“Profesori, potičite učenike da koriste ChatGPT!”

Rekao je to, na nedavno održanoj Carnetovoj konferenciji TheCUC, posvećenoj  digitalizaciji visokog obrazovanja, Keith Quille, viši predavač na dublinskoj School of Enterprise Computing and Digital Transformation.

Fokus njegova rada kao predavača je strojno učenje, a u svom predavanju i radionici koje je održao uspio je prenijeti dvije naizgled oprečne poruke – da umjetna inteligencija uopće nije inteligentna, ali i da je učitelji i profesori ne bi trebali potcjenjivati, odbacivati ili je se bojati.

Učitelji 1984. štrajkali zbog kalkulatora

AI će sigurno promijeniti obrazovanje, dodaje Quille, prvenstveno tako što će oni koji podučavaju morati dobro promisliti o tome što zapravo svoje učenike ili studente žele naučiti. I kako će evaluirati naučeno.

Priznajem, ja sam bila među skeptičnima kad se početkom godine bombastično najavljivalo kako će razvoj umjetne inteligencije utjecati na obrazovanje te kako će, vjerojatno već ove godine, profesori odustati od zadavanja pisanja eseja jer će učenici varati, a eseje pisati ChatGPT. Pozivala sam se pritom na argument da pojava džepnih kalkulatora nije dovela do toga da se u školama više ne podučavaju osnovne računske operacije.

Quille je također spomenuo taj argument – a podsjetio je i na to da su 1984. učitelji štrajkali zabrinuti da će zbog kalkulatora ostati bez posla, ali naglašava kako su alati umjetne inteligencije koji su sad lako dostupni učenicima, baš kao i kalkulator – samo alat.

Alat kojega će profesori integrirati u obrazovni proces, baš kao što su to ne tako davno učinili s jednim drugim alatom oko kojega se, podsjetio je, dizala slična panika – pojavom interneta:

I tad smo bili u šoku od toga da učenici odjednom imaju instantni pristup podacima. Danas se neka informacija izgugla u par sekundi i nitko više od učenika ne očekuje da lista enciklopedije i rječnike nego ih podučavamo učinkovitom pronalaženju i kritičkom sagledavanju informacija.

ChatGPT i slične alate, kaže Quille, profesori bi trebali doživljavati kao još jedan alat koji im je dostupan, poput, recimo, onih za provjeru pravopisnih grešaka:

Koristite ChatGPT, potaknite učenike da ga koriste, ionako će im netko prije ili kasnije reći da postoji taj softver koji piše eseje za njih. Pokažite im kako da ga koriste da umjesto njih obavi dosadne i naporne zadatke, neka im pomogne malo. Pa i ja ga koristim kad pišem radove, tko voli pisati bibliografiju?!

Zadajte im zadatak da koriste ChatGPT da riješi zadaću pa zajedno evaluirajte što ste dobili. Zapamtite, to je samo alat, a vi ste ekspert i vi imate kontrolu.

Ispitivanje je proces, a ne rezultat

Jednako je realan kad su u pitanju eseji ili zadaće koje je napisao ChatGPT ili varanje na ispitima. Da, postoje brojni alati koji detektiraju je li neki tekst generirala umjetna inteligencija, ali isto tako postoje brojni trikovi za njihovo zaobilaženje (ako koga zanima – dovoljno je u dobivenom tekstu napraviti koju namjernu grešku ili izmijeniti koju riječ ili uz upute ChatGPT-ju reći da generira tekst kakav bi napisao 15-godišnjak).

Načini ispitivanja i vrednovanja znanja će se morati promijeniti, a profesori dobro razmisliti što žele podučiti učenike:

Ispitivanje je proces, a ne rezultat. Danas su poslodavcima sve manje bitni papiri, ocjene, pa i što znaš, nego znaš li rješavati probleme. Ispitivanje prilagođeno tomu ne traži odgovore nego traži postupak rješavanja problema.

Pa tako učenicima možemo postavljati otvorena, problemska pitanja ili svakome dati jedinstveni zadatak, potaknuti ga da koristi sve dostupne alate te da objasni proces kojim je pristupio rješavanju problema.

Na kraju, ako učenik napiše cijeli esej uz ChatGPT, ali pritom je naučio što je trebao, je li to problem? Zašto se fokusiramo na alate, umjesto da se fokusiramo na ishode učenja?

Profesor Predrag Pale sa zagrebačkog FER-a komentirao je na to da dio njegovih studenata danas ne zna zbrojiti dva broja bez kalkulatora te se pitao što ako za koju godinu mladi ljudi više neće znati čitati i pisati jer će se oslanjati na alate koji će to raditi umjesto njih.

Rješenje je, složili su se on i Quille, upravo u tom promišljanju što želimo naučiti učenike i studente, a što uključuje i kojim osnovnim znanjima i vještinama ih trebamo podučiti.

AI predviđa koji učenici će pasti ispit

Quille navodi da među profesorima vlada panika i strah, pa čak i strahopoštovanje prema mogućnostima alata kao što je ChatGPT. Stoga je poručio da se svakako informiraju o tome kako i što radi, ali da svatko od njih odlučuje o tome koliko automatizacije želi uvesti u nastavu.

Spomenuo je i da je Europa zapravo jako loša kad je u pitanju automatiziranje nastavnih procesa – ne koristimo čak ni softver koji bi automatski ocijenjivao ispite.

A što se tiče primjene AI u obrazovanju, predstavio je i sustav PreSS na kojem je radio – model strojnog učenja koji prema određenim parametrima i nakon samo 4 održana sata predmeta Računalna znanost, otprilike 80% točno predviđa koji su učenici rizični i mogli bi pasti taj predmet:

Svrha ranog otkrivanja je prevencija, odnosno pojačani rad s takvim učenicima. Ako ih otkrijemo kad padnu ispit, prekasno je. Otkrili smo da na ocjenu iz Računalne znanosti najviše utječu dvije stvari – ocjena iz matematike i samopouzdanje. Model je oko 80% točan, što je visoka točnost i već ima tvrtki koje su zainteresirane koristiti slične modele u selekcijskom procesu.

Naglasio je kako je njihov model tzv. staklena kutija, odnosno transparentno je po kojim parametrima odlučuje te upozorio kako su mnogi komercijalno dostupni modeli puno veći, vjerojatno precizniji, ali i da su “crne kutije”:

ChatGPT uzima u obzir tri trilijuna parametara i nitko od nas ne može znati kako radi. Zato mu ne možemo povjeriti bitne odluke koje utječu na ljudske sudbine, jer ne znamo na temelju čega donosi te odluke.

Vrlo brzo kompanije će početi profesore i škole obasipati alatima. Kad birate alate koje ćete koristiti u školama, uzmite u obzir koliko je neki model transparentan i možete li mu vjerovati.