Razgovarala sam s Nelom Dunato, osobom zbog koje sam tu gdje jesam

Prošlo je desetljeće otkako je Nelin Tutor Blog bio aktivan, mjesto koje su posjećivali svi oni koji su željeli prilagoditi svoj blog, a usput i naučiti osnove HTML-a i CSS-a.

U to je vrijeme internet bio daleko manji, a lako se bilo naći u krugu developera, dizajnera ili čisto onih koji su otkrili internet kao mjesto za druženje, raspravu ili razmjenu iskustava. Forumi, blogovi – sve je to tada bilo na vrhuncu, a mnogi su od nas upravo na sličnim servisima prvi put dublje zagazili u internetske vode.

Nije tada bilo toliko templatea ni lakih mogućnosti prilagodbe izgleda web stranica ili blogova onako kako smo htjeli – morale su se znati barem osnove HTML-a i CSS-a kako bi se blogu dodala desna ili lijeva kolumna, promijenio header, ukrasio tekst, promijenila ikona kursora, umetnuo slavni brojač posjeta… Da, čak i umetnula glazba koja se automatski pokretala kad bi netko otvorio blog (kriva sam). Među raznim internetskim resursima, tu je bio i onaj na hrvatskome – jednostavno zvan Tutor blog. Nela se prisjeća razloga zbog kojih ga je pokrenula.

U to sam vrijeme pisala svoj osobni blog i redovito bi me posjetitelji u komentarima pitali kako promijeniti pozadinu, kako sam uspjela dodati neke elemente na stranicu… Da ne bih morala više svakome posebno odgovarati, napravila sam Tutor blog kao repozitorij korisnih snippeta koji jednom blogeru mogu zatrebati. Kasnije sam to proširivala na web dizajn općenito, pošto u to vrijeme nije bilo puno resursa na hrvatskom jeziku.

Nažalost, nemam ni najmanjeg pojma koliko je ljudi čitalo Tutor blog, nije mi uopće palo na pamet da instaliram praćenje statistika posjećenosti.

Nisu potrebne statistike da bi se znalo kako blog pomogao mnogima u to vrijeme, uključujući i mene samu. Nelini su mi tutorijali pomogli da upravljam izgledom i funkcionalnostima svog bloga – bila sam tako ponosna što u Notepad kopiram komade koda i izmjenjujem ih po njenim uputama i u konačnici mijenjam izgled i funkcionalnosti mog malog virtualnog komada svemira. Metodom pokušaja i pogreški brzo su se savladali sve kompleksnije naredbe, a Nela je uvijek bila spremna odgovarati i na, ponekad, banalna pitanja (opet sam kriva). Tu sam se čak počela lomiti oko dubljeg ulaženja u kod ili dizajn, ali ipak je prevladala ona treća komponenta kod bloga – pisanje.

Programiranje ili dizajn – mora li se birati?

Nela je imala slične dvojbe – u osnovnoj je školi počela učiti programiranje i zaključila da se time želi baviti “kad odraste”. No, istodobno je voljela crtati i baviti se drugim kreativnim hobijima. Ta su dva svijeta bila odvojena za nju dok nije otkrila web dizajn koji ih je objedinio.

Dosta sam godina paralelno učila grafički dizajn, obradu fotografija, crtanje, HTML/CSS i PHP, no negdje na faksu shvatila sam da ako želim biti stručnjak u nekom području, moram zapustiti druge stvari jer se nemam vremena posvetiti svemu u dovoljnoj mjeri. Dizajn mi je ipak bio draži od developmenta.

I njoj su tu poprilično koristile online zajednice – prvo forum mi3dot, a kasnije DeviantART i blogosfera gdje je otkrila i resurse i ljude koji su dijelili njene interese. Danas živi od dizajna – kreira logotipove i razvija vizualne brendove te web stranice za male tvrtke iz cijelog svijeta, a u posljednje vrijeme ju privlači i hand-lettering. No, ako ju pratite, znat ćete da je i dobar storyteller, stoga nije čudo što, uz grafički dizajn, podučava i content marketing u sklopu radionica i tečajeva te što puno piše, bilo da su to edukativni materijali ili neke privatnije teme.

A dijeljenje znanja uživo?

No, dok nesebično dijeli znanje online, rjeđe će to učiniti uživo, iako se u posljednje vrijeme angažirala i oko toga – tako je, primjerice, bila jedna od predavačica na jubilarnom 10. WordPress Meetupu. Razlog koji stoji iza toga pomalo je banalan, ali će se u njemu mnogi prepoznati – čekala je da se organizatori događanja jave njoj.

Mislila sam da je dokaz stručnosti to što se organizatori trgaju da vas dovedu na događaj i da ako me nitko ne zove, to znači da još nisam na tom nivou. Ne mogu tvrditi da je to isključivo “ženski problem”, ali dosta se danas priča o impostor syndrome i da su žene njemu dosta podložne. Čekamo vanjske dokaze da smo spremni, da nas netko primijeti i da nam dokaz naše vrijednosti, ali tako možemo čekati godinama. Naučila sam da je u poslu često bitnije koga poznaješ nego koliko si stručnjak i da to što te nitko ne zove vjerojatnije znači da nisi u kontaktu s pravim ljudima.

“Klik” se dogodio kad je shvatila da mnogi predavači nisu ništa bolji od nje – dapače. Na jednoj je konferenciji primijetila predavače koji su imali znanje, ali ne i prezentacijske vještine da ono što znaju učine i zanimljivim publici. To joj je bio i poticaj da se počne više “gurati”, postavši svjesna da i sama može biti dobar predavač.

Moguće da je uspoređivanje s drugima problem, a žene su definitivno socijalizirane da se stalno uspoređuju s drugima i uočavaju vlastite nedostatke i tako si ruše samopouzdanje. Možda je u tome ključ samouvjerenosti – prestati se opsesivno uspoređivati s ljudima koji su 5. 10, 20 godina ispred nas, prestati težiti savršenstvu i moći procijeniti kad je nešto “dovoljno dobro” za dijeljenje s drugima. Jedno je držati do kvalitete i imati integritet, a drugo je biti paraliziran perfekcionizmom.

Predrasude? Samo na internetu

Kad smo već kod žena u industriji, osim unutarnjih faktora, poput samopouzdanja i odvažnosti, tu su i oni vanjski koji utječu na njih, poput predrasuda. Nela tvrdi da se s njima, kao i otvorenim seksizmom, susrela isključivo na najvažnijem mjestu u ovoj priči – na internetu.

Dobila sam jednom davno komentar da mi je bolje da se okanim programiranja i držim se dizajna jer je to više “ženski posao”. Osoba koja mi je to rekla nije to mislila kao uvredu, neki uzimaju kao “zdravorazumsku” stvar da žene imaju bolji osjećaj za estetiku, a muškarci za tehničke znanosti. No to je bio izolirani incident prije mnogo godina i odonda nisam imala neugodnih iskustava.

Uživo je bilo drugačije, iako je Nela nerijetko bila jedina žena u muškom timu, koji se većinom sastojao od developera. Nije bilo neprikladnih komentara ili podcjenjivanja, ali bilo je mnogo smijeha i šala.

S druge strane, moj je nastup asertivniji od većine žena koje znam jer sam već kao dijete imala potrebu dokazati da mogu sve što mogu i dečki. Danas ako i naslutim patroniziranje od potencijalnih klijenata ili kolega, mislim da je više do toga što izgledam puno mlađe.

Nelina Nela? Mi3dot i Mislav Marohnić

No, vratimo se na početak – ne na početak moje priče, na koju je dosta utjecala sama Nela, nego na početak Neline karijere u web dizajnu. Tko je bio Nelina Nela?

Moj prvi susret s web dizajnom bio je radionica HTML-a na ljetnoj školi informatike u 7. razredu. Nismo ništa korisno naučili jer smo se više zafrkavali, ali me web zaintrigirao pošto sam već u to vrijeme učila programske jezike. Nakon toga sam s posuđenih Bugovih CD-a instalirala razne programe za izradu web stranica i obradu fotografija i to me uvuklo u svijet dizajna.

Jako sam zahvalna članovima mi3dot foruma, a posebno Mislavu Marohniću, što su bili tako strpljivi, odgovarali na moja pitanja i nisu me (jako) kritizirali kad bih nešto krivo radila. U vrijeme kad je forum bio aktivan mogli ste unutar par sati dobiti rješenje problema koji vas muči (nešto kao današnji Stack Overflow). Mislav je bio najviše angažiran oko toga i također je sastavio knjižnicu resursa tako da je početnicima bilo lako pronaći i naučiti najvažnije stvari o web standardima. Moj Tutor.blog je na neki način bio pokušaj da se odužim zajednici za svu pomoć koju sam ja dobila dok sam učila web dizajn.

A što bi Nela savjetovala deset godina mlađoj Neli Dunato?

Ako nešto daje dobre rezultate, nastavi to raditi! Ne mogu opisati koliko puta sam imala uspjeh s nekim projektom i umjesto da guram dalje s time, prošla me volja i okrenula sam se nečem novom gdje sam morala graditi sve ispočetka. Sad kad gledam što sam radila prije 10 godina i gdje me to moglo odvesti da sam bila malo strpljivija, dođe mi muka… 🙂 No to je prokletstvo nas kreativaca, uvijek tražimo nešto novo i drugačije.