Hrvatski paušalci, nezadovoljni uvjetima poslodavaca, grupirali se za zajedničko poslovanje

U razgovoru s Marijanom vidim da njegovo prezime nije slučajno – pronašao je bug u hrvatskom sustavu poslovanja i odlučio ga je riješiti, da se poslužim developerskim rječnikom, debugirati.

U posljednje vrijeme čujem s raznih strana, od prijatelja i poznanika, kako su odlučili dati otkaze u tvrtkama u kojima su do sada radili i otvoriti paušalne obrte. Uopće me to ne čudi – sve što smo ikad htjeli je biti odlično plaćeni, imati fleksibilno radno vrijeme, fleksibilno radno mjesto, sami birati za koje ćemo klijente raditi, s kim ćemo od klijenata i kolega komunicirati, gdje i kada.

No, što su naši poslodavci i nadređeni napravili? Dali nam zadatke, pratili izvršavamo li ih na vrijeme, stavili nam urede u otvorene prostore kako bismo morali bliže surađivati s ljudima s kojima možda ne želimo surađivati, odredili nam kad imamo redovite sastanke, pozive, čak je i izbor grickalica u kuhinji bio ograničen! Ti direktori misle da znaju najbolje, stoga su u potpunosti upravljali organizacijom našeg rada!

Kao zaposlenici u tvrtkama bili smo ograničeni sa svih strana, nije ni čudo da “d.o.o.” ima riječ “ograničenje” u sebi! A posebice se to ograničenje odnosi na plaće kojima nismo bili zadovoljni…

Raznim metodama do što bolje suradnje

No, kao nezavisni profesionalci susreli su se i s nekim drugim izazovima u poslovanju, stoga su odlučili udružiti snage i biti jači u svom nastupu na tržištu, priča mi Debug.

Želimo zajednički nastupati prema klijentima. Osim toga, želimo međusobno surađivati što bolje. Shvatili smo da je, usprkos svim digitalnim alatima, najbolje surađivati i komunicirati s nekim “lice u lice”, stoga smo upravo u potrazi za odgovarajućim prostorom za kolaboraciju u širem centru Zagreba. Ako netko zna za prostor u koji stane desetak ljudi, po mogućnosti da je što otvoreniji kako bismo bili bliži jedni drugima, neka mi javi.

Umjesto d.o.o.-a, želimo otvoriti d.p.p., društvo povremenih partnera, u kojemu ćemo sami određivati tko će iz tima s kime surađivati i kada. Naravno, tu će trebati jedna osoba koja će upravljati organizacijom te suradnje, a moguće da će nekoliko iskusnijih osoba biti zaduženo za nadgledanje i savjetovanje drugih. Koristit ćemo alate kako bismo pratili izvršavaju li se zadaci na vrijeme, a bilo bi dobro da redovno komuniciramo oko napretka i poteškoća na koje smo naišli, stoga ćemo dio dana posvetiti i tome. U redu, shvaćam da je to malo ograničavajuće, ali oko grickalica u kuhinji smo beskompromisni. Ako već, za početak barem, ne možemo raditi s egzotičnih dalekoistočnih destinacija, dovest ćemo dašak Azije u naš mali ure… Pardon, kolaborativni prostor!

Priča mi to Debug preko Skypea. No, naš je razgovor naglo prekinut kad mu je jedan od budućih kolega, koji će biti zadužen za financije (ali ne mora se samo time baviti, jer bi to bilo ograničavajuće, napomenuo mi je ranije oštro Debug!), počeo šaputati nešto na uho. Između nerazumljivog mrmljanja čuli su se samo povici: “Kako misliš, čišćenje ureda?!”, “Zaštita na radu?”, “Što je sad brutto dva?!” i “Dostava čipsa od duriana koštala bi koliko?!!”.

Nakon tih povika pomislila sam da se Skype, uobičajeno, smrznuo, no zapravo je Debug nepomično sjedio nekoliko minuta. Umjesto pozdrava promrmljao mi je samo da će se javiti povratno kad usporedi davanja za razne oblike poslovanja u Hrvatskoj.

Do izlaska ovog teksta povratno se nije javio, ali u redakciji Netokracije svi se veselimo da čujemo više detalja oko ovog inovativnog oblika poslovanja više suradnika grupiranih u jedno pravnom licu, na jednoj lokaciji. Mladim inovatorima želimo svu sreću!