Što hrvatska sportska psihologinja radi u poznatom španjolskom esport timu?

“Moja karijera do sada bila je i više nego zanimljiva”, kaže mi Martina na početku našeg razgovora i moram priznati kako nije u krivu. Zagrepčanka koja sa mnom razgovara iz Madrida radi kao sportska psihologinja, ali ne u “klasičnom” sportu, već u esportu. No, njezina karijera nije išla pravocrtno i moguće da uopće danas ne bi bila ovdje da se nisu dogodile ozljede u “pravom” sportu. 

Nakon što se zbog ozljede nije mogla pridružiti košarkaškoj reprezentaciji 2013., Martina se odlučila na putovanje u Barcelonu u koju se i zaljubila na prvi pogled. Pojašnjava kako se tada odlučila na život u Španjolskoj i odmah bacila u potragu za fakultetom psihologije. Unatoč podsmijesima, kaže mi da je uspjela u svom naumu i mjesec dana prije upisa na fakultete u Hrvatskoj pakirala stvari za novo poglavlje života u Španjolskoj.

Praksa u – esport timu?

Premotajmo na posljednju godinu fakulteta i Martina je u potrazi za praksom koja ima veze sa sportskom psihologijom, a njezina potraga dovela ju je do esporta.

Upisala sam dodatnu edukaciju na temu „Stručnjak u sportskom coachingu“ i tamo sam pronašla svog mentora, doktora sportske psihologije koji se kratko prije edukacije upustio u novo područje: esport. I tako mi je Dr. Alejo García Naveira ponudio praksu koja je isprva zvučala nesigurno i neobično. “Što ću ja tamo raditi?”, mislila sam.

Nakon dodira s esportom, Martina se bacila na diplomski studij u Madridu i studirala na španjolskom jeziku. Na posljednji dan fakulteta nadređeni iz esport tima MAD Lions za koji je tada bila na praksi odlučili su ju iznenaditi razgovorom za posao. MAD Lions je inače najpoznatiji španjolski esport tim u vlasništvu grupacije OverActive Media, najvećeg esport holdinga u Kanadi. 

Psiholog za 15 igrača

Siguran sam da čitate ovo i pitate se “pa dobro što radi psiholog u esportu, Ivane?!”… Srećom, Martina je tu da nam pomogne. Trenutno je psihologinja za 3 MAD Lions tima u dvije igre (Counter Strike i League of Legends).

Zanimljivo je da Martina svaki dan s nekima od igrača ili čitavim timovima radi vježbe mindfullnessa pa se tako bave raznim vrstama meditacije, tehnikama disanja i slično. Martina kaže kako ovi “treninzi” uvelike ovise o ekipi i danu u tjednu.

Nakon toga dečki imaju fizičku rutinu koju vodi kondicijski trener koji se bavi sprječavanjem ozljeda, praćenjem prehrane i dnevnom fizičkom aktivacijom, i nas dvoje radimo skupa kao “performance staff”. Nakon toga obično osluškujem trening i zapisujem kako bi mogli popraviti komunikaciju i pratim kakva je atmosfera, obraćam pažnju na moguće konflikte i nepotrebne komentare, individualno stanje i bilježim pozitivne situacije koje nakon treninga podijelim s njima, individualno ili grupno.

Posao koji Martina obavlja je doista raznovrstan, a osim “treniranja” s ekipom kako bi mentalno svi bili na pravom mjestu, dodaje i kako je velik dio njezinog posla slušanje problema i potreba igrača. Ovdje veliku ulogu imaju sastanci o raznim temama poput postavljanja ciljeva, nošenja s pritiskom, kulture unutar ekipe i slično.

Martinin posao zapravo je osiguravanje dobre kemije u ekipi, i podizanje svijesti kroz razne aktivnosti i razgovore kako bi igrači bili spremniji nositi se s pritiskom i kako bi se znali suočiti s problemima. Isto očito dobro funkcionira s obzirom na to da je njezina ekipa ove godine osvojila proljetnu sezonu LEC-a, najjače europske lige u igri League of Legends.

Esport je sličniji “pravom” sportu nego što mislite

Martina se ipak i dalje ne odvaja od košarke koju je i sama igrala i još uvijek savjetuje igrače iz “klasičnog” sporta. Kaže mi kako su izazovi i teme s kojima se susreće kada je riječ o esportu vrlo slični onima u košarci, ali da je vrlo važno razmišljati o svakome problemu individualno.

Jedina razlika “u startu” koju bi možda mogla spomenuti je da igrači košarke krenu trenirati u ekipi i dok su još djeca ih se uči vrijednostima i vrlinama kroz igru te imaju trenere i mentore, a gameri se trebaju izboriti sami, obično iz svoje spavaće sobe – bez ičije pomoći, da bi ih neka ekipa primijetila zbog sjajnih individualnih rezultata koji su skoro uvijek plod tisuća sati igranja na računalu, samostalno ili s prijateljima, kroz tinejdžersko doba.

Ovo se dosta osjeti kasnije kada igrači dođu u velike timove, dodaje Martina, jer nerijetko nemaju veliko životno iskustvo. Tada ih timovi zapravo moraju učiti kako se radi i živi u timu te kako riješiti probleme na produktivan način. Ovo je velik izazov upravo za psihologe, jer su oni ti koji moraju mladim igračima pomoći u razvoju “mekih vještina” poput komunikacije, timskog rada i suradnje.

Zašto esport timovi trebaju psihologe?

Mentalnom stresu ne pridonosi ni mentalitet esport organizacija koje često ne vide dugoročne ciljeve. Ovo je vrlo mlada industrija i često ljudi koji vode timove nisu mnogo stariji od onih koji i igraju pa je vrlo važno imati osobe koje mogu posredovati i pomoći u realizaciji ciljeva. Martina kaže kako rijetki timovi to razumiju, a to uvijek budu oni koji imaju novaca za dodatno osoblje. Rijetke organizacije ulaze u dugoročan razvoj jer za to treba mnogo novca i vremena, dodaje.

I zašto je onda psiholog potreban u redovima esports ekipa?

Zato što možemo, postepeno, uvoditi nove osnove kulture, radne etike i na kraju krajeva – uspjeha. Zato što posjedujemo vokabular i znanje koje nam omogućava da objasnimo, uvedemo i prilagodimo pristupe osobnog i profesionalnog razvoja koji nas vode ka održivom uspjehu na daleke staze.

I zato što treneri imaju puno, ali puno dodatnih briga i pritisaka te se moraju fokusirati na tehnički, taktički, ali i odgojni aspekt.

Zanimljivo mi je kako Martina ističe kako esport nikako nije samo “igranje igrica”. Ovdje se radi o intenzivnim naporima na mentalnom nivou koji traju po osam sati svakoga dana, tjednima i mjesecima:

Ta emocionalna iscrpljenost je prisutna, ali ne mora značiti da se “osjeti” zbog konstantnog odvlačenja pažnje igranjem igrica. U trenutku kada igrač ostavi konzolu i ustane se, onda da… Kada stanu na loptu (što je rijetko) i zapitaju se kako su (što je rijetko, ako nema nas, stručnjaka) – onda tek osjete taj nakupljeni umor.

Gamewell – kako igrati dobro?

Osim što se bavi igračima Mad Lionsa i drugim sportašima, Martina je i dio projekta Gamewell. Gamewell je inicijativa koja nastoji potaknuti zdrav pristup igranju uz savjete stručnjaka i pružanje pomoći roditeljima i igračima. Tim Gamewella tako nastoji pomoći roditeljima u razumijevanju igara i igrača, educirati mlađe generacije o prilikama unutar industrije igara i potencijalnim karijernim putevima koji se mogu istražiti u ovoj industriji.

Na pitanje kako gleda na percepciju igara kao “nezdravih” Martina mi kaže:

Nije dobro ni previše vode popiti, zar ne?

Slično je i s većinom drugih stvari u životu, dodaje. Ako je nešto loše kod igara, to je onda neumjerenost nekih ljudi koji ne razvijaju druge elemente svojih života osim vještina igranja. Martina i ostatak Gamewell tima zna da način na koji većina ljudi igra nije dobar za njih, ali ne govore ljudima da prestanu, nego da igraju na bolji način. Zbog toga preporučuju pauze, bolju prehranu i fizičku aktivnost, između ostaloga. Martina se šali kako je najveći problem kod videoigara to što većina ljudi koji su protiv njih ne čitaju ovakve tekstove. 🙂

Ako vam treba pokoji savjet kako biti bolji igrač, ali i bolja osoba prema drugima, Martina ima i to:

• Igrajte s ciljem, makar taj cilj bio zabaviti se s prijateljima;
• Naučite tehnike disanja;
• Pauzirajte nakon partija igara i nemojte forsirati igranje ako ne ide dobro;
• Potražite pomoć ako vam je potrebna, idealno sportskog psihologa.

Nisu dovoljni samo igrači

Za kraj, Martina mi kaže kako je popratno osoblje svakog tima važno iz niza razloga. Jasno je da su igrači ti koji pobjeđuju mečeve, ali bez dobrog tima iza njih to ne bi bilo moguće.

Ako vam je ovo čudno, samo se sjetite kako izgledaju kondicijski treninzi i pripreme nogometnih timova – idu u kampove, svaki dan razgovaraju i razrađuju taktike, imaju čak i svog kuhara. Iako je esport manje zahtjevan tjelesno, mentalno se i dalje radi o velikim naporima, pa čak i ako neki koji čitaju ovaj tekst samo na njih odmahnu rukom i kažu kako je sve to glupost.