Haj’mo uložiti u tehnologije u školstvu! Nema veze što je ROI nikakav.

Srećom, idu dalje i nastavnici kojima se još uvijek da ulagati trud da nešto promijene, barem u svojoj učionici. U proteklih mjesec dana imala sam priliku sudjelovati na dvije konferencije na kojima je tematika bila tehnologija u obrazovanju i na kojima se okupljaju baš ti ljudi.

Prva je bila slovenska konferencija SirIKT, a prošlog tjedna to je bio CARNetov CUC. Osim ljudi, zajednički nazivnik obiju konferencija su izlagači: 3D printeri, pametne ploče, interaktivni sadržaji i ostali alati koji se lijepo uklapaju u neke maštarije o drukčijim učionicama. Svi odreda zgodni, van školskih budžeta i relativno nebitni.

Projekata informatizacije kroz koje se uređaji mogu nabaviti ima, počevši s CARNetovim projektom eŠkola, postoje crowdfunding platforme, a imate li dobru ideju i plan, mogla bi se naći i kakva tvrtka koja će vam pomoći da ga financirate.

Nije sve crno, samo nije sve za sve

Donacijama se, uostalom, financirao i projekt STEMI, čiji je prva iteracija šesteronožni robot pauk, koji služi kao obrazovni alat za učenje elektronike, fizike, robotike i programiranja.

Tu je i inicijativa Croatian Makers koja donira i razvija robotiku i automatiku s osnovnoškolcima, a upravo je tom uzrastu namijenjena i Algebrina Digitalna akademija, kao i Youth Science Camp koji se odvija u Znanstveno edukacijskom centru Višnjan, zagrebačka Radiona zna organizirati radionice namijenjene mlađoj populaciji, a u prosincu kreće jedan od najmasovnijih edukacijskih pokreta ove vrste – Hour of Code.

Inicijativa, udruga i programa van redovne nastave barem više ne nedostaje. No tu dolazimo i do dijela problema i vraćamo se na spomenute konferencije s početka priče.

To nije dovoljno

Na CUC-u sam imala priliku sudjelovati u panelu sa Sašom Mladenovićem, prodekanom za nastavu splitskog PMF-a te Koradom Korlevićem koji se osim astronomijom bavi i  problematikom motivacije darovite djece. Povuklo se pritom pitanje upravo takvih programa koji njeguju STEM vještine kod djece (nota bene: ja uvijek navijam za STEAM pristup, proširimo malo vidike).

Dok ih svi pozdravljamo, stoji činjenica da oni jednostavno nisu dovoljni.

Elitistički je pretpostaviti da svaki roditelj ima mogućnosti poslati dijete na radionicu, kamp, dodatnu edukaciju. Inicijative su često centrirane u većim gradovima, iako ih se dio mobilizira i pronalazi lokalne partnere kako bi to promijenio, pa postoji i diskriminacija po geografskoj osnovi.

No jedna od veći grešaka je fokusirati se na to da se ova vrsta obrazovanja priušti “nadarenoj” djeci, a često zbog ograničenih resursa neka selekcija mora postojati.

Nadarena za matematiku, informatiku, robotiku ili ne, izuzmemo li mogućnost apokalipse, sva će djeca koja se danas obrazuju živjeti i raditi u svijetu koji je prožet tehnologijama svih vrsta. I svi oni imaju jednako pravo razumjeti svijet u kojem se nalaze, a sustav ima obvezu da im to svima, bez iznimke, omogući.

Ulagati u gadgete < ulagati u ljude.

Praktični dio toga spada, naravno, na učitelje, iste one koji često rade i bore se s uvjetima koji su daleko od poticajnih. Ako vas tješi, u tome nismo sami.

Na gore spomenutom SirIKT-u u Sloveniji zanimljivo predavanje držala je Birgy Lorenz, ICT development managerica jedne gimnazije u Estoniji. Njen je posao da pomogne nastavničkom kadru u provođenju i osmišljavanju programa potpomognutih tehnologijom u meki e-školstva, e-građanstva, svega na e-s-povlakom. Jedan od najvećih izazova s kojima se nosi Birgy? Motivacija nastavnika za takav posao.

Nije riječ o lijenim i nevoljkim nastavnicima, nego ponovno o sustavu u kojem je razvoj informatičke i informacijske pismenosti samo dodatak kurikulumu, izborna stavka kada se raspodjeljuju resursi. Novac za “dodatnu” aktivnost može otići na digitalne projekte u obrazovanju. Ili na rad s djecom s posebnim potrebama. Ili na nešto treće. Uvijek je riječ o ili-ili situaciji koja nam je svima poznata, u Hrvatskoj, Sloveniji ili Estoniji, u kojoj se odlučuje što će se i koga zakinuti. Nešto je prilično trulo u takvom pristupu osnovnom obrazovanju, onom namijenjenom – svima.

Zanimljivo predavanje držao je na SirIKT-u i Damian McBeath, o načinima na koji se analiza velikih podataka može iskoristiti u poboljšanju nastave i uspjeha učenika te praćenju problema s kojima se nose. Potpuno legitimno pitanje koje je nakon toga postavljeno bilo je tko točno treba analizirati sve te podatke – bi li učitelji trebali biti i podatkovni znanstvenici?

Da, trebali bi. I da, trebali bi sudjelovati u digitalizaciji nastave. I koristiti e-dnevnike i interaktivne sadržaje i sve tehnologije koje mogu nabaviti.

Ali na sustavu je da im za to omogući resurse – uređaje, vrijeme, i ono možda najbitnije, znanje.

Panel Programirajmo svoju budućnost #CARNetCUC: Korado Korlević, @tenatrebatviter i Saša Mladenović. Moderira @brankinhavuk pic.twitter.com/RohYnvupTG

— Gordana Jugo (@gordanajugo) November 11, 2016

Korlević je na CUC-u iznio vrlo bitnu informaciju kako je dobiti donaciju za neki uređaj relativno lako. Dobiti isto za mentorstvo i obrazovanje učitelja gotovo je nemoguće.

Mentalitet nam i dalje nalaže da ulažemo u stvari, ne u ljudske potencijale, a ubacimo li malo poslovne logike u sve to, riječ je o promašenoj investiciji s niskim povratom uloženog iliti ROI-jem (ako se on u ovom slučaju uopće mjeri).

Kad pametne ploče ‘poglupe’

Najpametnija ploča u učionici neizmjerno je glupa ako ne postoji obrazovan, motiviran učitelj koji zna iskoristiti njen potencijal. I stajat će negdje neiskorištena, u zaključanoj informatičkoj učionici u koju školarci nikad ne smiju ući.

Ako želimo riješiti problem informatičke pismenosti i vještina u obrazovanju, redoslijed koraka je sljedeći:

1. Promijeniti svjetonazor
2. Ulagati u učitelje
3. Nabaviti opremu

Zgodne li slučajnosti, redoslijed je isti ako korake poredamo po zahtjevnosti.