Što je značilo biti programerka u Hrvatskoj… 1982. godine?

Nadežda Eterović 1982. godine završila je Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje (FESB) u Splitu, smjer elektrotehnika (elektronika, automatika). Nakon diplome odradila je dio pripravničkog staža na Zavodu za informatiku te se kao projektant – programer zaposlila u tvrtki Infos (dio grupacije Rade Končar). Nakon likvidacije Infosa predavala je kao profesorica informatike i matematike u splitskim osnovnim i srednjim školama. Kao programerka radila je na razvoju sustava za održavanje velikih baza podataka te na rezervacijskim sustavima u hotelijerstvu.

Iako je Nađa na FESB-u završila pukim slučajem (prespavala je prijemni ispit za pravo koji je uz studij ekonomije sedamdesetih u Splitu bio najčešći izbor srednjoškolaca), nikada nije požalila. Kako tvrdi, oduvijek je imala “klikere” za matematiku, stoga je i u gimnaziji odabrala prirodni smjer:

Oduvijek me privlačila matematika. Imali smo dobru profesoricu, radili smo redovno i kvalitetno, često nam je donosila zadatke iz udžbenika za fakultet koje sam s lakoćom rješavala. Rješavanje matematičkih zadataka nikada mi nije predstavljao problem. Sve je bilo razumljivo i sasvim logično.

Imala je tek nekoliko kolegica na fakultetu, međutim nikada nije doživjela nikakav oblik diskriminacije:

Za profesore i asistente svi smo imali jednaki, bez obzira na (pred)znanje i spol. Nitko me nije diskriminirao zato što sam žena. Moji kolege većinom su došli iz srednjih tehničkih škola pa je spajanje strujnih krugova za njih bilo mačji kašalj, za razliku od mene, gimnazijalke, ali smo si uvijek međusobno pomagali. Gradivo nije bilo lako, ali ne zato što sam žena. Jednostavno nije bilo mjesta za kampanjski rad. Trebalo je sjesti i zagrijati stolicu kako biste postigli rezultat. Uostalom, kao i danas.

Studij računarstva tada na FESB-u još nije postojao:

Sjećam se, nešto smo “prčkali” u Fortranu, ali nikada me nije previše zaintrigirao taj predmet. Prvi kompjuter vidjela sam kada su nas odveli na “stručnu ekskurziju” u Splitsku banku. To je bilo nešto ogromno! 🙂 Prvi put sam sjela za računalo tek nakon diplome, na pripravničkom stažu u Zavodu za informatiku. Projektanti bi za nas pripremili projekt, a mi bismo ga “preveli” u programski jezik.

Nađa se prisjeća rada u Infosu…

Bili smo podijeljeni u timove, a svatko je radio na određenom dijelu sustava. Svaki tim imao je voditelja, a svaki programer, član tima, imao je zadatak isprojektirati i isprogramirati svoj dio sustava. Onda bismo kod spremali na diskete i sve skupa spajali u jednu cjelinu. Često bi dolazilo do nesklada i kolizija koje smo morali naknadno popravljati. Radili smo klijentske poslove i trebalo je zaista dobro poznavati potrebe klijenta te njihov način rada kako bismo razvili što bolje rješenje.

…i “vintage” tehnologije:

Programirali smo u Pascalu, a kasnije većinom u Clipperu. Moje prvo poslovno računalo bio je tzv. “heroj”, a poslije smo dobili Olivetti računala koja su bila kompatibilna s IBM-om, tada najvećim igračem na tržištu. Njihovih crno-bijelih ekrana sjećam se kao danas. Tko je dobio ekran u boji, imao je posebnu poziciju u tvrtki. 🙂

Biti majka i imati karijeru nije bilo nemoguće:

Svaki put kada bi djeca u vrtiću uhvatila neku virozu, uzimala sam bolovanje. Ali to me nije sprječavalo u radu. Odnijela bih svoj Olivetti kući pa sam tamo programirala kako ne bih zaostajala na poslu.

Muškarci su s Marsa, a žene s Venere. I ostale idiotarije.

Dok mnogi smatraju da je spolna diskriminacija na radnome mjestu stvar prošlog stoljeća, to nipošto nije istina. Istraživanja, ali i saznanja Inicijative ČIPke za žene s osjećajem za tehnologiju iz Ljubljane, koje smo nedavno predstavili na slovenskoj Netokraciji, pokazuju da su žene u sedamdesetim godinama bile jednakopravnije na tržištu rada nego danas, a promocija računalnih tehnologija i elektronike isključivo dječacima dogodila se planski, sukladno konzervativnim politikama Ronalda Reagana i Margaret Thatcher, što je dovelo do degradacije emancipatornih potencijala žena ostvarenih u šezdesetim i sedamdesetim godinama. Ponovna “domestikacija” žene kroz njenu objektivizaciju i promociju kulta ljepote u službi kozmetičke i tekstilne industrije bitno je pogoršala položaj žena, iako se na prvi pogled čini kako nam je danas baš sve na dohvat ruke.

Dječacima se i dalje daruju bageri, automobili, Lego kocke i “znanstvene” igračke koje ih odgajaju za buduće inženjere, arhitekte, “goniče razvoja”, dok se curicama uvaljuju barbike, bebe i kolica, plastično posuđe te krpice koje ih pripremaju za društveno prihvatljivu ulogu supruga, majki, domaćica i ljepotica.

Za položaj žena u ICT sektoru sudbonosne su negativna, ali i pozitivna diskriminacija. Uspjeh na području prirodnih ili društvenih znanosti nije uvjetovan spolom, već talentom i osobnim preferencijama. Kako kaže moja sugovornica:

Dobiješ problem i moraš ga riješiti na najbrži i najučinkovitiji način. Sposobnost logičnog razmišljanja i zaključivanja nije uvjetovana spolom. Ili si sposobna/sposoban za to područje ili moraš potražiti sreću drugdje. Problem je u tome što se žene od malih nogu ne usmjeravaju u ta područja pa nemaju niti prilike razviti talente. Često ga otkrivaju same, poput mene.