Od pirata do pretplatnika: Kako sam naučio kupovati sadržaj na internetu
Nikola Krajačić
26. 01. 2012.
SOPA, PIPA, ACTA; novi zakoni koji pokušavaju narušiti slobodu dijeljenja informacija i podataka putem Interneta, jedan besmisleniji od drugog. Pojačani i redoviti napadi i racije serverskih prostorija popularnih servisa za torrente, do ukidanja .torrent datoteka čak i na Pirate Bayu čine dijeljenje sadržaja sve težim i težim, posebice za one manje snalažljive korisnike. Osobno, s torrent protokolom sam se upoznao tokom 2005. ili 2006. godine, na prvoj godini fakulteta, gdje sam u svojoj studentskoj sobici imao izuzetno brzu vezu na mrežu svih mreža. Optikom povezan studentski dom na čvorište na varaždinskom FOI-u... Ne pitajte me, bilo je brzo. Jedino iskustvo tada koje sam imao s Internetom bilo je preko 56k modema. I bez obzira na brzinu i propusnost, uvijek sam uspijevao doći do željenog softvera. Besplatnog, naravno. Prisjetite se i vi!
SOPA, PIPA, ACTA; novi zakoni koji pokušavaju narušiti slobodu dijeljenja informacija i podataka putem interneta, jedan besmisleniji od drugog. Pojačani i redoviti napadi i racije serverskih prostorija popularnih servisa za torrente, do ukidanja .torrent datoteka čak i na Pirate Bayu čine dijeljenje sadržaja sve težim i težim, posebice za one manje snalažljive korisnike.
Osobno, s torrent protokolom sam se upoznao tijekom 2005. ili 2006. godine, na prvoj godini fakulteta, gdje sam u svojoj studentskoj sobici imao izuzetno brzu vezu na mrežu svih mreža. Optikom povezan studentski dom na čvorište na varaždinskom FOI-u… Ne pitajte me, bilo je brzo. Jedino iskustvo tada koje sam imao s internetom bilo je preko 56k modema. I bez obzira na brzinu i propusnost, uvijek sam uspijevao doći do željenog softvera. Besplatnog, naravno.
Brojač Impulsa
Jedan od alata koji je obavezno bio instaliran na računalima, Brojač Impulsa koji je, zamislite, brojao impulse i vrijeme provedeno na internetu. Imao je sve tarifne modele svih operatera tadašnjice i marljivo vodio evidenciju o vremenu provedenom na žici. Sjećam se i kako je bio izuzetno pouzdan, stvarni računi su se razlikovali za najviše kunu-dvije. Sjećam se i da sam imao licencu za njegovo korištenje koju je zapravo imalo i koristilo cijelo susjedstvo.
Prvi kontakt s internetom sam ostvario negdje 2000. godine (ili godinu ranije), kao šmrkavac od kojih 13-14 godina. Nije bilo teoretske šanse da kupim program, koliko god koštao, jer vlastitog novca nisam imao. Čak se kao klinac i nisam previše opterećivao tom temom piratstva – ne da sam smatrao da je to što koristim tuđu licencu dobro, već nisam znao za drugačiji način.
Njuzi – prve internetske mudrosti
Nakon što sam pohvatao internet, negdje sam čuo za Usenet, odnosno News grupe iliti – njuze. Većina vodiča koje sam pronašao opisivala su kako se pretplatiti na iste u Outlook Expressu, što sam i učinio. Hr.misc.binaries, hr.alt.hackers i mnoge druge grupe postale su mi zanimacija, ova hakerska pogotovo. Hah, kako sam balav tada bio, s nickom Mad Hacker, a kasnije DJ Krajo! 😀 Koristim priliku pa pozdravljam Knight Ridera, Necromancera i još puno njih s grupe, tko zna gdje su sada ti ljudi.
I dok sam vrijeme provodio na hr.alt.hackers, govoreći i učeći o svemu, shvatio sam da mi Outlook Express polako postaje preslab alat za praćenje svih mogućih newsgrupa. Ekipa je mahom preporučivala Forte Agent, tada jedan od najjačih alata specijaliziran za Usenet. Brže bolje, na hr.misc.binaries zatražio sam instalaciju. Nakon nekog vremena, u meni se probudio interes za web dizajnom (ne smijte se, svi smo imali tu fazu ;)) i naravno – trebam Dreamweaver. Dreamweaver MX je bio moj prvi alat za izradu web stranica i skinuo sam ga upravo s hr.alt.binaries grupe. Instalacija je bila velika kjih 50-ak megabajta, no preko modema je to išlo strašno sporo.
Srećom, Usenet je imao zgodnu opciju; veliki prilozi razdvajali su se u nekoliko (stotina) dijelova radi lakšeg preuzimanja. Tako je moj Dreamweaver preuzet u nešto više od 100-njak odvojenih poruka koje bi se onda unutar Forte Agenta spojile u jednu i eto instalacije. Gledajući retrospektivno na to, zanimljivo je kako CARNet, a ni drugi ISP-ovi nisu obraćali previše pažnje na sadržaj tih grupa. Reagiralo se tek ako bi netko prijavio korisnika na abuse službu, ali i tada bi reakcije odgovornih često izostajale.
Download manageri
Obzirom da je veza na internet bila modemska, svako petljanje po kućnom telefonu rezultiralo bi pucanjem veze, a svako pucanje veze prekidom downloada. Ajde kad se skidala datoteka od jednog megabajta, 10 minuta više manje, ali kad bi preuzimali išta veće od 5-6 megabajta, prekid veze je izazivao ono najgore u vama.
Download manageri, aplikacije koje su bile sposobne pauzirati download i nastaviti ga, pa čak i u slučaju prekida veze, bile su iznimno popularne. Moj izbor bio je Download Accelerator (ako se dobro sjećam imena, moguće je da griješim) koji je također bio pribavljen nekim Usenet kanalima.
Ah da, bila su to vremena. Glazba preko Napstera, a kasnije preko Kazaa, WinMX-a, LimeWirea i sličnih, slike (zabavne i one druge, odrasle!) preko Useneta, a sve ostalo s tko zna kakvih podzemnih stranica. I danas je problem kad najveći otvoreni tracker za torrente ugasi torrent datoteke?
Na greškama se uči
Cijela ova priča datira oko početka ovog tisućljeća. Upravo zbog tog iskustva danas softver nabavljam legalnim putevima. Igre koje igram kupljene su na Steamu (proklet bio sa svojim popustima) ili u multimedijskim trgovinama kada naiđem na nekakvu stariju igru na popustu, primjerice Red Alert 3 ili Diablo 2. Nemam želje niti dovoljno jako računalo za pokretanje nekih hit naslova, pa niti potrebe za kupovanjem istih; radije igram klasike. Uz AppStore i iznimno niske cijene aplikacija nikad mi nije bio problem platiti aplikaciju ako je bila dobra i meni korisna. Isto vrijedi i za ostale internetske servise – pretplatnik sam gotovo svakog servisa kojeg koristim.
Ima li samo niska cijena utjecaj na odluku o legalnoj kupnji ili se radi o nečemu više? Ukoliko baš odlučim zaigrati najnoviji Call of Duty, pa naći ću i tih 450 kuna i kupiti igru. Ako ću ju i “skinuti”, bit će to isključivo radi testiranja konfiguracije. Tako i tako mi se ne muči više s crackovima, piratskim serverima i raznim peripetijama samo kako bih mogao s frendovima zaigrati koji sat.
Zato se ne žalite što vam gase torrente. Načina kako do sadržaja doći postoji, samo se treba malo potruditi i istražiti čari interneta. Ukoliko ne znate kako, morat ćete kupiti original. Neznanje je skupo, kažu 😉
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na Netokraciji dopušteno je samo korisnicima koji ostave svoje ime i prezime te mail adresu i prihvate pravila ponašanja.
Pravila ponašanja
Na Netokraciji za vas stvaramo kvalitetan, autorski potpisan sadržaj i zaista se veselimo vašim kvalitetnim, kontruktivnim komentarima. Poštujmo stoga jedni druge prilikom komentiranja, kao i Zakon, držeći se sljedećih pravila ponašanja:
Kako koristimo podatke koje ostavljate? Bacite oko na našu izjavu o privatnosti.
Sve ostale komentare ćemo s guštom spaliti, jer ne zaslužuju svoje mjesto na internetu.
Komentari
Damir2
26. 01. 2012. u 10:46 am
re pristupa Netu modemom 56K, ja se sjećam da sam svu zarađenu lovu trošio na Internet pristup 🙂 Također ulazio sam u baze poslovnih podataka gdje je minuta bila cca 1 USD a jedna adresa cca 1 do 15 USD. Znači podaci o 10 poduzeća cijena = 10-50 USD
Pa ti vidi, koliko danas vrijede informacije 🙂 Mislim da su tadašnje bile kvalitetnije jer se na njima zarađivalo i nisu svi dolazili do njih. Pomoću jedne takve napravio sam sa kolegama posao vrijedan 150K EUR, danas je info dostupna svima i treba informacije estoko kombinirati u smislene nizove da dobiješ nešto šti ti može stvoriti prednost pred drugima, znači zaradu.
Toni Aničić
26. 01. 2012. u 11:53 am
Kad sam prvi put cuo za neki tamo (A)DSL i skonot da ne naplacuju vrijeme provedeno na internetu, imao sam 1000 ideja kako ziviti od interneta u trenutku kad ga uvedem 😀
Riba
26. 01. 2012. u 12:03 pm
Stari prasac Riba se spajao sa 300bps modemom kojeg je sam složio i kojeg se ručno podešavalo sa mehaničkim prekidačima na prednjem panelu. Još je u ladici i ispravan je. Dio povijesti. 🙂
Što se kupovine tiče, mislim da u određenom trenutku svi počnemo cijeniti svoje vrijeme i shvatimo da je lakše (i jeftinije!) platiti nešto što nam treba nego gubiti sate i dane ne bi li to isto pronašli, zajedno uz upute kako pronađeno koristiti. Teenageri naravno nemaju taj problem, oni imaju svo vrijeme na svijetu…. a možda se to zove i odrastanje. 🙂
Zato se ne bih nužno složio da je neznanje skupo – ovisi o tome koje znanje možeš bolje naplatiti!
Bojan Janjanin
26. 01. 2012. u 7:32 pm
Pics or it didn’t happen!1 😀
Riba
27. 01. 2012. u 10:40 am
Bit će modem uživo, 7.12. u sklopu projekta sigurnosti djece na Internetu u muzeju PEEK&POKE imati ću kratko predavanje i demonstrirati kako je to nekad bilo. Dobra strana tog modela je što se jasno čuje modulacija svakog znaka dok ga tipkaš u terminalu, na 300 bps-a to čak može zvučati melodično.
Kristijan
26. 01. 2012. u 1:05 pm
Mislim da sam upravo u toj fazi… Počinjem kupovati aplikacije za mob, igre koje sam do sada marljivo skidao i akumulirao, plaćati pretplate. Osim što actually pomažem na takav način developerima i svima ostalima, daje onaj neki fuzzy, warm feeling u srčeku kada actually nešto nabaviš na legalan način i potom to koristiš, sav sretan, ne osjećajući se razbojnički ili kradljivo 😀
Nikola Krajačić
26. 01. 2012. u 4:29 pm
kao kad se voziš u tramvaju s kartom koju si platio i kontrola uđe, jedva čekaš da pokažeš svoju kartu 😀
padela
29. 01. 2012. u 11:30 am
Kolika je vjerojatnost da će kontrola zbilja i doći?
Naime, internet imam za povezivanje sa svijetom, zbog čega isti i postoji. Igrice su mi bez veze, ali skidam filmove i muziku. Iznenadit ćete se, ima u našoj državi i mjesta koja nisu Zagreb, gdje nema ni cipela za kupit, a kamoli mjuze! Znam da ste sad svi skupa u šoku, ali uvjeravam vas da je tako. Been there. Seen them.
Nikad nisam jedva čekala pokazati kartu kontroli jer sam znala da je preskupa i da se njome plaćaju neki lopovi koji dobro žive na grbači sviju nas. Mrzim ovakve komentare. Nije rješenje u ukidanju torrenta, nego u novom načinu distribucije sadržaja.
kangarooster
05. 02. 2012. u 6:26 pm
Iznenadit ćeš se, ali ako nešto kupuješ u digitalnom obliku, to ti stigne na računalo pa makar i ne živjela u Zagrebu, isto tako i u fizičkom obliku, dostavljaju ti na vrata i ako ne živiš u Zagrebu. Znam da si sad u šoku, ali uvjeravam te da je tako. Been there. Seen them.
Dexter
26. 01. 2012. u 1:09 pm
… i još jedna sitnica, ako si bio na netu nije radio telefon, ili obrnuto 🙂
Ilija Brajković
26. 01. 2012. u 4:17 pm
Kad mi pričaš ovu priču o početku brzog interneta, Dreamweaver MX… sve kao i ja 🙂
Ivan Galgoci
26. 01. 2012. u 6:52 pm
Da, prvi dio je jako jako poznat 🙂 Čini se da smo isto ili približno godište, taman sam 1999/2000 otkrio internet/njuze/itd.. Brojača se svi sjećamo, dolazio je na svakom BUG CD-u.
U međuvremenu, dosta se toga primijenilo Aplikacije su prije bile skupe (10-30$ u prosjeku shareware), bilo kakva novčana transakcija putem interneta u ono vrijeme bila je bauk, posebno za nas mlađe. Srećom, tvrtke su otkrile zlatnu formulu, makismalno snizi cijenu (1-5$) i masovno prodavaj. Ili recimo iznimno uspješan poslovni model Humble Indie Bundle projekta.
A polako se mijenja i mentalitet naših ljudi, računalna pismenost itd.
kolodvor
27. 01. 2012. u 12:59 am
flat rate je sveta stvar i telivizija ce uskoro past u zaborav tj tv pretplate jer cemo sve moc preko interneta uz simbolicnu pretplatu kao sta su i videoteke nestale
Tomislav Cvetković
27. 01. 2012. u 10:17 am
Jako dobar članak. 🙂
Ja kao problem vidim što neke stranice imaju užasan UX kod kupovine, npr. 15 klikova da bih kupio *nešto*. Puno više ljudi će kupiti *nešto* ako se kupnja sastoji od dva – tri klika.
Isto tako postoje neke odlične aplikacije, ali koštaju 100+$ i to mi je malo puno za izdvojiti.
Većina nas koristi CS paket, da li ste i njih kupili? Mislim da nije lagano izdvojiti 10 – 20 tisuća kuna za njega.
Lojza
27. 01. 2012. u 11:23 am
“Tako i tako mi se ne muči više s crackovima, piratskim serverima i raznim peripetijama samo kako bih mogao s frendovima zaigrati koji sat.”
hmm pa u slucaju da se radi o “kojem satu” igranja s frendovima onda u svakom slucaju nema smisla kiupnja igre 😀
Inace, dobar clanak…lijepo je bilo proci kroz ovaj “timeline” 🙂
a sto se tice pretplate na razno raznim servisima i kupnja razlicitih software paketa mislim da su kod nas cijene jos uvijek pre visoke da bi taj neki veci oblik piratstva izmro…al doce i to za koju god, prije nego ocekujemo.
Nikola Krajačić
27. 01. 2012. u 12:08 pm
Pa evo recimo (karikiram) – trenutno skoro svake večeri odigram Diablo 2 quest s trojicom frendova. Svi smo kupili original, neki u trgovini, neki online, ali originali su i spajamo se bez greške. Ne znam kak funkcionira multiplayer s piratskim verzijama, ali znam da se WoW ekipa masivno spajala na razne sive servere koji se svako malo gase. Pa onak, ako već igraš to, ajd daj thi 100 ili koliko kuna mjesečno za bon i igraj do besvijesti 🙂
Da igram CoD, ista priča bi bila – na steamu ga se dobije za 50-60 eura. Kod nas za još koju kunu više. Svako veče odigraš 1-2 sata i dobro, ne znači da ga zbog cijene moram igrat idućih mjesec dana neprestano 🙂
Nino Kristofić
27. 01. 2012. u 2:15 pm
Vremena Quake 2, klanova, r0xa, 220 pinga protiv Slovenski ISDN-ovaca :))))
Bruno Marasović
27. 01. 2012. u 5:34 pm
Slažem se s ovim da treba kupovati softver i to i nastojim radit, smanjit količinu piratskog softvera i igara, ali što je s filmovima, serijama, muzikom?
LostLenore
01. 02. 2012. u 12:43 am
IMO, nije stvar u legalnosti/ilegalnosti sadržaja, već u njegovoj dostupnosti i cijeni.
Kada bi u Hrvatskoj bili dostupni servisi poput onih u SAD-u, te kada bi cijene tih servisa i njihovih sadržaja bile u skladu sa hrvatskim standardom, ne bi bilo potrebe za torrentima i ilegalnim načinima skidanja stvari s neta.
Ali, dok je stanje ovakvo:
450 kuna (i više) za igricu?
200 (i više) za film?
Nedostupan Netflix, Spotify i masa sličnih (odličnih) servisa?
Torrent će mi bit prvi izbor.
Chens
01. 02. 2012. u 10:54 am
Ovi komentari o servisima koji kod nas ne postoje su mi najjači.
Svi bi odjednom bili ludilo da su im dostupni ti servisi na koje sad ne mogu.
Ipak je stvar u mindsetu ljudi koji ne žee platiti, ali žele imati. A da ne govorim o većini koji se trude backupirati internet (nek se nađe doma kad su diskovi jeftini :))
A @Nikola Krajačić svaka čast na članku i izboru teme. Dok svi drk.. na SOPA, PIPA i ACTA i traže “slobodu kriminala”, netko iskomentira ovako zdravo seljački i dotakne se glavne niti i ideje ovog trojca.
Nebojša
04. 02. 2012. u 1:33 pm
Ovdje ću citirati jednu poznatu izjavu: Marija Antoaneta: “Ako nemaju kruha, neka jedu kolače”. Znači ako ljudi nemaju para za igre i software neka ih ne igraju ili ne rade sa njima? I autor teksta je prošao put od piratstva do legalnog softwarea. Izgleda da je stvar samo u tome koliko ljudi zarađuju, a ne i da ne žele plaćati legalni software. Piratstvo softwarea je put u bolje društvo (na žalost živimo u ovakvom kakvo je ). Piratstvo igara prestaje u trenutku kada pirastvo softwarea postigne svoj učinak i to je to.