Mia Biberović
14. 07. 2015.
Svaka osoba nešto radi, koja gradi posao, izložena je kritici. U doba interneta, to je još više izraženo. Svatko, ali baš svatko može tek ovlaš baciti oko na nečiji višemjesečni i višegodišnji rad i javno iskomentirati - bezveze. U pristojnoj verziji. Nerijetko je to neka ljutita, sočnim psovkama i gnjusnim uvredama prožeta verzija.
Vjerujem da ste ovih dana naišli već na Facebook status Mate Rimca u kojemu se osvrnuo na neke od kritika o sebi koje su došle do njega. Nije novost da je Rimac predmet povelike rasprave raznih stručnjaka i nestručnjaka kad god se objavi vijest o njemu, a iako su teme u kojima se on spomene u većini slučajeva pozitivne, komentari na portalima i društvenim mrežama često su izrazito negativni. Čak je jednom prilikom naveo kako odustaje od domaćih medija, gdje smo i mi reagirali i iznijeli argumente zbog čega od njih odustajati ne treba – čak i kada mediji griješe u svojim navodima.
Mate je ovoga puta reagirao jer je stvar došla na nešto osobniju razinu. Jer je u ovom slučaju, prema njegovom saznanju, negativna kritika došla iz njegove srednje škole – iz mjesta koje, ako ste ikada razgovarali s njim ili slušali bilo koje predavanje, uvijek ističe kao početak onoga što danas gradi. Iz škole za koju je želio da i njegov brat pohađa. Iz škole za koju se možda nadao i da će obučiti njegove buduće suradnike i zaposlenike, nove tehnološke nade.
Usput, znate li da je hrvatski jal zabilježen kao fraza? Definiran je kao “oblik zlobe i zavisti (na tuđi uspjeh i sl.) koji Hrvati ubrajaju u svoje slabosti”.
Da, možda je i priča s druge strane nešto drugačija i možda je trebala biti dodatno provjerena prije no što je napisan status (a pogotovo su to trebali napraviti mediji prije no što su status samo kopipjestali), ali razumijem frustraciju i reakciju. Htjeli-ne htjeli, takve stvari znaju “bocnuti”. Lako mi se donekle s time poistovjetiti – možda nisam Mate Rimac koji gradi jednu od najzanimljivijih tehnoloških tvrtki s ovih područja, koja bi u budućnosti mogla zapošljavati tisuće, ali sam dio tima koji samostalno već godinama opstaje u industriji koja je na dobrano niskim granama – u medijima.
Pssst…
A jučer sam, protivno svojim navikama, čak i ako sam taj čin zagovarala kod drugih medija prije dvije godine, zabranila daljnje komentiranje ispod jednog teksta, koji se tiče direktno Netokracije. To ne znači da nismo otvoreni za razgovor o uvjetima rada u Netokraciji, ali za “razgovor” ovog tipa – nismo.
Komentari su zatvoreni jer mi je, priznajem, bilo pomalo navrh glave da gotovo svakoga dana netko u prolazu baci pokoju uvredu tek tako, jer mu je, eto, loš dan. Jer sam možda imala tipfeler u tekstu (sramota, priznajem, ali ne znam zašto mi spominješ familiju do devetog koljena?). Ili sam iznijela mišljenje koje je “glupo” (nisam, ti si :P). Ili je možda nešto načuo što mu se nije svidjelo. Ili mu nisam simpatična ja, nije mu simpatičan Ivan, nije mu simpatična osoba koja mu je jednom u naše ime odgovorila na kakav upit mailom. Koji god razlog bio, jučer ga nisam željela istraživati, a još manje nastaviti uzaludno raspravljati.
Malo hrane za trolove
Dragi trolu, usporimo malo. I meni je loš dan, pa ne navlačim “tamnu kukuljicu” poput hakera na stock fotografijama, uvlačim se u barem prividnu anonimnost interneta, ostavljam lažnu mail adresu, nepostojeće ime i prezime. I ne dopuštam prstima da natipkaju gadosti čisto da bih se osjećala moćnije. I potom, u maniri Snowdena ili na prvi pogled manje ozbiljnog Sundea, branim pravo na anonimnost. Na slobodu govora. Jer se negdje neki aktivisti bore kako bi razotkrili mračne tajne korporacija i državnih agencija pa im treba omogućiti da to čine anonimno. Ne pretvaram se da se i ja borim za pravdu i pravo na izricanje “istine”. A zapravo samo želim pravo na istresanje svih svojih frustracija bez da itko posumnja da iza raznih pseudonima stojim zapravo ja.
Licemjerna toliko nisam. Svi komentari koje sam ikada ostavila na internetu bili su potpisani mojim imenom i prezimenom ili barem prepoznatljivim nadimkom. Ne stidim se onoga što imam za reći. Zašto se ti stidiš? Zašto vrijeđaš anonimno? Zašto uopće vrijeđaš? Zar doista želiš biti klasificiran kao hejter ili čak trol i potvrditi ono što psiholozi govore o njima – da su narcisti, psihopati i sadisti? Jesi li to doista?
I znam, pisanjem ovoga sam se oglušila na savjet iz linkanog znanstvenog istraživanja, a to je da su internetski trolovi iznimno teški ljudi koje je najbolje ignorirati. Ipak, evo malo hrane za trolove – nadam se da mi je to posljednji put.
Usput: Riješite test i provjerite jeste li i sami internetski trol. 😛
Ni anonimnost više nije nužna
Malo ću skrenuti s osnovne teme jer mi nešto već duže vrijeme zaokuplja pažnju. Naime, mogućnost komentiranja medijskih napisa putem Facebooka otvorila je dodatni zanimljiv uvid u ljudsku psihologiju. Ako samo bacite oko na Facebook stranice mainstream medija te preletite pogledom po komentarima, vidjet ćete da su tek rijetki posegnuli za lažnim profilima ili pseudonimima u slučaju ostavljanja trolerskih/hejterskih komentara (što je vjerojatno direktno povezano s Facebookovom politikom da profili moraju biti otvoreni pod pravim imenom i prezimenom). Evo jedan:
De se ubi glupačo
Klik na ime i… Oh, gle, slika s maturalca stara nekoliko godina. Tvoj ozareni osmijeh kad si prošle godine vrtio prase u vikendici u blizini Požege. Ti na Ultri, ti kako označavaš da ti se sviđaju Real, Dinamo i Medveščak. Ti kako pratiš Dr. Housea, ti kao redoviti gost u lokalnom kafiću, ti kako slušaš tamburice.
Jesi li svjestan što sve vidim i povezujem s tvojim komentarom? Sličnih primjera ima more, a razlika između takvih izjava unutar vlastita četiri zida/na ulici/u lokalnoj birtiji te na internetu jest u tome što je u drugom slučaju njihov doseg daleko veći, a trag ostaje… Možda ne vječno, ali dovoljno dugo da bi bilo zanemarivo.
Evo jedan. Radi u banci. Ima ženu i dvoje djece. Imao je kolinje. Našla sam ga preko vrlo sočne psovke.
— Mia Biberović (@cyberkoza) May 20, 2015
Dragi anonimni trolu
Bez obzira na to što ni odsutnost anonimnosti ipak ne može zaustaviti trolove i anonimne hejtere (da se razumijemo, negativnu, ali argumentiranu i konstruktivnu kritiku pozdravljam), možda ih može usporiti ili im smanjiti broj. Tomu se iskreno nadam, stoga ćemo negdje sa završetkom ljeta trolovi i ja (odnosno, Netokracija) raskinuti našu nezdravu vezu. U duhu što demokratičnije rasprave, do sada nije bilo neke posebne moderacije komentara (morali su biti ekstremni da bi bili uklonjeni, ali kad bi određena osoba prvi put ostavila komentar na Netokraciji općenito, taj je komentar morao biti ručno odobren – svaki idući se automatski objavljivao), što se zapravo pokazalo kontraproduktivnim – oni koji su i željeli ostaviti kakav konstruktivan komentar i/ili sudjelovati u kakvoj raspravi od toga su odustali, što nam je usmeno i privatno bilo više puta komunicirano. Iako smo smatrali da je čitateljstvo Netokracije tehnološki naprednije te da nije potrebno nametati neka “pravila ponašanja” prilikom komentiranja, vrijeme je da i mi odrastemo – i odredimo mehaniku koja će biti optimalna za sve strane. (Za prijedloge i komentare smo otvoreni. Predomislila sam se, inače smo za komentare otvoreni, u ovom tekstu ipak nismo.) 😛
Da, dvosmjerna je komunikacija nužna, da, voljeli bismo da komunikacije ima više, da, sloboda govora, a time i sloboda komentiranja, nije nešto što treba shvaćati olako, ali, ne, ovo ne znači da će prostor za komentare biti igralište za trolove i ostala natprirodna bića.
Trolovi, od početka je naša veza bila pogrešna. Puna ružnih riječi i ružnih misli. Nadam se da ćemo se manje sretati barem na ovom kutku interneta, a još se više nadam da nam je ovo oproštajno ljeto. Iskoristite ga dobro. :*
https://youtu.be/AavsNlmSa9Y
