Kome još treba pišljivi humanist u tehnološkom svijetu?!

Posljednjih nekoliko godina trend je pljuvati po humanistima i društvenjacima, uz izuzetak pokoje struke u tim domenama, te se vrlo glasno zalagati za smanjenje kvota za sve te “nepotrebne” studije. Ruku na srce, ti glasni propagandisti su upravo ljudi koji ne znaju što zapravo jest potrebno i kako sustav obrazovanja funkcionira. To su oni ljudi koji vide samo trenutačan površinski trend ili se drže nekih zastarjelih ideja pa savjetuju svojoj djeci da idu na pravo jer “na burzi nikad nema pravnika” ili na strojarstvo, jer se u njihovo vrijeme strojare zapošljavalo odmah s faksa. Ta-dam, iznenađenje.

Afiniteti i kompetencije nisu jedno te isto

Za početak, fakulteti nisu i ne bi trebali biti strukovne škole (realno, jedan će se dimnjačar brže zaposliti u struci od antropologa, pa eto prve razlike). Na visoko se obrazovanje ne odlučujete kako biste se priučili jednom zanatu i usko specijalizirali za jedan posao – po mogućnosti, nakon 5 godina školovanja trebali biste izaći iz svoje institucije s različitim kompetencijama u svojoj domeni, koje se mogu primijeniti na različite načine.

Da, uistinu nam na tržištu rada ne treba toliko sociologa (filozofa, politologa, antropologa, lingvista, psihologa) koji se bave samo i isključivo sociologijom (filozofijom, politologijom, antropologijom, lingvistikom, psihologijom), ali sposobnosti koje su dotični razvili u tim disciplinama trebaju, među ostalim, i digitalcima.

Prema istraživanju koje su provela sveučilišta Duke i Harvard na 562 osobe na visokim pozicijama u tech tvrtkama, samo ih je 37 posto imalo diplomu s područja tehnologija i računalnih znanosti, dok se ostatak tijekom visokog obrazovanja usmjerio na ekonomiju, poslovanje, zdravstvo te ono što je najrelevantnije za ovu kolumnu – društvene znanosti i humanistike.

Popularna je priča da se inženjeri, developeri i ostali ljudi koji obavljaju “prave poslove”, bave i pitanjima ” što” i “kako” (što nam treba i kako ćemo to napraviti), a humanisti pitanjem “zašto”. I dok je to vrlo romantična ideja o vječnim tragačima za višom svrhom i razlogom, netočna je, ograničavajuća, i već je pomalo naporna. Humanisti se, šoka li i nevjerice, mogu baviti vrlo praktičnim stvarima. Da ne duljim u teoriji, bacimo se na digitalni primjer.

Što uopće znači “pametno”?

Danas kada je sve pametno, od telefona pa do čarapa i četkica za zube, iznimno je bitno razumjeti što “pametno” zapravo znači. Na koji način razmišljamo, pretražujemo, procesuiramo i pohranjujemo informacije, na koji to način možemo prenijeti u digitalne sustave? Sve su to pitanja kojima se već dugo bave humanisti.

U svijetu interaktivnih medija i naprednih sustava humanističke će sposobnosti biti sve bitnije, jer digitalne sustave ipak uvijek stvaramo po uzoru na sebe. Kognitivne znanosti i proučavanje kognitivnih sustava igraju veliku ulogu u razvoju istih, a pogodite koliko je humanistika među šest disciplina koje se objedinjuje pod nazivom kognitivne znanosti? Četiri. Plus jedna biološka. Plus jedna tehnološka.

Ako već ne vjerujete meni na riječ da će humanistika biti nužna za daljnji razvoj tehnologije, možda ćete povjerovati googleašu Damonu Horowitzu koji je zaključio da svoje inženjerske sposobnosti i rad na sustavima umjetne inteligencije može podići na višu razinu jedino doktoratom iz filozofije.

Kad smo već kod filozofije, pogodite što je diplomirao PayPalov Peter Thiel? Filozofiju. Bivši IBM-ov CEO  Sam Palmisano? Povijest. CEO Xeroxa bila je Anne Mulcahy, diplomirana anglistica i novinarka, a na mjestu CEO-a HP-a je sjedila Carly Fiorina, koja je diplomirala srednjovjekovnu umjetnost i filozofiju. Sprintov CEO Dan Hesse završio je međunarodne odnose.

Tehnologija se radi za ljude

Humanistika i društvene znanosti etiketiraju se kao meke znanosti (soft sciences), kao suprotnost teškim ili čvrstim prirodnim znanostima, onima koje se baziraju na čvrstim podacima i dokazima, i u odnosu na njih često se etiketiraju kao “lake”. No nema ništa lako u mekim znanostima – hvatanje bezbrojnih konaca koje čine neopipljive, a opet nepobitno stvarne fenomena vezane uz ljude sve je samo ne jednostavno.

Osim što se novi sustavi i svi pokušaji umjetne inteligencije stvaraju po uzoru na ljude, nove se tehnologije također rade i za ljude. Prevrtljive, nelogične ljude čije se želje i naklonosti mijenjaju iz minute u minutu, priklanjajući se jednom ili drugom trendu ovisno o tome kako vjetar puhne.

Zna to svaki startupaš s propalim startupom koji ne može dokučiti zašto je njegov fantastičan, dobro dizajniran, funkcionalan i nadasve svrhovit proizvod na tržištu neslavno propao. Svatko tko ne zna kako pridobiti prevrtljivo tržište, koje čine prevrtljivi ljudi koji su još jučer od svojih gadgeta tražili najbolje specifikacije, a danas traže “najbolje iskustvo” i slične sulude karakteristike koje se ni na koji način ne mogu kvantificirati. Želite li da netko u vas uloži, opet imate posla s ljudima, koji su do jučer htjeli vidjeti dobre brojke, profitabilnost i razrađene poslovne planove, a danas uz to žele i društvenu korisnost, i dobru priču i “social impact”.

Prodavanje magle. U tome smo fantastični.

Tu dolazimo do onoga po čemu su humanisti notorno dobri i što se pogrdno smatra njihovom glavnom djelatnosti, a to je prodavanje magle. To jest priče. Htjela sam reći priče. Netko tko može pričati o motivu smrti u Shakespeareu i prodati to kao novi i krajnji inovativni uvid u tekst koji je u posljednjih nekoliko stoljeća prožvakan i probavljen bezbroj puta, može iz apsolutno svega satkati kvalitetnu priču i sve predstaviti kao jedinstveno, neponovljivo i vrijedno pažnje.

Biti drukčiji, pa makar u priči i konceptualno, i znati dobro komunicirati je ono što vam može pomoći da se, primjerice, izdvojite iz mase startupa i privučete investicije, barem ako je vjerovati Maxu Gruvitsu, i apsolutno je nužno za plasiranje bilo kojeg proizvoda široj masi današnjice.

Priče, priče, priče, iz jednog ili drugog razloga, danas se sve svodi na priče, na content marketing, na promoviranje proizvoda ili usluge bez spominjanja istih i igranje na emocije, želje i aspiracije nekakvih nepoznatih ljudi na društvenim mrežama te na promišljenu i ciljanu komunikaciju s istima. Mislite da se bolje znate igrati osjećajima od psihologa, analizirati društvene mreže bolje od društvenjaka ili se bolje snalazite u komunikaciji od jezičara i komunikologa? Jeste li sigurni?

I dok ne želim ni na koji način implicirati da su oni koji se ne bave ili nemaju formalno obrazovanje u društvenim znanostima i humanistikama na ovom području nekompetentni (skidam kapu svima koji danas još uspijevaju biti renesansni ljudi), mislim da ipak ljude i ljudske potrebe, želje i motivacije najviše razumiju oni koji su ih godinama promatrali i proučavali kao laboratorijske kuniće.

Hajde da se volimo

Htjela sam napisati ponešto o tome i zašto su nove tehnologije i digitalci bitni za humaniste (osim zato da ih zaposle i omoguće im plaćanje računa), no mislim da se nikome ne da čitati još nekoliko tisuća riječi pa ću to ostaviti za neki drugi tekst. Ili neku drugu (tvrdoglaviju?) publiku.

U svakom slučaju, bilo bi vrijeme da se ostavimo starih navika, retorika, antagonizama i okrenemo suradnji, čisto eksperimenta radi, da vidimo što sve iz toga može proizaći. S jedne strane, to bi značilo da je vrijeme da se humaniste prestane gledati kao automatone za citiranje mrtvih pjesnika, a s druge strane da je vrijeme da se humanisti prestanu ponašati kao intelektualna elita čiji je jedini cilj kritika svakog pomaka i napretka, umjesto sudjelovanja i pridonošenja istome.

Tu ulazi i tretiranje svake nove tehnologije kao prolaznog trenda. Tehnologija kao takva je u jednom ili drugom obliku esencijalni dio ljudskog postojanja već otprilike dva i pol milijuna godina, pa zbilja mislim da taj “prolazni trend” ne ide nikamo. Ali možemo pričekati još nekoliko milijuna godina pa vidjeti.

Shodno tome, vrijeme je i da promijenimo način razmišljanja i počnemo preskakati stare zamišljene granice – to je nešto to sam i sama morala naučiti. Da mi je netko prije godinu dana rekao da ću svoju ulogu naći u digitalnom svijetu, pa makar i kao piskaralo, slatko bih se nasmijala i nastavila  tražiti znakove sifilisa na nekoj lubanji, spolne nejednakosti u konceptualnim metaforama ili  kojom sam se već krajnje ne-digitalnom aktivnosti vezanom uz svoje krajnje ne-digitalne studije bavila u dano vrijeme. No evo me, na blogu. Koji se bavi digitalnom scenom i novim tehnologijama.

I za kraj bih htjela spomenuti da je taj blog, koji svi čitamo i volimo, pun humanista, koji se prilično dobro nose s temama na njemu i još bolje “prodaju maglu”.