Horor priče iz industrije: #AgencyLife u garaži

Velika je fluktuacija ljudi, svakom klijentu se pristupa kao da je jedini na svijetu, a radno vrijeme postoji samo na papiru jer je tehnologija omogućila da si dostupan 24/7.

Uz sav stalni posao, sudjeluje se i na pitchevima, natječajima za nove projekte i/ili nove klijente. Kako u tzv. radnim satima često nema praznog hoda, na pitchevima se radi i izvan radnih sati, a često i vikendima. Obično se radi u timovima različitih veličina, ovisno o tome koliko područja pitch obuhvaća.

Posao se gomila, frustracije se gomilaju

Kad si mlad i želiš učiti, nije ti toliko teško odvajati svoje slobodno vrijeme za posao kako bi što više znanja usvojio u što kraćem vremenu i pri tome napredovao. No, s godinama rada, to postaje sve teže.

U određenom trenutku poželiš imati balans između privatnog i poslovnog života, a obaveze na poslu se ne smanjuju, već samo gomilaju… Jer je kolega dao otkaz i još nitko nije zaposlen na njegovo mjesto, jer smo dobili još jednog klijenta, a već smo kod prethodnog razgovarali da treba još ljudi jer se ne stiže sve napraviti na vrijeme, jer je prihvaćen još jedan projekt… Stoga konstantno balansiraš na rubu da pošalješ sve k vragu i daš otkaz i odgovornosti da obaviš sve svoje zadatke u nekom zadanom roku i nadaš se da ćeš uskoro ipak imati vremena i za život.

Kako sam poželjela pobjeći glavom bez obzira

Situacija u kojima sam htjela pobjeći glavom bez obzira bilo je dosta, ali jednu sam zapamtila jer me je natjerala da napravim nešto što nikako nije bilo specifično za mene kao vrlo odgovornu osobu.

Cijeli tjedan naporno se radilo da bi se sve posložilo u smislenu prezentaciju za pitch na koji smo pozvani, a koju bi par ljudi preko vikenda pregledalo. Ostajala sam svaki dan duže i radila od doma da završim svoj dio, koji je činio manji dio cijele prezentacije, i izbjegnem radni vikend jer sam očajnički trebala odmor. U petak sam tijekom radnog dana uhvatila još par sati za svoju finalnu verziju i sretna otišla kući jer nisam ostala na poslu do ponoći i za vikend ću se naspavati i odmoriti.

No, još u tramvaju dobijem mail da sutra (u subotu) tim koji radi na prezentaciji treba doći u ured ujutro u 9. Ono što je bilo ključno, nisu bila navedena imena tko točno treba doći, a ja sam svoj dio odradila. Kući sam došla nervozna i ljuta.

U garaži nema signala. A bez signala, nema ni mene!

Kako nikako nisam željela provesti vikend u uredu razmišljala sam što napraviti. Sjetila sam se da u garaži nema signala pa sam tamo ostavila službeni mobitel cijeli vikend. Imala sam poriv u subotu ujutro otići po mobitel i nazvati da vidim trebam li doći, ali nisam to napravila. Cijeli vikend sam razmišljala što će biti u ponedjeljak, loše sam spavala i uopće se nisam odmorila kako sam planirala.

Po mobitel sam otišla još u nedjelju navečer i otkrila da nemam niti jedan propušteni poziv. Dolaskom u ured, pitala sam kolegicu jesu li me spominjali tijekom vikenda da bih saznala, kako je moj dio bio završen i uopće nisam trebala doći.

Točnije, mail se nije odnosio na mene iako sam bila među primateljima.

Odahnula sam. I shvatila da sam trebala odmah pitati, a ne provesti vikend u grču. Nakon toga, nisam si više nikada priuštila ovako nešto, a kroz godinu dana sam i otišla iz agencije.

Danas kad se sjetim ove situacije znam točno zašto mi se dogodila – iz straha da ne dobijem otkaz. Sada, nakon što sam promijenila nekoliko radnih mjesta, straha od otkaza više nemam. Ali smatram da sam morala proći tu situaciju (i brojne druge koje su bile vezane uz posao) kako bih naučila brinuti se za sebe.

Ovaj je tekst dio serijala povodom noći vještica u kojemu objavljujemo anonimne “Horor priče iz industrije”. Više priča svojih kolega možeš naći ovdje.