Zašto nikad ne završim nijednu igru?!

Ne sjećam se kada sam posljednji put završio neku igru. Istina, ovo zvuči grozno i vjerojatno će me netko gledati kao osobu koja nema nikakav kredibilitet za pisanje o igrama, a ekipa iz redakcije bi se mogla zapitati zašto uopće radim ovaj posao, ali saslušajte me malo.

Svatko od nas ima neki katalog najdražih igara kojima se može vratiti uvijek i odigrati ih kao da je prvi dan. Za mene su to mahom RTS-ovi kao Homeworld i Dawn of War ili klasici kao što je the Darkness II ili Battlefield Bad Company i World of Warcraft kojem se jednostavno ne smijem vratiti iz istog razloga iz kojeg Goran Bare ne smije na Tomorrowland.

Svejedno, moj Steam katalog broji nešto manje od 200 igara od kojih sam završio vrlo malo njih. To me inače i ne brine toliko i često jednostavno kupim još nešto kada vidim da je na popustu (kao što je sada FTL, kupite ga odmah), ali u posljednje vrijeme sam se uhvatio kako razmišljam o tome jesam li ja jedini koji jednostavno nikad ne može završiti igru?

U svijetu u kojem trenutno dominiraju Fortnite i PUBG, a 70% ljudi koje znam igraju LoL ili Dotu, nije ni čudno što ljudi ne završe igre jer se jednostavno završiti – ne mogu. Ali opet, što je s onim dobrim starim singleplayer igrama na koje jednostavno morate baciti kojih 20 sati kako biste potpuno iskusili priču?

Ima nas još!

Kako bi mi pomogao svojom perspektivom, obratio sam se prijatelju i CEO-u Machina akademije za video igre, Lovri Noli, kojeg muče relativno slični problemi kao i mene. Lovro mi kaže kako je baš nedavno pregledao svoj Steam iz istog razloga kao i ja, i jednako tako se šokirao kada je primijetio koliko je novaca “bacio u vjetar”.

Ukratko, Lovro je od 280 kupljenih igara samo njih 64 igrao više od 10 sati, dok njih 69 (hehe) nije nikada ni pokrenuo. Ovo je zapravo mnogo bolji rezultat od mog, jer sam ja više od 10 sati proveo samo uz možda dvadesetak igara od onih gore spomenutih 200. Naravno, ovdje se ne ubraja nekih 1000 sati FIFA-e 17 i 18, te World of Warships i neke druge igre koje sam doslovno igrao po čitave dane (i neke ne baš legalno nabavljene igre).

Lovro mi kaže kako po njegovom mišljenju postoji nekoliko razloga zašto kupujemo igre koje ne završavamo. Prvi je, naravno, nostalgija i skupljanje igara koje su nam bliske srcu, poput Warcrafta 3 ili Age of Empires:

Neke od igara s mojeg popisa su igre koje nikada nisam upalio, ali su igre koje sam u potpunosti prešao na nekoj drugoj platformi. Česti slučaj su nostalgične igre tipa Baldur’s Gate, Chrono Trigger ili recimo Dawn of War serijal. Ove igre kupujemo jer cijenimo trenutke koje smo nekad davno proveli s njima i želimo ih uvijek imati „pri ruci“ ako nas val nostalgije odvuče u tom pravcu.

Drugi razlog velikog broja igara, a malog broja sati su poznati bundleovi. Lovro i ja smo se složili kako često kupujemo bundleove igara u kojima se nalazi po četiri ili pet naslova samo zbog jedne ili eventualno dvije igre. Obojica smo, na primjer, vlasnici THQ bundlea koji smo kupili zbog Dawn of Wara, a Darksiders koji se u njemu nalazi smo zaobišli, iako je igra sasvim dobra.

Treći, i možda najzanimljiviji razlog je marketing i cjelokupna industrija koji vam govore kako je neka igra toliko dobra da ju jednostavno morate igrati. Lovro kaže kako se njemu to dogodilo s Limbom koji je ostao u “limbu Steam kataloga”, ali i kako se opire zaigrati Fortnite:

Bombardirani s marketingom sa svih strana, često se osjećamo skoro pa „dužnim“ odigrati neke igre samo zato što su trenutačno popularne, premda one ne ulaze u raspon igara koje inače igramo i volimo. Takve igre kupujemo, odigramo reda radi i ubrzo zaboravljamo na njih. Trenutačno se opirem tome da igram Fortnite, premda profesionalac u meni vrišti da bi trebao odigrati barem jedan match da bolje razumijem što je ljudima danas popularno i zabavno.

Previše igara, premalo vremena.

Ipak, ova “krivnja” zbog nemogućnosti završavanja igara nije poznata samo ljudima poput mene i Lovre. Kako je Kotaku pisao još 2011., neki podaci pokazuju kako čak 9 od 10 gamera neće završiti igru koju su počeli. Gamerska mreža Raptr također pokazuje kako je u igri Red Dead Redemption posljednju misiju prošlo oko 30% onih koji ga igraju i imaju Raptr račun.

Zanimljivo je kako je dosta gamera spremno dati novac za igru i onda ju ne igrati bez da se osjećaju suviše krivima oko toga. Neke stranice su otišle toliko daleko da gamerima daju isprazne savjete o tome kako da odigraju svoj beskrajan katalog igara koji samo skuplja virtualnu prašinu i ne služi ničemu, ali znamo da je to dobra ideja u teoriji – ne toliko u praksi.

Osobno bih dodao jedan svoj, poseban razlog zašto ne igramo igre nakon što ih kupimo. Ako ignoriramo činjenicu da si jednostavno rijetko tko može priuštiti 60 sati Mass Effecta ako radi puno radno vrijeme, ostaje nam činjenica da su neke singleplayer igre postale zaista ogromne i u njima se može raditi toliko toga da nekad samo lutam svijetom i ne radim ništa.

To mi se dogodilo u Shadow of Mordor i Shadow of War, a obje sam igre igrao satima bez da dođem do pola glavne priče. Ista stvar je i s Assassin’s Creed serijalom, od kojeg sam završio samo drugi nastavak i njegov DLC, a svaki poslije njega sam igrao, došao negdje do pola – i ostavio. Da ne pričam o satima koje sam u GTA 5 proveo sređujući razne aute u Franklinovoj garaži.

Limbo Steam kataloga

Nekada me “udari” spontana želja za prelaskom Black Flaga za koji svi kažu kako je jedan od najboljih u serijalu, ali jednostavno nakon pet sati izgubim želju i vratim se na staro. Ono što je najbolje ovdje jest činjenica da mi je igra super zanimljiva, samo ne baš tada. I onda se dogodi onaj “limbo” koji je i Lovro spomenuo: igru ostavim sa strane i ne taknem ju pet mjeseci. Naprimjer, trenutno instalirano imam otprilike 15 igara, od kojih igram tri.

Zanimljivo, dvije igre koje sam u jednome dahu završio ove godine bile su vjerojatno najviše nasumični naslovi koje sam mogao: Train Valley 1 i 2. Vjerojatno niste nikada ni čuli za ove igre, što me ne iznenađuje, ali vjerojatno možete naslutiti o čemu se radi. Zbog njihove ideje sam kupio i još neke igre s vlakovima na Steamu – koje nisam ni pokušao završiti.

Chris Plante je jednom prilikom za Verge napisao kako igra igre sve dok se njemu ne čini kako je dobio sve što želi – i onda prestane. Istina, možda iza idućeg nivoa leži neka super tajna ili je DLC najbolji ikad, ali s Chrisom se slažem kako je ovo možda najbolji način za pristupanje igranju.

Važno je da vas igra ispuni

Kada kupite igru i na nju ostavite otprilike 50$, očekujete da ćete od nje dobiti nešto zauzvrat. Uopće nije važno jeste li u Red Deadu završili priču ili još ne znate tko preživi na kraju GTA 5 ako ste od igre dobili ono što ste htjeli. Ja možda nisam “prešao” Forzu Horizon 3, ali sam zato iz nje dobio čitavo jedno ljeto intenzivnog igranja, skupljanja i učenja, i mislim kako to opravdava cijenu.

Igre su možda drugačije od filmova i nekih drugih umjetnosti upravo zbog toga što ih se konzumira na drugačiji način, ali vjerujem kako svatko od nas ima neko drugačije viđenje toga što je “ispravna” konzumacija igara. Ja ću se tako svakih nekoliko mjeseci vratiti u Mordor i još malo mahati mačem, a Lovro će možda jednom i proći taj Limbo ako ne nastavi stotine sati provoditi u Doti.

Eh, da. Ova kolumna koja govori doslovno o tome kako NIKADA NIŠTA NE ZAVRŠIM? Trebalo mi je 20 dana da ju napišem. Možda sav ovaj tekst gore zapravo nema smisla i ja sam jednostavno