Fatalna Vickey iliti zašto je bitno obući čiste gaće prije odlaska doktoru

Većina nas je čula i čitala o tragičnim događajima koji su se prije nekoliko dana odvijali u Vojniću. Zahvaljujući medijima, o tome znamo gotovo sve – pa čak i prije no što su stigla prva svjedočanstva, znali smo tko je od glavnih aktera prije nesretnih događaja bio s kime u vezi, koje su nacionalnosti, tko je od njih bio i kada u krivolovu, kakvu su glazbu slušali, na koja su mjesta izlazili, o čemu su razmišljali nekoliko sati prije događaja, tko je lajkao čiji status… Lajkao status? Tako je, tehnologije su itekako promijenile način izvještavanja o događajima, stoga su mnoge od tih informacija “pokupljene” – s Facebooka.

Zahvaljujući, uvjetno rečeno, preciznim informacijama koje nude društvene mreže, pa čak i samo oni podatci koji su javno dostupni, rekonstrukcija događaja nikada nije bila lakša. Dakako, mnogi će osuditi takav način istraživanja i reći da je riječ o takozvanom “Facebook novinarstvu” te da nije u redu što se u javnost iznose delikatne stvari o osobama koje su upletene u tragediju – ali ipak, informacije su tu, već su javne, lako je za njima posegnuti, lako je kopati i ići u dubinu, stoga nije iznenađujuće posezanje i za takvim alatima.

No, ne želim se zadržavati na toj temi, nego na nečemu drugome što me zaokupilo dok sam čitala tekstove o nemilom događaju – ni ne trepnuvši, u samo dva-tri klika i sama sam se našla na online profilima glavnih aktera priče, uhvatila sam se kako brzim pogledom proučavam njihove odnose, njihove međusobne poruke, njihove međusobne lajkove, njihove međusobne komentare. I postaje mi jasno zašto su mnogi tekstovi o događajima bili narativne prirode, jer je i tih nekoliko trenutaka bilo dovoljno da se složi triler u glavi, tragedija na papiru. Potom sam shvatila da je ovo vjerojatno prvi put da sam “ušla” u virtualne živote osoba koje više nisu među živima ili osoba koje su drugima oduzele život. Miš je odletio na iksić u kutu.

Facebook rekonstrukcija

Što to radim – upitala sam se. Proučavam nečije slike, komentare, lajkove? Što da iz nekog razloga moj život ili život mojih bližnjih postane zanimljiv nekome tko će poželjeti na sličan način rekonstruirati određene događaje ili odnose? Da ovo postaje redovita praksa, pokazuje činjenica da svakoga dana nailazimo na članke koji su potaknuti nečijim statusom na društvenim mrežama ili čak tihim lajkom. To su sve informacije koje su javno dostupne i koje bi netko mogao vrlo lako pronaći jednostavno se spojivši na Facebook, Twitter, Foursquare, Instagram – bilo koje društvenu mrežu na koje često, ni ne razmišljajući, dijelimo mnoštvo toga. Hoće li uskoro netko, iz bilo kojeg razloga, “kopati” i po vašim checkinovima, lajkovima, slikama i donositi kakve zaključke – bilo krive ili prave?

Kada ste posljednji puta provjerili postavke privatnosti i dostupnosti svega onoga što dijelite na društvenim mrežama? Jeste li ih samo namjestili prije nekoliko godina, od kada ih niste niti taknuli? Znate li koliko je puta Facebook promijenio pravila otkako ste na njemu kreirali svoj profil? Ne znate? Time se vjerojatno nisu zamarali niti glavni akteri gornje priče.

Više no ikada digitalni identitet postaje sve važniji. Čak može biti i trajniji od traga u stvarnome svijetu – sjećanja blijede, slike žute, ali ono što smo jednom postavili na internet teško će se ukloniti.

Bake znaju najbolje

I, ne znam zbog čega, neprestano mi se po glavi mota anegdota iz školskih dana, kada je baki moje prijateljice naglo pozlilo. Doviknula joj je:

Deder mi dodaj onaj novi kombine iz gornje ladice, a onda zovi hitnu.

Unezvijerena je unuka upitala:

Kakav kombine, ne misliš li da odmah trebamo zvati hitnu pomoć?!

Jezuš-Marija, jesi poludjela? Pa da me doktori vide u starom vešu?

Dakle, provjerimo koji nam je veš star, prljav, siv, žut, s rupama – sanirajmo sve, jer nikada ne znamo kada će netko po tome odlučiti prokopati. I možda nas osuditi jer smo prije godinu dana nosili gaće s labavom gumom. Internet ima slonovsko pamćenje!