Kako sam dijeleći prijevoz posjetila 41 zemlju i zašto ne mislim stati na tome

Lucie Radová češka je novinarka i blogerica čije avanture možete pratiti na virtualnoj adresi LuckyCesta.cz. Samu sebe opisuje kao osobu koja voli putovati, voli svoj posao i općenito jako je strastvena oko onoga što radi. Digitalno nomadstvo prakticira u ribarskim selima Maroka, Kanarskom otočju, a može se pohvaliti i putovanjima na neka zaista udaljena odredišta poput Uskršnjeg otoka. Posljednja njena avantura koja se pomalo privodi kraju je put od Praga do Istanbula i nazad na koji je krenula prije desetak dana i to isključivo koristeći uslugu za dijeljenje prijevoza BlaBlaCar. Na tom putu zastala je i u Hrvatskoj, što je bila prilika da saznamo više o njenim putovanjima, što ju najviše inspirira kao digitalnog nomada, koji su praktični izazovi s kojima susreće i što bi savjetovala svima koji razmišljaju da i sami krenu u takvu avanturu. Pa kako je sve počelo?

Prije četiri godine dobila sam životnu priliku. Osvojila sam kartu za put oko svijeta, a mogla sam čak birati zemlje koje ću posjetiti i koliko dugo ću ostati u njima. Tako sam počela pisati blog koji je vodio do više putovanja, suradnje s televizijskim kućama, novinama i vođenjem televizijske emisije. Shvaćam koliko sam sretna svaki dan, ali živjeti od putovanja ne znači da ste na praznicima.

U čemu je stvar?

Može biti jako stresno, jer uključuje jako puno posla dan i noć. Ponekad možete biti bolesni, ali i dalje morate napisati članke, reportaže i imati slike na kojima se smiješite. Imam samo jedan tjedan dana odmora tijekom cijele godine. To je sedam dana kada ne radim apsolutno ništa. Otprilike na sredini, već se ponovno radujem poslu.

Putovanja kao istraživanje svijeta

Iako Lucie živi za putovanja i od putovanja, prije nego krenemo na druge teme, morala sam saznati više o posljednjoj avanturi. Govoreći zašto se odlučila BlaBlaCarom proputovati sve od Praga do Istanbula, Lucie kaže da je razloga mnogo.

Kao prvo, jer je riječ o pustolovini, a istovremeno je sigurno. Drugo, možda i važnije, jer je zabavno. Vrijeme i put prođu jako brzo. Svaka osoba na ovom svijetu ima zanimljivu životnu priču, a putovanje je odlična prilika kako ih čuti. Volim upoznavati nove ljude, a ovo je odličan način za istraživanje svijeta.

Također dodaje kako je ovaj dio Europe htjela posjetiti već dugo vremena te se nostalgično prisjeća i djetinjstva u na Jadranskoj obali.

Jako sam uzbuđena zbog posjete Hrvatskoj jer smo ovdje kao obitelj često putovali dok sam bila dijete. Mislim da je ovo čak bilo jedno od mojih prvih putovanja u neku stranu zemlju. Parkirali smo naš karavan u brdima, u sjeni borova. Sjedila sam pored i jela veliki komad lubenice.

Od Kusturice do Zabranjenog pušenja

Kad je riječ o zanimljivim doživljajima s ovog putovanja, Lucie ističe kako su najvažniji ljudi.

Naravno, kada posjetite Plavu džamiju u Istanbulu, cijelo tijelo vam se naježi. Ali volim razgovarati s ljudima. Kada putujete sami, ljudi vam prilaze i sami iniciraju kontakt. Primjerice, srela sam čovjeka iz Turske koji u Grčkoj radi s izbjeglicama. Zanimljivo je razgovarati o situaciji s nekim tko je izravno upoznat s problematikom. Stvarno sam uživala kad sam u Srbiji iznajmila automobil i vozila kroz prelijepe krajolike. Posjetila sam malo filmsko selo koje je napravio redatelj Kusturica, a tamo sam upoznala i člana Zabranjenog pušenja. Dva sata smo razgovarali o temama vezanima za Jugoslaviju, glazbu i njihov koncert u Pragu i Brnu prošle godine. Nije li to fantastično?

Lucie priznaje da je prije početka ovog putovanja bila malo nervozna, ali kako su joj svi BlaBlaCar vozači i suputnici brzo postali poput dobrih starih znanaca.

Naravno, svi zajedno dijelim jednu veliku strast – putovanja. I toliko je mnogo priča koje možemo podijeliti. Moj posljednji BlaBlaCar vozač bio je iz Njemačke, a oženio se Gruzijkom. Zbog toga svake godine sjeda u auto, napuni ga stvarima i prijeđe tih 4000 kilometara. Tada tamo proda auto, što zapravo znači da je putovao besplatno. Ove je godine imao stvarno velik automobil zato je sa sobom imao frižider, roštilj… Jako je zabavna i sretna osoba.

Digitalno nomadstvo umjesto krize srednjih godina

Strast za putovanjima polako je dovela i do digitalnog nomadstva, a sve je krenulo od supruga koji je “izgorio” na posljednjem poslu te je želio više smisla u životu. Običavao je raditi puno, kao i stvari u kojima nije uživao, a Lucie se šali kako se nije uklopio u tipični stereotip razvoda i kupnje skupog automobila da bi se osjećao mlađe. Umjesto toga, odlučio je raditi manje, putovati više i manje biti podložan društvenim pritiscima.

Nemamo kredita, leasinga, trudimo se biti u planinama ili na moru što je više moguće. Inspiraciju crpimo od ljudi koji već uspješno rade i putuju – čak i sa svojim obiteljima i djecom. Velika motivacija je također bila činjenica da smo htjeli biti sretniji. Moram reći u ime oboje, kako zahvaljujući digitalnom nomadstvu svoj posao volimo još više.

Lucie je do sada posjetila 41 zemlju, uključujući Uskršnji otok, Svalbard i Réunion (najudaljenije područje Europske unije smješteno u Indijskom oceanu).

Spavala sam u svadbenoj jurti u Uzbekistanu, posjetila sam grad duhova Pyramiden u Svalbardu, dva mjeseca sam živjela u Maroku. Putovala sam četiri mjeseca oko svijeta i posjetila Čile, Argentinu, Japan, Vijetnam i Kambodžu (gdje sam u jednom danu naučila kako voziti motocikl kroz šumu), Singapur, Bali i Madagaskar. Posljednjeg dana 2015. krenula sam na hodočašće u Santiago de Compostela. Trebalo mi je 11 dana i 250 kilometara da dođem do katedrale na sjeveru Španjolske.

Na pitanje je li ikada imala negativnih iskustava na putovanjima, Lucie odlučno odgovara: “Apsolutno nikada.”

Čvrsto sam uvjerena da će se dogoditi ono u što vjerujete i to za mene funkcionira savršeno. I zaista vjerujem da su ljudi i svijet puno bolji nego što to mediji prikazuju. Ponekad se nađem u nezgodnim situacijama. Tada se jednostavno pokušavam maknuti što je prije moguće, ali najvažnije je pokazati da se ne bojite. To je moje pravilo broj dva.

Digitalni nomadi nisu na odmoru

Digitalni nomadi se često poistovjećuju s neradnicima na koji su na jednom jako dugom odmoru. Lucie ističe kako je to daleko od istine i objašnjava mi da ona i muž imaju striktna pravila. Primjerice, rade od 8 ujutro do 1 iza podne, a nakon toga imaju slobodno vrijeme koje obično koriste za jedrenje na dasci, planinarenje ili istraživanje grada. Navečer obično odrade još dio posla. Ovaj tempo prakticiraju četiri tjedna zaredom, zatim uzimaju tjedan dana slobodno, to su – praznici. Za vrijeme posljednjih takvih praznika posjetili su planinski lanac Atlas te su se popeli na Jebel Toubkal, najviši planinski vrh Sjeverne Afrike.

Kada bih morala definirati naš život kao digitalnih nomada, rekla bih da je riječ o sretnoj kombinaciji rada i slobodnog vremena. Mnogim ljudima se to sviđa i voljeli bi ovako živjeti, ali znam da to nije za svakoga. Uvijek ih pitam što vas zaista čini sretnima, što biste voljeli raditi? Obično je to nešto puno drugačije od digitalnog nomadstva. Kažem im da idu i rade ono što ih usrećuje, jer kada bi samo polovica ljudi na svijetu radila ono što voli, svijet bi bio puno ljepše mjesto.

I za kraj, što Lucie savjetuje svima koji razmišljaju da postani digitalni nomadi? Prvo i osnovno je da imaju ili pronađu posao koji mogu raditi samo uz računalo i pristup internetu. No Lucie ima i praktičnih savjeta, poput onoga da prvo krenu s jeftinijim zemljama, pri čemu se mnogi odlučuju za jugoistočnu Aziju, o čemu je Netokracija već pisala.

Muž i ja smo do sada isprobali Gran Canariju, Tenerife i Maroko. Također, predložila bih ribarsko selo Essaouira – ima kilometre prekrasnih plaže, dobro vino i valove za surfanje i kitesurfing. Stari grad – Medina je jednostavno savršen. Ljudi su nasmiješeni, a hrana obiluje plodovima mora i povrćem. Volimo takva mjesta jer u Češkoj nemamo more. Ali možete ići gdje god poželite. Samo krenite! 🙂