Zašto u zadnje vrijeme igram samo igre s vlakovima i tko igra sve te bizarne simulacije (osim mene)

Svatko od nas ima svoj guilty pleasure, odnosno igre koje igra iako se time ne bi nužno pohvalio.

Za mene su to u posljednje vrijeme igre s vlakovima. Trainz: A New Era, onda strategije poput Railway Empire ili puzzle igre poput Train Valley, pa čak i nešto drugačije, RPG-aste igre s vlakovima kao što je Bounty Train. Nisam siguran zašto sam točno uronio u vlakove, ali dovoljno govori to da više igram Train Valley nego Frostpunk.

Razmišljanje o tome dovelo me do pitanja koliko je zapravo ljudi zaista zainteresirano za nišne simulacije.

Jesu li stvarno toliko čudni?

Na Steamu je nedavno trajala rasprodaja igara koje izdaje Aerosoft, koji možda poznajete kao tvorca X-Plane serijala, ali i nešto čudnijih simulacija kao što su New York i Munich Bus Simulator, Subway Simulator 1,2 i 3 te meni najdražeg, Autobahn Police Simulatora, koji ima čak i nastavak. Kada smo kod čudnih imena postoji i Fernbus Simulator i Notruf 112, simulacije Flixbusa i neke vrste vatrogasaca, pretpostavljam.

Kada spomenete simulatore, ljudi će mahom reagirati spominjanjem simulacija vožnje, city buildera poput Cities: Skylines, pa čak i nekih tycoon igara. Možda će netko rijetko sa smiješkom na licu spomenuti Euro ili American Truck Simulator, ali rijetko tko će ići toliko duboko da spomene Underground Mining Simulator (hehe), Chemical Spillage Simulator ili Forklift Simulator 2017.

Nisam baš ni siguran tko se od nas kada je bio mali ugledao na osobe koje čiste kemikalije iz prirode i imao poster MAN kamiona s opremom za uklanjanje opasnih kemikalija s obližnjeg brežuljka ili lokalne zajednice.

Ono što me uvijek najviše fasciniralo kod ovih igara jesu godine. Naime, prema podacima koji se lako nađu na internetu postoji Forklift Simulator 2014, ali i verzija iz 2017. Miči se s puta FIFA, viličari napreduju više nego Eden Hazard. Nisam siguran što se to promijenilo u te tri godine, novi modeli viličara? Novi Unreal Engine? Nezaustavljiva količina mailova fanova koji žele nove izazove?

Može biti bilo koja od ovih potpuno legitimnih opcija, ali vjerujem kako mora postojati tržište za ove igre, inače se ne bi proizvodile. Jasno, postoje ljudi poput mene koji će ih igrati samo kako bi umirali od smijeha, ali te igre netko programira, a sigurno ih netko i ozbiljno igra.

U čemu je zapravo stvar?

Zanimljivo, na početku istraživanja ove teme mislio sam se samo narugati smiješnim i (često) vrlo lošim igrama koje simuliraju svakodnevne poslove, ali ako se na trenutak odmaknete od toga, krenete razmišljati o tome kako možda tu ima nešto više od smijanja lošoj fizici vozila. Što ako se radi o nečem mnogo pametnijem?

Većina ovih “nišnih” simulatora zapravo su igre koje se bave nekim prilično običnim poslovima, poput vožnje strojeva ili rada u šumi ili slično. Također, na većinu tih poslova se gleda kao na dosadne i prilično neinventivne poslove, iako se generalne ideje oko njih možda čine zanimljivo.

Ono što ove igre čini privlačnima jest činjenica da možete raditi ono što ste uvijek željeli, ali bez stresa koji “pravi” posao donosi. Istina, ja bih se možda nakon dosta edukacije mogao zaposliti kao vozač gradskog autobusa ili nešto drugo, ali to je obveza. Što ako mi je to fora, ali ne bih to htio raditi stalno? Upravo je ovo jedan od razloga zašto ljudi igraju simulatore. Jer donose one zanimljive dijelove posla, kao što su vožnja velikog kamiona i rast tvrtke za prijevoz, ali bez poreza i sjedenja u kabini 8 sati svaki dan.

Mogućnost popravka automobila je super, ali i dalje će ogroman broj ljudi vjerovati mehaničaru. Igre vam omogućuju da vi budete mehaničar, i to bez straha za vlastito vozilo, što je zapravo eliminacija rizika u poslu koji to zaista jest ako ne znate što radite. Da ne spominjem da igre imaju tutoriale, a tutorial za mehaničara ipak traje nekoliko godina.

Igre također ne mogu ponuditi plaću, pa taj izazov rješavaju dajući vam svrhu i motivaciju da radite nešto. Želite kupiti bolji kamion u Euro Truck Simulatoru? Odvozite još par tura, to je to. U stvarnom životu je ipak mnogo kompleksnije.

Psihologija je vrlo važan aspekt

Jamie Madigan, osoba koja stoji iza stranice Psychology of Games i autor knjige Getting Gamers: The Psychology of Video Games and Their Impact on the People Who Play Them je u razgovoru za Venture Beat rekao:

U simulatorima donosite odluke koje nikada ne biste donosili u stvarnoj verziji te aktivnosti. Oni eliminiraju svu birokraciju, posljedice i – budimo iskreni – potrebne restrikcije koje stvarni svijet stavlja na posao i puštaju vas da iskusite idealiziranu i smislenu verziju tog posla.

Madigan kaže i kako je kod gledanja na simulatore važno razumjeti što ljude motivira, zašto voze kamion ili sade kukuruz u igri. Jedna od glavnih teorija ljudske motivacije u posljednje vrijeme bavi se upravo time. Razvili su ju 70-ih Richard Ryan i Edward Deci, a ukratko govori ovo:

Volimo raditi stvari koje nam daju autonomiju, s kojima se možemo povezati, i koje nam daju neke vještine koje možemo kasnije koristiti.

Madigan kaže:

Primjeri ovog u igrama su najprije odabir rute kojom idete do cilja, biranje kojih biljaka ćete posaditi, koju opremu kupiti, ili kako će vaš lik u igri izgledati. S igrama se povezujete kroz društveni faktor, tako što se povezujete s likovima u igrama, primjerice kada spasite grad ili jednostavno kada budete MVP meča u igri. Što se tiče vještina, njih lako u igrama dobivate kroz prelazak samih igara.

Simulacije vam, vjerovali ili ne – daju sve ovo. Istina, najviše se ističu u autonomiji gdje u simulacijama možete birati i raditi što god vas je volja. Ako želite voziti školski autobus, nema problema, ali ako s druge strane želite voziti veliki bus na drugi kraj kontinenta – moći ćete i to. Ispunjavanje ovih ciljeva nas inherentno motivira da istražujemo, vidimo što ima dalje i probamo odigrati sličan scenarij, ali s malo drugačijim opcijama, dodaje Madigan.

Čini se zapravo kako simulacije u sebi nose mnogo više toga nego što se vidi iz njihovih pakovanja. Također, ljudi jednostavno vole slobodu i mogućnost da biraju što da uzgajaju ili prevoze, jer u stvarnome svijetu to jednostavno često nije moguće. Po ovome se simulatori kamiona i ne razlikuju previše od, recimo, Forze, zar ne?

Vožnja po polju opušta

Poznajem nekoliko osoba koje prilično ozbiljno shvaćaju Farming Simulator i njegovi bezbroj iteracija kroz godine. U razgovoru s njima se ne da naslutiti da su fanovi vožnje poljoprivredne mehanizacije i uzgoja domaćih životinja, ali čuo sam jedan zanimljiv razlog: ove igre opuštaju.

Istina, Chemical Spillage Simulator možda i nije najopuštenije ime, a igranje s ekološkim katastrofama bi vjerojatno bilo opuštajuće samo upravi BP-a. S druge strane, tu je i Tanker Truck Simulator tako da u jednom danu možete i uzrokovati katastrofe, ali ih i popraviti. Šalu na stranu, vjerujem kako postoji dosta dobrih razloga zašto bi netko vozio kamion ili bager na računalu.

U razgovoru za Gamasutru, Pavel Sebol, vlasnik studia SCS Software koji proizvodi Euro Truck Simulator, rekao je kako je publika njihove igre velika, ali da se vrlo lako stavlja u jedan od dva “kalupa”:

• Djeca od 8 do 12 godina koja su igranje s malenim autićima u sobi zamijenili s kontroliranjem kamiona. Oni još nisu publika MOBA ili FPS naslova, ali ih vrlo zanima vožnja velikih strojeva.
• Druga skupina su odrasli muškarci iznad 30 godina, koji imaju neku povezanost s industrijom prijevoza ili jednostavno žele ostvariti neke dječačke snove koje nikada nisu.

Ja bih ovdje dodao i treću skupinu, a to su ljudi koji rade stresne poslove tijekom dana, a poslije njih se jednostavno žele opustiti uz nešto jednostavno, ali opet zanimljivo na jedan poseban način – poput kamiona ili bagera.

Sve je simulacija

Ipak, to nam ne govori dovoljno o postojanju onih nešto čudnijih simulacija, a čini mi se kako je u posljednje vrijeme trend i “simuliranje” nekih zaista običnih zadaća. Najbolji primjer toga je nedavni PC Building Simulator, koji je prilično zabavan u teoriji, ali nisam siguran koliko široku publiku ova igra ima. Ipak slaganje računala nije nešto toliko nedostižno poput vožnje kombajna ili gašenja požara na aerodromu, zar ne?

Sve u svemu, čudne simulacije su meni nešto predivno, i to ne samo kao predmet ruganja i razmišljanja o tome kakve sve stvari ljudi proizvode. Siguran sam kako iza ovih igara stoje ljudi koji imaju legitimne poslovne ideje, ali činjenica je također da rijetko koji od ovih simulatora zapravo funkcionira kako treba. Oni koji rade imaju i publiku koja ih cijeni i igra.

One druge će, pak, ostati zauvijek materijal ruganja ne zbog tematike, nego zbog sveukupno loše izvedbe koja jednostavno nije igriva čak ni ljudima koje ovo zaista zanima. Možda ja samo ovu temu gledam iz krivog kuta i postoji jako dobro i logično objašnjenje za te “loše” simulatore, ali vjerujem kako ga neću pronaći igrajući igre s vlakovima pet sati dnevno. To ne znači da neću probati.