nesto sto definitivno nudimo ljudima koji su malo duze s nama ili imaju bitne uloge u nasoj firmi. Ja sam o tome pisao ovdje http://viktor.marohnic.com/vikot/2014/10/7/kako-zaposliti-najbolje-ljude-i-rast-tvrtke-ubaciti-u-svjetlosnu-brzinu
Ovaj clanak je nekako bio usmjeren vise na ostatak od cca 95% ljudi koji kod nas rade kao zaposlenici. Na zalost tu jos nemamo sistem partnerskih incentivea, ali o tome stalno razmisljamo.
60 godisnjake na zalost nemamo jer ljudi tih godina uglavnom nisu odrasli s kompjuterima i programiranjem. Ja imam 41 godinu i vjerovatno sam jedna od prvih generacija koja je u osnovnoj skoli imala kompjuter i pocela se lagano baviti tim poslom.
Bez Starca
14. 09. 2016. u 8:27 pm
Kriva percepcija… ZX Spectrum – ’82, Commodore 16 – ’84.
U školama u RH postojali su godinu nakon toga Galebovi i Orlovi. Znači, netko tko je 84 bio maturant (18.) danas nakon 32 godine je ušao u 50te… stoga svijet računala nije počeo s generacijom “Hoću internet” 🙂
I iskustvo kao i znanje treba platiti.
Namjerno anoniman
13. 09. 2016. u 12:40 am
Čini mi se da su intervjuirani pojednici ili bili svježi s faksa i naivni ili potpuno izmišljeni.
Kako zadržati kadar? S beneficijama, povlasticama i napredovanjem (ponajprije u plaći).
1. Da svi bi htjeli raditi na aplikacijama koje se koriste naširoko i nadaleko. No najveće aplikacije su toliko opsežne da mnogo developera uopće ne zna cijeli sustav nego samo dio unutar njega. Stoga svi osim project leadova i project managera dobivaju striktne instrukcije šta u kojem kodu i gdje dodati. To nisu neki veliki izazovi.
2. Ovo sve stoji. Samo treba imati na umu da pri software developmentu broj alata, library-ija koji ih nadopunjuju i sustava koji se koriste pri razvoju stalno raste. Vrlo je teško znati sve nove tehnologije. Prije ili poslije čovjek se mora specijalizirati.
3. Po pitanju trećeg treba se osvrnuti na točku broj 1. Ako netko želi imati utjecaj onda manje aplikacije koje s tek probijaju u startup tvrtkama su najbolja opcija. Samo što to zna biti riskantno i vremenski zahtjevno.
4. Ništa protiv putovanja van ako to paše zaposlenicima. Problem je jedino ako netko stalno mora poslovno putovati a nije mu to baš po volji.
5. Da bilo bi super se na poslu osjećati kao doma. Ali ako se zaposlenik previše opusti to može utjecati na radnu atmosferu ako prekorači neke granice ili nenamjerno uvrijedi nekoga. Također mnogi zaposlenici imaju i ljude i obtelj van posla kojima bi htjeli posvetiti ostatak svog vremena. Česti team buildinzi i pića poslije posla mogu naštetiti ostatku socijalnog druženja.
Luka Abrus
13. 09. 2016. u 2:35 pm
Bok – zapravo nisu, radi se o razgovorima na intervjuima / internih 1:1 / exit intervjua, kod nas je prosjek godina 31, pa su okvirno tu negdje bili svi.
Što se tiče utjecaja, radimo s već uhodanim klijentima, ali i startupima. I neki moj feeling je da ponekad imaš više adrenalina kod uhodanih – npr. Rhapsodyu upravljamo s releasovima za 3 milijuna korisnika, za Rosettu Stone dizajniramo stvari koje koriste stotine tisuća, a za jednog enterprise korisnika pak radimo potpuno novu arhitekturu cijelog sustava (manji broj korisnika, ali ništa manje uzbudljiv projekt). U startupima imaš slobodu kretati iz nule, ali generalno je teže doći do efekta i uzbuđenja da će drugi dan tvoj build imati par milijuna ljudi na mobitelu…
But then again, imali smo i jedan dobar put od nule, samog početka, s Fit Brainsom koji je na kraju prodan za 12 mln USD, ne mogu baš reći da tu nije bilo adrenalina 🙂
webote
13. 09. 2016. u 8:53 am
“ne raditi proces koji će biti svrha samom sebi i neće nam donositi pravu vrijednost.” – BRAVO!!!!
Danijel Radanovic
13. 09. 2016. u 9:15 am
Kakav bullshit. Nigdje placa spomenuta. To je fora s tim mladim studentima, uvalis im filozofije koje ne puse kad malo stasaju i odu. Ove price o mijenjanju svijeta mozete prodati samo djeci koja ulete grlom u jagode. Na tome i pociva domaca ekonomija prodaje jeftinih mladih naivaca strancima na sate. Zato rastu ovakve firme i imaju urede skuplje nego su place svih developera u godinu dana. Kad omirisu da vani stvari funkcioniraju drugacije, otici ce. Zasto bi ostali kad umjesto 10.000 kuna mogu imati 10.000 eura za isti rad i trud, samo u vecoj i poznatijoj kompaniji i startupu negdje u Irskoj, Engleskoj, Americi?
Ovakvi tekstovi su fora da se narajca studose koji na jesen krecu traziti posao i kad firme traze nove ljude, ali treba netko reci toj djeci istinu da 10.000 kuna neto nije neka placa jer firma zaradi 80.000 na njima.
Viktor Marohnic
13. 09. 2016. u 2:07 pm
Pozdrav Danijel, u pravu si, Ana nije plaće spominjala, odnosno zaboravila je taj dio, cisto iz razloga sto nam nam je to zadnja stvar na listi kad pricamo o ovoj temi. Vec je opce poznato da ljudi kod nas mogu dobit puno vece place nego bilo gdje na trzistu i nikad u 10 godina placa nije bila razlog zbog kojeg bi ljudi otisli od nas.
Miran
13. 09. 2016. u 9:27 am
Gomila pretencioznih gluposti. Kao prvo programeri su samo kotačići u sistemu koje trenutno koriste firme. Nit oni vole firme nit firme njih nego iskorištavaju jedni druge pa dok ide ide. Ništa oni ne mogu uvjetovati niti 99% njih ima znanje da uvjetuju nešto.
Ivan Stojanovic
13. 09. 2016. u 11:17 am
Moj je posao da se svako dan razgovaram s ljudima koji so udlucili orici i odlaze iz firmi. I ta skupina je puno relevantnija za odgovore na Vasa pitanja, nego skupina s kojom ste se vi razgoravali. Vi ste razgovarali s ljudima koji su odlucili odtati. Ja razgovaram s onim koji su uglavnom sad vec i otisli, ili su u odlasku.
Mi u firmi uvijek pitamo ljude zasto odlaze, i razlozi njihova odlaska nisu ni slucajno ni blizu onome sto ste vi naveli kao 5 razloga sto ljudi traze da bi ostali.
I mozda je to razlog da Vam ljudi iz ITja pisu ovako negativne komentare na stranici. Oni se jednostavno ne slazu s Vasim nalazima. Mozda su to pojedinci koji su specificni po smove misljenju ili stajalistu, ali ono sto ja cujem od ovih koji odlaze, jos jednom Vam kazem nema previse veze s ovih 5 krasnih tocaka o kojima ste se raspisali.
Meni to iskreno zvuci vise ko neka krasna marketing brosura, ja naime radim i kao konzultant za Employer Branding za firme kao Accenture, Vodafone i slicne. Taj text bi u biti vise pasao na Careers section neke firme.
Ana Petrovic
13. 09. 2016. u 3:20 pm
Pozdrav, kao što smo napomenuli, ovo su odgovori pravih, živih ljudi, od kandidata na razgovorima, zaposlenika koji rade kod nas, do zaposlenika koji odlaze (u tekstu se i spominju izlazni intervju). Naravno da ljudi i odu iz firme, pa sukladno tome slušaš razloge zašto i pokušavaš popravljati stvari u skladu s time. Rado bismo čuli i pet razloga iz vašeg iskustva.
Tomislav Fistric
13. 09. 2016. u 4:24 pm
Ovo sto se prica je iskljucivo iz perspektive startupa i programera koji zele ici u startupe (sto cini oko 5% programera ili manje u Hrvatskoj npr.). Gotovo s niti jednom tockom se ne slazem u potpunosti. Ajmo redom:
Tocka 1:
Generalno programere (izuzev startup programera) nije briga kolko ljudi koristi software dok god su sami programeri zadovoljni s onime sta su napravili. Ovo je najveci interes ljudima koji ili su vlasnicki povezani sa firmom u kojoj rade ili su direktno odgovorni za uspjeh aplikacije koje rade. I dalje 95% programera koji ne rade u startupima se ovdje SIGNURNO NE VIDI. Pogotovo jer ste tu kompletno izbacili B2B sektor (kako u B2B sektoru definirati kolko milijuna ljudi koristi vas software za izradu auto guma? Sam koncept je idijotski), a najvise programera u Hr radi za B2B ili B2G sektor.
Tocka 2:
Ovo je generalno tocno ukoliko skratimo pricu na “ako te PM/CTO/CEO slusa onda se naravno bolje osjecas i smatras da nesto vrijedis”. Ovo nema veze sa IT-jem nego sa svakom industrijom. Ukoliko imas mogucnosti nadogradnje svojeg znanja i jos usto da radis sto volis naravno da ces raditi sretan pogotovo jer druga strana to cuje. I tu nisu nikakve “mocne” HR rijeci potrebne poput nesto nesto 360 feedback ili takve gluposti. Dovoljno je sjesti na kavu/pivu s covjekom kojem si nadredjeni i cuti sto ga muci te pokusati to popraviti. Ljudi vecinom nisu idijoti, shvatit ce cak i ako ne uspijes u svemu sto zele jer poanta je truda i paznje. To je isto kao kad zeni ne zaboravis na godisnjicu braka 🙂
Točka 3:
I opet kava je dovoljna. Vidi točku 3 :), ja bi ovo preformulirao u točku 2.2.
Tocka 4:
Uopce ne vidim poantu ove točke. Ljudi vole putovat?! Jel to bila poanta? Ili? Ne vidim smisao ove točke osim da nadopuni članak jer ovo je apsolutno nebitna točka. Sve velike firme imaju team buildinge i konferencije, ali to je APSOLUTNO nebitno za sve ljude koji imaju npr. obitelj i slično. Lijepo je putovati tu i tamo, ali nije nimalo presudno za posao ili odabir posla. Štoviše mnogi programeri su introverti koji ne vole velike količine ljudi niti vole odlaziti na nepoznata mjesta.
Točka 5:
Ovo je fora, ali s druge strane opet je više za startupe i mlađu ekipu nego uhodane firme i obiteljske ljude. Zena mi i sad sere da ostajem predugo na poslu. Zamisli da joj kazem da veceras imam CoD night u firmi. Mislim da bi me docekala promjenjena brava na vratima 😀 – isto tako opet za SPECIFICNO programere ovo je relativno nebitna stavka.
Ovo bi bilo mojih 5 tocaka koje smatram da bi programeri htjeli imati kroz 15ak godina svojeg programerskog iskustva:
1) Placu u rangu europske (3k+ EUR) – bez zajebancije, Hr programeri su masivno podplaceni i tu se ne moze “izlijeciti” odlijev kvalitetnih ljudi sa bacanjem magle pred oci, ljudi moraju jesti! Naravno ovo nije realno, ali je itekako potrebno!
2) Pametne PM/CEO/CTO nadređene koji imaju znanja unutar branše kojom se firma bavi i imaju “uho” za programerske mušice (tipa fleksibilno radno vrijeme, bacanje tastature u monitor kada ti nesto ne radi :D, uzimanje pauze od 1-2h nakon toga kad dobijes slom zivaca :D)
3) Programeri da imaju PAMETNIJE (ili osobe s vise iskustva) PROGRAMERE od sebe u blizini (bar u odredjenim podrucjima), a s druge strane da su ti pametniji voljni educirati ove ostale i kontinuirano raditi s njima ili bar takve ljude lagano dostupne (tipa preko skype-a ili slicno)
4) Jasno objašnjeno i pripremljeno što i zašto radiš – vecina PM-ova nema interesa ulazit u dublju pricu nego prodaje maglu i onda prepustaju programeriam da se vade iz govana, samo se zapitajte (ako ste programer u vecem teamu) kolko puta vas je PM uvalio u sranja pred klijentom obecavsi brda i doline samo da bi se nesto prodalo!
5) TESTERE odvojene od DEV teama. – programeri su generalno lijeni testirat, a to je oko 70-80% programiranja. Offloadat dio “glupog” posla drugom teamu koji je specijaliziran za to je blagoslov i manji zamor u radu programera ce biti jer ce kontinuirano raditi nesto “kreativno”, a ne repetititvno.
Sven
13. 09. 2016. u 7:58 pm
1) 3 hiljade eura? Ajd mi reci tko normalan bi ovdje imao programere da ih placa +3.000 EUR? Pa evo ti prosjek za London:
https://www.glassdoor.co.uk/Salaries/london-programmer-salary-SRCH_IL.0,6_IM1035_KO7,17.htm
Hoces reci da bi programer u Zagrebu trebao imati istu placu kao i u Londonu? Gdje su troskovi zivota valjda tri puta veci?
Vidio sam hrpu tih jako talentiranih programera koji tak odu van (na manje od 3.000 eura neto) i onda ekipa zivi sa tri cimera, nema auto, dodje par puta godisnje sa niskotarifnim letovima i kartama kupljenim pola godine unaprijed u Hrvatsku i prodaju spiku kak oni super zive u inozemstvu! A zive na standardu koji bi im ovdje bio ispod casti i sramota.
E da, i putuju do posla sa javim prijevozom po sat vremena.
Ne kazem da su svi takvi, ima primjera gdje su stvarno uspijeli, ali to su onda vise primjeri odlaska u dolinu, radit za Facebook i slicno. No realnost je da vecina te ekipe jednostavno ne bi prosla niti drugi intervju, a misle da su genijalci jer ih se tak na faksu ucilo. Takodjer, tamo se puno vise radi! Ako je ovo bulshit talk, onda ga tamo ima na n-tu!
Ne odlaze svi. Neki su skuzili da hr kakva je ipak pruza stvari koje uzimamo zdravo za gotovo.
Tu se ipak moze zivjeti vrlo dobro sa placom od cca. 1.800-2.000 eura neto, sto i je neki gornji rang za vecinu developera. Puno bolje nego vani za recimo duplo. Jesu li zato potplaceni? Pa to je jako upitno kada se uracunaju svi troskovi zivota.
Mislim i ekipa u Ukrajini ti radi za 800 EUR-a, nisu oni nista manje pametniji od nasih ljudi.
http://intersog.com/blog/tech-tips/it-salaries-in-ukraine-as-of-may-and-june-2015/
(Place su gross i USD).
A Hrvatska ti je u licima amera isto ko i Ukrajina, negdje istrn jurop.
Tak da tu foru o potplacenosti ne pusim. Uostalom da su tak bijesno potplaceni mogao je doci Microsoft i otvoriti development centar kod nas a ne u Srbiji, ali nije. I takvih primjera je milijun.
Nitko od velikih nije te strasno potplacene developere zaposlio kod nas – jer im se ne isplati.
A kritizira se Five i druge sto maltene ne placaju kao Microsoft u Londonu!
Jos samo par stvari:
Cinjenica je da su programeri sljakeri modernog doba. Nema tu neke velike love, osim ako se ne pripojite nekom startupu, dobite udio u firmi, radite od jutra do sutra, i ako, samo ako taj startup uspije (proda se za velike pare). A to se desi u ravno 5% slucajeva. I to je to, ako vas zanima lova.
Ako vas zanima ugodan zivot, fini posao s kojim se ne trebate sramiti, obitelj, prijatelji, solidna placa – onda stvarno ne znam sta kome fali u hr.
Darko
14. 09. 2016. u 10:58 am
Super su mi ove domaće outsourcing IT firme koje programerima prodaju neke spike o motivaciji i sve kao nešto super. Pa one samo jeftino uvaljuju domaće programere strancima, kakav je to entuzijazam molim vas. Ogromna je razlika u motivaciji dal radiš za domaću IT firmu softver koji ona jeftino uvaljuje strancima, ili radiš u Google-u. U Googleu se može govoriti o navedenom, a ne u domaćim IT firmama.
A i domaći programeri su čudna sorta, ako im nudiš udjel neće niti čuti jer preferiraju sigurnu plaću. Smisao za rizik i poduzetništvo = 0. Oni sami sebe svrstavaju u najamnu radnu snagu, a moje je da im to i omogućim i ponudim najnižu plaću za njihov rad. Jer meni je to u interesu a naši interesi su očito dijametralno suprotni.
Nikada ne bih dao ni promil udjela programeru koji nije bio otpočetka kada je trebalo riskirati. Jedino ako bi uzeo neku već etabliranu programersku zvijezdu, ali za običnog programera niti u ludilu.
Bruno
14. 09. 2016. u 8:56 pm
Bravo Darko, ti nebi ni dao promil udjela programeru ali i znaš unaprijed da su isti domaći čudna sorta koja ima smisao za rizik i poduzetništvo = 0.
Ti si zapravo hrvatski poduzetnik, to je jedino logično?
Danijel
15. 09. 2016. u 10:22 pm
Zanimljiva rasprava, no tesko da je itko potpuno u pravu. S jedne strane, istrazivanja pokazuju da novac nije dobar motiv za rad, narocito u kreativnim industrijama (intelektualnim poslovima), npr. https://m.youtube.com/watch?v=u6XAPnuFjJc . S druge strane, cini se da je jedan dio prestiznih/kreativnih u opasnosti da bude potplacen goo.gl/VEqQpC .
Danijel
17. 09. 2016. u 12:04 pm
Sve super što Vaši zaposlenici žele i što su rekli. Ali mene zanima koliko ljudi je dobilo otkaze od Vaše strane, kad nisu “deliver” ono što Ste tražili? Jer kako je gospodin Luka Abrus rekao u Pressing-u N1 emisiji, u Americi ako nisu zadovoljni zaposlenikom dobije “two weeks notice” da mora otić i svi zadovoljni , i veli “rastajemo se prijateljski”. Da, možeš mislit kako je ta osoba zadovoljna pošto mora otić nakon samo 2 tjedna ili nešto više rada. I mući ih što u HR ne mogu davat otkaze nakon par dana ili tjedana kao u Americi, jer ga onda moraju imati 3 mjeseca na isplatnoj listi po našim zakonima. I nemogu dovoljno brzo rasti jer imaju problema nać “kvalitetan kadar”. A taj “kvalitetan kadar” se zapošljava preko veze, jer ovaj zna onog za taj posao, ovaj opet zna još boljeg od nekog koji se prijavio na oglas itd, jer opet samo citiram “A ljudi znaju A ljude”, koliko god se to demantira.
Martina
22. 09. 2016. u 4:57 pm
Bok, provodim anketu u svrhu izrade diplomskog rada na temu nematerijalne motivacije zaposlenika u IT industriji u RH. Trenutni rezultati ankete pokazuju da su osim plaće jako bitni i nematerijalni aspekti posla kao npr. mogućnost napredvanja, zanimljivost posla i sl. Anketa je ovdje u slučaju da želite ispuniti i pogledati rezultate: https://goo.gl/forms/BIkLumU3bQjLNZvj1 🙂
Nina
05. 02. 2020. u 7:30 am
Odličan napisan članak! Tvrtka ima veliku vrijednost za koju mnoge tvrtke još uvijek nisu svjesne. Za bolju klimu u kompaniji, čelnici organiziraju i team building događaje.