Marija Renić: Blogerica koja nije odustala 7 godina – i isplatilo joj se

Sjećate li se zlatnog doba blogova, kada su se svakoga dana na njima objavljivale stotine i stotine tekstova, a pojedini su blogeri bili jednako čitani i utjecajni kao mediji, ako ne i više od njih? Rijetki su blogovi otvoreni u tadašnjem dobu danas još uvijek živi i aktivni. Jedan od njih je i onaj svjetske putnice, nekadašnje novinarke, spisateljice i marketingašice Marije Renić. Otvoren je još 2006., a nedavno je postao dio i Večernjakove blogosfere. Tim smo povodom s Marijom pretresli sve teme o njenom blogu – o početcima, pozitivnim i manje pozitivnim stvarima koje joj je on donio, temama o kojima piše i mnogočemu drugome. Vratimo se osam godina unatrag…

Marijin blog od svojih je početaka promijenio nekoliko platformi. Krenula je od servisa blog.hr, prešla na bloger.hr i jednog dana kako bi izbjegla “sve one iritantne oglase što iskaču sa svih strana” otvorila vlastitu domenu marijarenic.com. Ukupno je napisala četiristotinjak postova, a sudjelovala je i u razvoju stranice blogeri.hr. No, u vrijeme kada su društvene mreže postale popularnije od blogova, posebice Facebook, blogovi su izgubili na svojoj popularnosti. Međutim, Marija se ne slaže da su blogovi mrtvi – oni i dalje postoje, mnogi od njih su izvrsni, ali smatra kako je blog proživio svojih najboljih deset godina života.

Na mome blogu zabilježeno je jako puno događaja, posebno koncerata i putovanja. Kako sam krenula s online izvještavanjem još dok sam bila u srednjoškolskim klupama, moram priznati da je tu bilo dosta stvari na koje bi se danas mogla zacrveniti. Iz današnjeg kuta gledanja i uzmemo li obzir u kojim pravcima se sve online razvio, tada je sve bilo puno teže. Uz dial up vezu, kreneš pisati post, pa netko nazove na telefon, mama digne slušalicu, veza se prekine, a misao odleti. Često se događalo da bi čekala kasno iza ponoći da ispratim sve frendove na Iskonovom chatu, i krenem sa pisanjem. S obzirom da je meni pisanje-disanje, nikada mi nije bila potrebna osobita motivacija. Kako tada, tako i sada, svaki dan stvorim nekakav tekst. Većinu njih ne objavljujem, a nekada sam objavljivala sve što mi je bilo na umu. Eh, ti srednjoškolski dani…

Mariju danas više čudi što svoje rečenice pronalazi u tekstovima dnevnih listova, a pamti samo da je Glas Koncila citirao njen tekst. Kako kaže, ostali uglavnom prepišu ili preuzmu temu i misao, a malo promijene početak i kraj teksta. Znala je pronaći tekstove prepisane do u slovo, čak do u tipfeler.

Odrastanje bloga i odrastanje uz blog

Kako je Marija odrastala, tako je i blog “odrastao” s njom, tako da se danas na njemu mogu pronaći i daleko ozbiljnije teme, posvećene društvu i politici. Moglo bi se reći – jednom novinar, uvijek novinar, pa se tako Marija danas više ne bavi novinarstvom, ali priznaje da mora zadovoljiti onu “dozu novinarstva” da bi mogla funkcionirati.

Meni nije dovoljno neku temu samo lajkati, shareati ili tvitnuti. Jednostavno imam šire mišljenje i volim ga podijeliti. Često povezujem statistiku, stanje prikazano u našim medijima i stvarnu sliku. Mnoge su nelogičnosti koje me uvijek iznova fasciniraju. Na osobnom blogu obrađujem aktualnosti,medije i politiku, dok se na Večernjakovoj blogosferi trudim imati osobniji pristup i podijeliti sa čitateljima neku crticu iz života. Danas u odnosu na onda publika puno manje komentira članke. Oko 2006. godine kada sam počinjala ljudi su mnogo vremena provodili na forumima, i naučili su na neku temu ostavljati duge i sadržajne komentare, koji bi često puta znali biti duži od posta. Današnja Facebook generacija je lijena za klik, a komentara na blogovima je puno manje, mada posjeta raste ili je konstantna.

Za razliku od mnogih blogera, koji su, nažalost, svoje blogove s vremenom zapostavili i napustili, Marija na to nije niti pomišljala. Previše je u njega uložila vremena i truda da bi ga ugasila. No, razumije zašto su mnogi to radili – dobar dio blogova bili su online dnevnici pisani pod pseudonimima, a ukoliko bi netko prepoznao autora, on bi ga gasio. Kad je došao Facebook, svi smo se razotkrili, jer je od nas zahtijevao točno ime i prezime. Marija svoje komentatore iz doba pseudonima i danas zove nadimcima kojima su se potpisivali, a često im se ne može niti sjetiti pravoga imena. Navodi i primjere zbog kojih baš ovaj medij smatra idealnim za iznošenje razmišljanja.

Blogovi su ključnu ulogu odigrali i svjetsku popularnost stekli za vrijeme rata u Iraku. Rat u Iraku neki sada zovu prvim “Internet ratom,” zahvaljujući fenomenu blogginga. Blogeri su tada privukli nezapamćenu medijsku pozornost. Zahvaljujući njima, otkrivena su, primjerice, dva ranija neispravna izvješća New York Timesa. Jedan o netočnom, preuveličanom broju civilnih žrtava u Afganistanu i jedan, također preuveličani, o posljedicama dugoročnog porasta temperatura na Arktiku. New York Times je morao objaviti ispravke. Blogeri su zaslužni i za razotkrivanje kontroverznih priča sa prve crte. Blogeri u Iraku, među kojima su bili vojnici, žene, pobunjenici u svijet su slali dnevno izvješće, a da pritom nisu imali urednika, što je ubrzavalo protok informacija, ali istovremeno su potkopavali kredibilitet medija koji su pokušali objaviti drugačije priče. Blog je idealno mjesto za iznošenje vlastitih razmišljanja, kako bi ga drugi pročitali i bili ponukani da iznesu svoje. Danas je ovu ulogu preuzeo Twitter. Za neke je to umišljenost i taština, za mene je življenje u online zajednici. Najbolji blogovi iz raznih područja su opstali do danas i to me ne čudi. Onaj tko je volio npr. modu ili fotografiju prije 5 godina, sigurna sam da ju voli i danas. Najljepše od svega je što to može podijeliti sa cijelim svijetom, i naći puno ljudi koji ćete u tome poduprijeti. 

Jurnjava prema mainstreamu

Iako će me možda demantirati :), Marijin blog danas sve više stremi prema mainstreamu, a posebice nakon suradnje s Večernjakovom blogosferom, koja je krenula ove godine. Nakon toliko godina samostalnosti, možda bi netko od vjernih čitatelja mogao i zamjeriti ovakvu vrstu suradnje, stoga nam je Marija objasnila što sve ovakva suradnja nosi sa sobom i kako se ona nosi s potencijalnim negativnim komentarima.

Do suradnje je došlo spontano, jedan moj post je privukao pažnju, a na temelju ostalih su procijenili izvrsnost. Javili su mi se i sve smo se dogovorili u jednom telefonskom razgovoru. Ne mislim da sam time izgubila samostalnost, jer paralelno pišem svoj blog i utorkom post za Večernji. Osim što puno više pišem do dugo u noć, puno više promišljam o stvarima koje bi mogla obraditi. Kod mene je popis tema, i bez tjednih aktualnosti dovoljno dugačak da bi mogla složiti postove do 2016. godine. Pozitivno je to što puno više ljudi prati moj rad, stvaraju širu sliku, upoznaju me kroz tekst, te na taj način obilježavaju moj online imidž.

Negativna strana toga je otvaranje prema puno većoj online zajednici. Opće je poznato da su hrvatski portali pretrpani negativnim komentarima i komentatorima. Moja je sreća što sam prije mnogo godina razlučila što je online, a što offline sfera. Mišljenje nekoga tko je anoniman nema mi apsolutno nikakvu vrijednost. Kroz sve ove godine doživljela sam puno negativnih komentara, pa čak i prijetnju smrću, “proklinjanja” i slično. Komentare nisam brisala, i dalje stoje ispod postova, jer mislim da ne narušavaju moj ugled, niti relevantnost bloga. Osobe koje ih ostavljaju taj način koriste kao vid osobnog zadovoljstva i potrebe da budu “glasni”. Obično su to oni za koje u offline svijetu ne znamo da postoje. Ako im je to jedina prilika da “viču”, nemam problem da to bude kod mene na blogu.

Blog koji otvara mnoga vrata

Osim suradnje s Večernjim, pisanje bloga Mariji je otvorilo i neka druga vrata. Priznaje, da joj je, u prvoj fazi, kada je blog bio puno popularniji, a ona živjela u puno manjoj sredini (Vinkovci), smetalo kako su se teme s bloga prepričavale u trač kuloarima, posebice jer bi usmenom predajom priče izgubile smisao. No, blog joj je pomogao i da dobije ugovor za izdavanje svoga prvijenca, knjige Poljubac na raskrižju.

Urednik biblioteke Grafiti dugo je pratio moj blog, ponudio suradnju i u konačnici uvjerio me da mogu pisati za djecu i mlade. Bio je to čudan put otkrivanja skrivenog talenta. Obično ljudi cijeli život pišu, a onda ako im pođe za rukom pa izdaju knjigu. Ja sam pisala blog, imala 18 godina i nagovorili su me da izdam knjigu. Bilo je još mnogo poslovnih ponuda, neke od njih vezane su uz novinarstvo, što mi je struka. No, nisam spremna vratiti se u novinarstvo dok ono preživljava na ovako lošim granama kao što je danas. Blog te razmazi, obrađuješ teme koje želiš, na način kako želiš i nema cenzure, osim autocenzure. Teško bi mi se bilo priviknuti da mi opet netko izbacuje pola teksta i potpisuje me pod nešto što nisam mislila ni htjela reći.

Ako vas zanima što sve danas radi Marija Renić, osim što piše blog, krajem godine očekujte njenu drugu knjigu za djecu. Zavirite i na djecamedija.org, gdje također piše, a ukoliko ju pokušate “uhvatiti” dok je na godišnjem odmoru, teško ćete to napraviti jer je uglavnom na putovanjima, o kojima uvijek možete čitati na njenom blogu. Uz to svira violinu, volontira i, kako kaže, tu i tamo nekada spava. 🙂