Priznajem, na razvoj mog glazbenog ukusa itekako su utjecale – igre

Igre su na moj (i vjerojatno vaš) život utjecale na mnogo različitih, nekad potpuno bizarnih načina. Možda ste igranjem neke nogometne igre odlučili da bi bilo super pratiti neki klub ili ste nakon igranja Tonyja Hawka slomili ruku, ali jeste li kada razmišljali o tome kako su igre oblikovale naš glazbeni ukus?

Kada sam kao dijete u osnovnoj školi prvi puta zaigrao PlayStation, nisam imao gotovo nikakav ukus za glazbu. Kao i svima tada, Eminem mi je bio super, iako nisam razumio u potpunosti što govori, a Linkin Park još uvijek nije ušao u moj život. Ipak, kao i dosta stvari kod mene, igre su zapravo dosta zaslužne za to što slušam i moj ukus u glazbi.

Ne kažem da je sjajan, ali – saslušajte me.

U vrijeme “Sonyja jedan” niste samo tako mogli doći do glazbe, pogotovo ako niste imali roditelje koji bi vas uputili u ikakvom smjeru. Kupiti bilo kakav CD je bio izazov, a jedini originalni album koji sam imao u kući bio je To Malo Ljubavi Danijele Martinović za koji nisam siguran je li ga itko ikada kupio ili se samo stvorio iz ničeg poput slave Kim Kardashian. Uglavnom, kako sam već govorio u prijašnjim kolumnama, nisam imao baš previše igara, ali jesam imao Gran Turismo 2.

I dan danas svaki puta kada čujem My Favorite Game od Cardigansa sjetim se onog nesretnog Tahiti Roada i, iz nekog razloga, utrka onih malih kei automobila koji svi u igri imaju točno 63 ks. Cardigansi su i dalje najpoznatiji po toj jednoj pjesmi, a iako je Gran Turismo 2 imao još gomilu glazbe u sebi, mislim da je ovo ipak “ona” koja ga obilježava najviše, barem za mene.

Kada smo već kod auta, druga pjesma (i igra) iz PlayStation 1 ere koju bih spomenuo je Twisted Metal 4, čija je mračna atmosfera samo još više naglašena soundtrackom na kojem sviraju Rob Zombie, Cirrus i Cypress Hill. Zanimljivo, vjerujem da je upravo Twisted Metal 4 igra koju sam najviše volio “prelaziti” iznova, a najdraži lik mi je iz nekog razloga bio Pizza Boy, iako je bio dosta jadan, ako se sjećate.

Od džipa do skejta

Za iduću igru možda nikada niste ni čuli, ali zapravo je bila jedan od glavnih razloga zašto se moj ukus za glazbu razvio baš u ovom smjeru. Radi se o Test Drive 3: Off Road, simulaciji utrka džipova koja je jedna od onih igara koje se uvijek slučajno nađu u svakoj kolekciji. Soundtrack ovog zaboravljenog dragulja obilježili su Incubus i Eve 6, ali i Blink 182 pjesmom Going Away To College. Od tog trenutka polako sam postao ogroman fan Blinka, a prvi originalni CD koji sam ikada kupio (i stavio ga odmah pokraj Danijele) je Greatest Hits Blinka iz 2005.

Ova mnogima potpuno beznačajna igra tako je obilježila smjer u kojem ću se glazbeno kretati sve do danas, a svojevrsna nadogradnja mog ukusa došla je u serijalu igara koje se bave ekstremnim sportovima, a najviše su se izdvojile dvije: Dave Mirra Freestyle BMX: Maximum Remix i Tony Hawk’s Pro Skater 2. Dave Mirra je sadržavao dragulje od bendova kao što su Pennywise, Dropkick Murphys, Swingin’ Utters, Social Distortion, Sublime i Rancid.

Uz ovu igru uvijek asociram upravo Maxwell Murder od Rancida, pjesmu koju sam čuo godinama prije nego što sam zapravo znao tko je pjeva, ali i tri pjesme jednog od danas mi omiljenih bendova: Millencollina. Švedski bend tako se na soundtracku našao s Penguins and Polarbears, Devil Me i Twenty Two.

Millencollin se našao i u Tony Hawk’s Pro Skateru 2 s pjesmom Devil Me, ali ondje su im društvo pravili Papa Roach, Rage Against The Machine, Anthrax, Powerman 5000 i legendarni Lagwagon. Upravo je May 16th posljednjeg benda i dan danas jedna od najdražih mi pjesama, a prvi puta sam ju čuo kao klinac u igri s vožnjom skejta.

Ovaj soundtrack zaista je izuzetan u svojoj cijelosti, a još je bolje što je igra ponovno oživljena na Steamu prije nekoliko godina, tako da možete u njoj uživati i bez da iskopate PlayStation. Daljnji nastavci Tony Hawk serijala također su bili vrlo zanimljivi kada je riječ o pjesmama, a u sjećanju mi se zadržao American Wasteland na kojem su bili Thrice, Dead Kennedys, Black Flag i Venom.

Neka drugačija vremena

Iako bih se mogao zadržavati na PlayStationu 1 još mnogo vremena, vrijeme je za prelazak na PC. Prva stvar koje se sjetim kada mi na pamet padne soundtrack neke vožnje vjerojatno su pjesme koje su obilježile Need For Speed Underground 1 i 2. Izvrsna kombinacija hip hop beatova i nešto žešćih pjesama bila je idealna za ulične utrke, a u ovim jedinici su se našli i Asian Dub Foundation, Rob Zombie, Mystikal i Lil’ Jon s poznatom Get Low.

Ipak, kako je ovo priča mog života, a ne samo nabrajanje, pozornost bih skrenuo na dvije pjesme, Ride od benda lostprophets i And The Hero Will Drown benda Story Of The Year. Ako ih poslušate, shvatit ćete da su sličnog žanra koji bi se najbolje okarakterizirao kao “emo”, recimo. U vrijeme kada sam igrao Underground, bio sam već dobrano tinejdžer koji je slušao upravo ovakve stvari, a ova dva benda su zapravo bila neka vrsta ulaza u svijet emo zvukova.

https://www.youtube.com/watch?v=jdQfw47Ht7A

Ipak, složit ćete se kako je “dvojka” imala bolju glazbu. Riders On The Storm remiks u režiji Snoop Dogga je pjesma koja se palila svaki puta kada uđete u igru i garantiram vam da se gotovo svaka osoba koja je igrala igre prije desetak godina sjeća barem refrena, ako ne i cijele pjesme. Kako sam tada bio seljak koji nije znao ništa o Doorsima, mislio sam da je ovo original. Ništa ne pitajte.

Kako su rap pjesme bile rezervirane za menije i trgovine u igri, kada biste vozili slušali ste nešto žešće pjesme i bendove poput Helmeta i Ministryja. Ipak, tu su i neki hitovi koje i danas slušam poput kultnog Give it All Rise Againsta, ali i pjesma Nobody benda Skindred te Celebration Song Unwritten Lawa. U ovoj igri sam prvi puta čuo i Mudvayne, a iako mi se Determined nije svidjela, kasnije ću ih slušati zaista mnogo.

Teško je nadmašiti GTA

Polako tako dolazimo do onog o čemu ste vjerojatno slutili da ću govoriti: GTA serijalu. Moj prvi doticaj s istim bila je jedinica na informatici u školi, a “ozbiljno” sam igrao tek GTA 3. Ovaj nastavak mi i nije ostao u glavi zbog nekih velebnih hitova, ali je prva igra koju sam igrao koja je u sebi imala izbor različitih radio postaja, od rocka do popa i trancea.

Ipak, ono što je slijedilo promijenilo je sve. GTA Vice City i njegov apsolutno savršen soundtrack bio je vrijedan toga da nekada samo želite sjediti u autu i slušati ga. Od talk show postaja na kojima su se izmjenjivali bizarni gosti, pa sve do kultnih bendova te ere poput Blondie, Judas Priest, Toto, INXS, Run-DMC… Svaka pjesma u ovoj igri bila je dobra, a ako bih morao izdvojiti samo jednu, to je jasno ova:

Toto je svoj put pronašao do mene ne putem igara, ali i dan danas ih slušam gotovo svaki dan, s gomilom bendova Vice Cityja. Ipak, mnogi moji prijatelji bi se složili kako je San Andreas imao bolje pjesme. Na njemu sam prvi puta slušao country i uživao u njemu, a i dan danas volim nekada poslati pjesmu The Letter That Johnny Walker Read benda Asleep At The Weel za koji teško da ćete čuti dalje. Radio postaja bila je K-Rose, a iako je San Andreas zaista prepun dobre glazbe, ovo je nešto što je drugačije, a svaki puta kad upalim igru i krenem voziti između Los Santosa i San Fierra upalim baš country.

Nostalgija?

Možda ćete se ljutiti jer sam preskočio GTA 4 i 5, ali tada bi ovaj tekst imao 5000 riječi. Za kraj bih ipak htio govoriti o Forzi Horizon 3 i 4, čije radio postaje možda ne nude gomilu glazbe koja će ostaviti velik utjecaj na generacije ljudi kao što je to činio Tony Hawk, Forza izvrsno uklapa različite žanrove moderne glazbe koje osvježava stanicom na kojoj se vrti samo klasična glazba. U Horizonu 3 sam najviše slušao upravo pop i elektronsku glazbu, ali mi je vrlo drago što su u igru uključeni Vagrant i Epitaph Records, pa tako možemo slušati onaj gore spomenuti Blink 182 ili Pennywise.

Zanimljivo je kako upravo nešto poput igara može utjecati u tolikoj mjeri na ukus neke osobe, a mene samo zanima – da je vaš život igra, kako bi zvučao njen soundtrack?