Internet, ironija i idiotizam: Može li salata od krumpira ubiti ‘crowdfunding’?

Na Kickstarteru smo vidjeli i financirali sve i svašta, od hardverskih projekata, poput kućnih 3D printera, molekularnih senzora i DIY računala, pa sve do filma Zacha Braffa. Kao što svi već neuptino znate, internetska se zajednica ovog puta okupila u prigodno grupnom gubitku zdravog razuma te se isprsila financiravši s trideset i pet tisuća dolara salatu od krumpira (cifra je u konstantnom porastu). Pritom se nameće pitanje jesmo li dosegli vrhunac ironije i jesmo li u svom zadnjem kriku internetskog smisla za humor uništili crowdfunding kao metodu financiranja.

Za one koji su posljednjih nekoliko dana proveli u orbiti bez pristupa internetu i svim bitnim događanjima na njegovim digitalnim bespućima, riječ je o Kickstarter kampanji Zacka Dangera Browna s opisom:

U biti, samo radim salatu od krumpira. Nisam još odlučio kakvu.

S vrlo realističnim ciljem od 10 dolara i upitnom motivacijom osim viška vremena, želje za salatom od krumpira i dozom zdrave ironije, Zack se lansirao među najfinanciranije projekte na platformi, s cifrom koja je premašila traženi iznos 3500 puta.

Projekt je podržalo preko 3000 ljudi, za povlastice poput slike Zacka kako radi salatu ili mogućnost da kaže njihovo ime naglas dok sprema potencijalno najskuplju salatu od krumpira na svijetu – a kampanja traje još 25 dana.

Lažni moral na stranu

Dok su stanovnici interneta poznati po svojoj ljubavi prema (boljoj ili lošijoj) ironiji, afera “salata od krumpira” prešla je granice zdravog razuma. Na AMA (Ask Me Anything) Reddit sesiji, Zack je izjavio kako nikada nije mislio da će cijela kampanja toliko eskalirati:

Deset dolara činilo se kao dobar konzervativan cilj. Mislim da ljudi odgovaraju na priliku da se okupe oko nečega što je u jednakoj mjeri apsurdno i svjetovno. Salata od krumpira nije kontroverzna, ali čini se da nas sve ujedinjuje.

Financiranje salate od krumpira s trideset i pet tisuća dolara zapravo jest i više nego kontroverzno, ali neću ulaziti u moralne implikacije preplaćivanja ironije. Voljela bih slavodobitno reći “Internete, dižem ruke od tebe”, kao da sam moralna vertikala koja je podržala izgradnje sirotišta i pumpi za vodu i spašavanje mačića i psića, umjesto motoriziranih papirnatih aviona, ali nisam pa zadržavam pravo da posramljeno šutim po tom pitanju.

[youtube]http://youtu.be/5f3RZSTBu-w[/youtube]

No pitanje koje se postavlja je što salata od krumpira znači za Kickstarter i budućnost grupnog financiranja. Ova je platforma nedavno promijenila pravila pokretanja kampanja i učinila cijeli proces bržim i automatiziranim, izbacivši proces autorizacije koji je osiguravao kvalitetu i izvedivost projekata.

Postavilo se pritom pitanje koliko će niska selektivnost na platformi čiji je glavna privlačnost bio velik domet i visoka kredibilnost utjecati na uspjeh financiranja projekata. Nije svaki projekt prije promjene pravila bio vrhunac tehnologije, korisnosti ili suvislosti, no morali su biti izvedivi i nudili su neku vrijednost za one koji su ih podržavali, koliko god ona apstraktna bila.

Kampanje su obvezujuće – ili su barem bile

Dok onima koji su ovu kampanju podržali vjerojatno nije od krucijalne važnosti da dobiju obećane “zalogaje salate” koji bi se trebali po završetku kampanje razaslati po svijetu, bitno je za održavanje kvalitete platforme koja je iznjedrila velik broj dobrih projekata, uređaja, glazbenih albuma, igara, umjetničkih centara.

Pri javnom lansiranju kampanje njeni kreatori potvrdili su da shvaćaju da je ona obvezujuća, a zbog neisporučenih nagrada Ed Nash, tvorac projekta karata Asylum koje unatoč uspješnom financiranju nisu vidjele svjetlo dana, našao se na sudu.

Pa ipak, to je tek rezultat inicijative korisnika platforme koji su taj projekt podržali s dvadesetak tisuća dolara i odlučili djelovati dvije godine nakon slomljenog obećanja. Sam Kickstarter službeno se ogradio od bilo kakve odgovornosti, jasno se izjasnivši u uvjetima korištenja kako ne garantira da će kreatori projekata ispuniti svoje dužnosti. Prostora za manevriranje je tu napretek, a prostora za “spam” projekte, trolove i ostale internetske žitelje željne pažnje ima na lopate.

U novom svijetu mikrofinanciranja bez starih provjera i pravila, postojala je šansa da će zajednica podržavatelja projekata sama od sebe po ”redditorskom” principu moderirati projekte, ističući one bolje i zakopavajući lošije, no čini se da taj princip ne funkcionira – ono što zajednica želi malo je ironije i projekt koji će uz prigodan “LOL” zalijepiti na svoj zid.

Svi potencijalno dobri projekti u takvoj selekciji mogu lako ostati zakopani negdje među salatama i držačima za lubenice ili se odmaknuti od ovog toliko puta uspješnog načina financiranja u potrazi za nečim ozbiljnijim i s većim kredibilitetom, gdje njihove ideje i trud neće biti podređen smislu za humor internetske mase. Čini se kako smo potrgali internet, crowdfunding i zdrav razum salatom od krumpira.