Dugoprugaši u uredima: Hoćemo li uskoro postati poput troprstih ljenjivaca?

Jeste li se ikad zapitali koliko je zdravo sjediti po cijeli dan ispred ekrana, umreženi sa cijelim svijetom, surfajući iz udobnosti stolice ili kauča? Je li taj stil života postao ovisnost?

U nekoliko milijuna godina evolucije ljudsko tijelo se prilagođavalo savani. Od bića vještog pentranju po drveću postali smo dugoprugaši. I danas pojedina plemena u Africi hvataju plijen tako što ga izmore trkom. Nije slučajno da najbolji maratonci dolaze baš iz država kao što su Kenija ili Etiopija – tamo se najprije trči, a potom prohoda.

Prije desetak tisuća godina iz lovno-selidbene navike prešlo se na poljoprivredno-sjedilačku. Pojam “sjedilački” u tom kontekstu znači da su se počela osnivati stalna mjesta boravišta, nije se više išlo za lovinom već se hrana stvarala u okolici jednog mjesta. Razvoj je nakon toga bio sve ubrzaniji i ubrzaniji i doveo nas je do pravog sjedilačkog života u prošlom stoljeću. Pod pravim mislim na činjenicu da velik broj ljudi danas sjedi osam sati na radnom mjestu. Kad se još uračuna i vrijeme spavanja, hranjenja, gledanja TV-a, vožnje u automobilu i ispijanja kave, ne ostaje nam baš puno vremena za fizičku aktivnost. A prije 10.000 godina smo pola dana ganjali antilopu dok ne padne mrtva od iznemoglosti.

Naša tijela još uvijek nisu prilagođena novom stilu života

Stil života promijenio se drastično u jako malo vremena, evolucija nije mogla prilagoditi naša tijela za novi stil. Naša tijela su još uvijek dugoprugaši. Inače, ako se evoluciji da dovoljno vremena, svakakve prilagodbe su moguće. Ne bi se trebali čuditi ako nas naš novi sjedilački stil odvede u smjeru u kojem je otišao troprsti ljenjivac. To je jedna simpatična životinja koja ima odličnu sposobnost preživljavanja koje zahtijeva vrlo malo kretanja.

Ruku uz ruku s tim novim stilom života ide i napredak moderne medicine koja omogućava da se na taj način živi. Bez svih tih liposukcija, smanjivanja želudaca, stentova, bypassova i sličnih intervencija, sjedilački bi stil ubijao puno više ljudi. Možda ćemo u budućnosti nadići naša tijela. Možda ćemo se potpuno prebacit u virtualno ili ćemo imat program za vježbanje koji ćemo “downloadati” u mozak i koji će vježbat mišiće dok spavamo. Možda.

Dok se to ne desi ova mrežno-ovisna generacija (ili skraćeno – netokracija 🙂 ) će se ipak morati zadovoljiti dugoprugaškim tijelima i vodit brigu o njima na prikladan način za što zdraviji i bolji život. To znači da ga treba redovito dizati iz uredske fotelje i odvesti na neku aerobnu vježbu, da mu srce malo jače zakuca. Jer virtualno skakanje u nekoj FPS igri još nije dovoljno da zamijeni trčanje za antilopom, barem što se tiče zdravlja. Pitanje je kad će i biti.