Može li igranje igara od nas napraviti bolje kolege, partnere i prijatelje?

Za video igre moglo bi se reći mnogo toga, ali jedna od rijetkih stvari je da su – ozbiljne. Upravo razbijanje ovog mita bila je tema predavanja Onata Hekimoglua na Weekend Media Festivalu, prikladno nazvanog Serious Games. Kako i sam naziv upućuje, Onat se prvenstveno fokusirao na koncept takozvanih ozbiljnih igara, odnosno igara koje ne služe samo za razbibrigu i zabavu, već u sebi sadrže edukativne elemente ili igrača navode da sudjeluje u situacijama kakve se inače ne bi očekivale od igara.

Svima je otprilike jasno što je video igra. Call of Duty, Fortnite ili Age of Empires imena su za koje je gotovo svatko čuo, ali rijetko da će netko za njih reći da su ozbiljne. S druge strane, postoji niz igara koje se nastoje odmaknuti od tematike osvajanja teritorija ili ubijanja negativaca, te govoriti o temama koje inače ne biste povezivali s “igricama”. Od siromaštva i gubitka bitke s bolešću, pa sve do preživljavanja u ratnoj zoni, igre mogu biti izuzetno kvalitetan alat koji u sebi ima adut koji ne posjeduje ni film, a ni televizija, navodi Onat. Taj adut je interaktivnost.

Ako razmislimo o tom aspektu igara, one su zapravo idealan alat za progovaranje o temama koje su važne za društvo u cijelosti. Koliko god gledali filmove i “konzumirali” ideje koje se u njima predstavljaju, Onat kaže kako nam igre ne daju samo mogućnost pasivnog promatranja onog što se događa, već aktivno sudjelovanje i iskušavanje iz prvog lica. Također, koliko god bili empatični prema osobama koje, primjerice, jedva preživljavaju, teško je zapravo iskusiti kako se oni osjećaju ako se ne stavimo “u njihove cipele”. Igre upravo ovo dopuštaju.

Primjer ozbiljne igre koja se bavi ovakvom tematikom svakako je Outcasted, igra na kojoj je Onat radio sa svojim timom. Igra je to koja vas neće nastojati zabaviti niti vam dati osobito ugodno iskustvo, već vam pokazati kako je to iskusiti siromaštvo iz prve ruke. Ova ozbiljna igra za kontrolu vam ne daje nikakve mogućnosti osim pružanja ruke prolaznicima, a njihovo ignoriranje i reakcije najbolji su pokazatelj kako izgleda svakodnevica osobe koja je prisiljena živjeti na cesti.

U ozbiljnoj igri niste heroj

Drugi primjer, koji je Onat dao, poznata je igra That Dragon, Cancer,  gdje neki “standardni” obrasci koji vrijede u igrama jednostavno ne funkcioniraju. Kao primjer poslužio je posljednji nivo igre koji ne možete završiti ukoliko ne odustanete od pritiskanja bilo koje tipke i prihvatite da ste bespomoćni. Druga kultna igra o kojoj je Onat govorio je i meni omiljen This War of Mine, u kojem pokušavate preživjeti u ratom zahvaćenom gradu, ali ste nekad prisiljeni činiti grozne stvari samo kako biste ostali na životu. Obe ove igre u sebi sadrže standardne ‘igraće’ elemente, ali igrača ne stavljaju u ulogu “spasitelja” ili heroja koji iz nivoa u nivo rješava probleme, već u ulogu obične osobe koja samo nastoji izvuči najbolje iz situacije u kojoj se našla.

Ozbiljnost i video igre često se gledaju kao potpuno suprotni pojmovi, ali nije teško zaključiti kako upravo igre mogu biti način na koji se može progovoriti o psihičkim poremećajima, marginaliziranim pripadnicima društva ili o problemima s kojima se suočavaju ljudi koji žive u područjima koja su zahvaćena ratnim zbivanjima ili nekim drugim katastrofama.

Za kraj predavanja Onat je govorio o gejmifikaciji, odnosno procesu korištenja elemenata video igara kako bi se riješili problemi u stvarnome svijetu. Primjer je ovdje sjajna igra SuperBetter autorice Jane McGonigal koja je poznata kao autorica najpoznatije knjige o gejmifikaciji, Reality is Broken. Superbetter je igra koja se temelji na gejmifikaciji života u kratke izazove i nivoe kako bi se igrači lakše borili s anksioznošću, depresijom i drugim psihičkim poremećajima. Dodao bih ovdje i Habiticu, alat koji nastoji raditi vrlo slične stvari samo s vašim svakodnevnim zadaćama, bile one na poslu ili u privatnom životu.

Bez obzira na to koliko “ozbiljno” shvaćate ozbiljne igre, nema dvojbe da nam igranje igara može pomoći u osobnom razvoju i boljem razumijevanju i prihvaćanju drugih, ali i kako bismo kroz mehanike igara gejmificirali svoj život i učinili ga boljim.