Što nas je o ljudima i ljubavi na internetu svojim eksperimentima naučio OkCupid?

Internetsko pučanstvo uprlo je optužujući prst u Facebook kada se ispostavilo da su testirali kako prikazivanje određenog sadržaja utječe na raspoloženje korisnika, no u obranu društvene mreže stao je servis OkCupid i njegov suosnivač Christian Rudder. Potonji je u postu objasnio da stranice eksperimente stalno provode, a pritom je opisao i tri zanimljiva pokusa na koje su se sami odvažili i koji su zapravo zanimljiviji od cijele drame koju su mediji podigli oko korisničkog testiranja.

Testiranja na korisnicima nisu ništa novo, ništa strašno i to je način na koji servisi poput Facebooka i OkCupida uče, objasnio je Rudder:

OkCupid zapravo ne zna što radi. ne zna to ni jedna druga stranica. Nije da ljudi rade ovakve stvari jako dugo, ili da možete pogledati upute ili nešto Većina ideja je loša. Čak i dobre ideje mogu biti bolje. Način na koji to rješavamo je eksperimentiranje.

Sam OkCupid proveo je tri zanimljiva eksperimenta, koja su više-manje potvrdila ono što otprije znamo – da su ljudi često plitki, nelogični i skloni sugestiji.

Eksperiment prvi: Ljubav je slijepa (kad nema drugog izbora)

Svojevremeno je ovaj servis odlučio svojim korisnicima ponuditi aplikaciju za slijepe spojeve, temeljenu na ideji da je i ljubav slijepa. Kako bi proslavili njeno lansiranje, odlučili su jedan dan posvetiti ovom konceptu i maknuti sve fotografije sa samog servisa na 7 sati kako bi se ljudi upoznali prije no što stvore dojmove na temelju „profiluša“.

Prvo što su primijetili (osim da im je posjećenost značajno pala) jest da su ljudi 44 posto češće odgovarali na prvu poslanu poruku, da su razgovori bili dublji i da su se kontakti brže razmijenili. Heureka, ljubav je slijepa!

Zapravo nije- čim su vratili fotografije u 4 popodne tog dana, 2200 razgovora koji su se u tom trenutku vodili odjednom je zamrlo. Ukratko, otkrili su da je ljubav na internetu vrlo je vizualno motivirana, a aplikacija je povučena u manje od pola godine.

Treba ipak napomenuti kako su unutar tih pola godine oni koji su koristili aplikaciju mahom davali pozitivne povratne informacije o spojevima na kojima su bili, neovisno o tome koliko im je pratnja bila zgodna, iako su se žene osjećale nešto lošije ako su procijenile da su im partneri zgodniji od njih samih.

Zaključak: ljudi su plitki onoliko koliko im tehnologija dozvoli, objašnjava Rudder.

Eksperiment drugi: Nije sve u izgledu (nešto je i u dobrom osvjetljenju)

Na svojim samim počecima, OkCupid omogućio je svojim korisnicima da zvjezdicama ocijene druge ljude na servisu, u dvije razdvojene kategorije- osobnost i izgled. Tako bi svi koji nisu „klasični“ ljepotani i ljepotice mogli biti prepoznati kao zanimljive osobe, objasnio je Rudd pomalo kontroverzan način rangiranja ljudi.

Pogled na lijep graf niže koji pokazuje korelaciju između procijenjenoga izgleda i osobnosti– za korisnike OkCupida, oni su jedno te isto. Kako bi dodatno ispitali jesu li njihovi korisnici plitki kad je riječ o biranju partnera, ili lijepi ljudi zbilja dolaze u paketu samo s lijepim osobnostima i obrnuto, na servisu su nekim korisnicima izbrisali opise i onda usporedili rezultate koje je postigla slika bez dodatnog sadržaja s onima opisa osobnosti i slike u kombinaciji.

Rezultat: vaša natipkana osobnost čini manje od 10 posto privlačnosti. Ali ovo nije jedini eksperiment koji je to potvrdio.

Eksperiment treći: Suprotnosti se (ne) privlače

Eksperiment koji je privukao najviše pažnje i zgražanja medija ujedno se bavi i jednim od banalnijih aspekata ljudske prirode- povodljivošću. OkCupid ponosi se svojim algoritmom koji procjenjuje kompatibilnost (vidi TED talk dolje), ali odlučili su testirati koliko je ljudima bitno koliko si uistinu odgovaraju, a koliko je riječ čisto o sugestiji.

[youtube]http://youtu.be/m9PiPlRuy6E[/youtube]

Ljudima koji su imali podudarnost od 30 posto ili manje tako su rekli da im se osobnosti poklapaju 90 posto ili više, i suprotno. Oni kojima je rečeno da si odgovaraju tako su se i ponašali, a slično je bilo i s onima kojima je rečeno da su loš spoj.

To ih je naravno navelo da pomisle da je njihov algoritam zapravo magla, dim, i digitalni sugestivni placebo, no ispalo je da se najbolje slažu oni za koje algoritam to procijeni i kojima se to i napomene.

Internetska ljubav je, dakle, kombinacija podataka, slika i sugestije.