MAKK 2014: Tko pije, tko plaća, što i kome, u doba digitalnog sadržaja?

Victoria Campoamor, voditeljica glazbenih partnerstava Google Playa za Europu, Bliski istok i Afriku, predstavila je Googleov glazbeni servis koji je nedavno došao na naše tržište, a pritom je iznijela i neke zanimljive informacije vezane uz navike slušanja glazbe. Iako se isprva činilo da će se širenje streaminga iliti “strujanja” smanjiti prodaju glazbe u digitalnom obliku, Victoria objašnjava da se to nije dogodilo – barem prema podacima Googleovog servisa koji omogućava i kupovinu glazbe i plaćanje pristupa istoj.

Kako je navela, tek oko 7 posto korisnika prestalo je kupovati glazbu jednom kada su se pretplatili na streaming, a veći broj njih glazbu je zapravo počeo kupovati nakon pretplate na Google Play. Ljudi i dalje vole posjedovati glazbu, rekla je već ranije Victoria u intervjuu za Netokraciju, čak i kad nije na fizičkim nosačima zvuka, no žele je i imati na jednom mjestu i uvijek dostupnu.

Tako korisnici koji imaju Google Locker, svoj virtualni ormarić za glazbu, generiraju 93 posto više prihoda od onih koji ga nemaju, kupuju 29 posto češće, a prosječna vrijednost njihovih pojedinačnih kupovina veća je za 49 posto od onih korisnika bez vlastite digitalne glazbene riznice. No navike se razlikuju ovisno o kulturi i geografskoj lokaciji: tako su nordijske zemlje i Španjolska sklonije streamingu, dok središnja Europa mahom i dalje preferira posjedovanje glazbe.

Kamo idu naše pretplate?

No dok na takav način konzumacije glazbe ili filmova gledamo najčešće kroz oči korisnika, pitanje je što digitalizacija znači za one koji sadržaj stvaraju i kome na kraju idu naše silne uplate, za servise koje sami biramo i one gdje nam izbor nije dan?

Upravo je o tome bilo riječi na panelu u kojem su, uz moderaciju Nikole Vrdoljaka iz agencije 404, sudjelovali Ante Magzan, izvršni direktor Porina, redatelj Daniel Kušan, Sanja Božić iz Pickbox TV-a, Toni Moškov iz časopisa Rolling Stone Hrvatska, Victoria Campoamor, Branko Komljenović iz diskografske udruge te Neven Frangeš u ime glazbene unije.

Ovaj nemali broj sudionika imao je vrlo različita mišljenja o kreativnoj industriji u doba digitalije. Jedan od problema je što je danas još manje jasno kako i kome se raspodjeljuje novac koji uplaćujemo za svoju pošteno kupljenu ili streamanu glazbu, a nema ni konsenzusa o tome kako bi se sredstva zapravo trebala raspodijeliti.

U trenutku kada glazba preskače iz materijalnog u digitalno, moralo bi se naći više mjesta za autore i izvođače, naglasio je Frangeš, koji su u najlošijem položaju. Ne misli se tu pritom na one na naslovnicama albuma, već na one koji stvaraju glazbu koja prati glavne izvođače i koji se svih prava odmah na početku odriču. Profitabilan je servis, naglasio je, onaj koji zarađuje za sebe, a ne preko kojeg zarađuje bas-gitarist koji je sudjelovao u izvedbi.

Diskografska industrija na taj način zatire ljude, smatra Frangeš, na što je Branko Komljenović iz diskografske udruge odgovorio da su i diskografi ljudi:

Napravili smo prijenos iz jednog modela u drugi i treba se još mnogo toga tu napraviti. Ja sam za to da prihode do kojih dođemo podijelimo s autorima. Malo je proizvođača koji mogu sami uspjeti, potrebna je naša pomoć, bilo financijska ili promocijska.

No nisu samo “pozadinski” izvođači zakinuti – i indie bendovi te umjetnici koji se nalaze na različitim servisima od silnih pretplata i prihoda dobivaju mrvice, dok razvikana imena dobivaju najveći dio kolača. Pa ipak, zadovoljni su i time, objašnjava Toni Moškov:

Mali su izvođači sretni što dopiru do publike i zadovoljavaju se mrvicama. Ali ljudi prate male bendove i novu scenu, idu im na živce isforsirani bendovi u Hrvatskoj, žele slušati nešto novo. Ovdje smo zagušeni “partizanima i ustašama” koji se vrte stalno, a na kraju imamo problem formatiranih radio stanica gdje jedan hit možeš čuti 116 puta dnevno. Moramo razmišljati kao svoju kvalitetu oglasiti na van i približiti se većim tržištima.

Filmska industrija uzor traži u glazbenoj

U filmskoj industriji, barem onoj daljoj od Hollywooda i na domaćem terenu, stanje je još konfuznije. Filmski svijet, uostalom, još od doba video kazeta kaska za glazbenim, objasnio je Kušan, a na domaćem terenu ne postoje još ni rašireni servisi za distribuciju sadržaja.

Ja radim s djecom, koja ne znaju što je ili nije zakonito. Pitaju me često ima li Koko ili neki drugi dječji film na internetu – što da im kažem, je li skidanje filmova ili gledanje na YouTubeu legalno ili ilegalno? Nije ilegalno jer u Hrvatskoj ne postoji legalan način distribucije preko interneta.

Pickbox, o kojem smo pisali kada je došao na tržište, jedan je od servisa koji želi dovesti mogućnost video sadržaja na zahtjev u svakodnevnicu, a njegova pokretačica Sanja Božić kaže kako na tom polju konkurencije za sad nema. Prednost servisa je što su se ljudi ulijenili i neće im se dati skidati piratizirani sadržaj ako ga za pristupačnu cijenu mogu dobiti bez truda.

Ante Magzan zaključio je raspravu rekavši kako je u ovakvoj situaciji, gdje se pojavljuju neki novi digitalni posrednici, potpuno neprirodno da igrači kao što su diskografi i izvođači budu razjedinjeni. Servisi poput Google Play Musica diktirat će tko dobiva koliki dio kolača, a zajednica bi trebala pritom biti ujedinjena kako bi se izborila za svoje, pogotovo na malim tržištima.

No da bi bili ujedinjeni, prvo će se morati svojski potruditi da dogovore tko koliko zaslužuje i kako će se prihodi raspodijeliti bez da svaka strana tvrdi da je zakinuta. A uz malo više transparentnosti, možda bi i (domaći) korisnici češće i radije kupovali sadržaj.