Praksa u Facebooku? Sitnica… uz pravu inženjersku kulturu
Ivan Brezak Brkan
18. 02. 2011.
Praksa je na žalost za mnoge naše studente nepoznanica. Inženjeri teoriju fakultetskih klupa brzo mijenjaju programerskom praksom u domaćim informatičkim tvrtkama, no kako je to odraditi praksu u Facebooku? Facebook Info Session potpuno je popunio D2 dvoranu Fakulteta za elektrotehniku i računarstvo u Zagrebu. Igor Čanadi, Filip Pavetić, Goran Žužić i Bruno Rahle govorili su o svojoj tromjesečnoj praksi u Facebooku, najvećoj društvenoj mreži na svijetu i jednoj od javnosti trenutno najzanimljivijih internetskih tvrtki.
Praksa je na žalost za mnoge naše studente nepoznanica. Inženjeri teoriju fakultetskih klupa brzo mijenjaju programerskom praksom u domaćim informatičkim tvrtkama, no kako je to odraditi praksu u Facebooku?
Facebook Info Session potpuno je popunio D2 dvoranu Fakulteta za elektrotehniku i računarstvo u Zagrebu. Igor Čanadi, Filip Pavetić, Goran Žužić i Bruno Rahle govorili su o svojoj tromjesečnoj praksi u Facebooku, najvećoj društvenoj mreži na svijetu i jednoj od javnosti trenutno najzanimljivijih internetskih tvrtki.
Čanadi je na samom početku objasnio Facebokovu inženjersku kulturu koja je, vidljivo iz predavanja, izuzetno ugodno iznenadila mlade inženjere s FER-a. Naime, Facebook od svojih početaka razvija kulturu rada orijentiranu prema zadovoljavanju svojih inženjera. S obzirom da je osnivač Facebooka, Mark Zuckerberg, inženjer, to zaista nikoga ne čudi i jasno je da je tvrtka razvijena na način da se njeni inženjeri osjećaju ugodno radeći za nju.
Seriju članaka o aplikacijama, web stranicama i fenomenima koje volimo na Internetu i novim tehnologijama podržavaju Ovi by Nokia i Bonbon. Cijeli tjedan volimo Internet stoga slobodno predlažite što na njemu volite vi!
Joel Spolsky i mnogi drugi autori već godinama govore kako prava kultura rada može potaknuti inženjere i povećati njihovu produktivnost. Google je još prije nekoliko godina uveo u svoju filozofiju ideju da svaki inženjer 20 posto svog vremena može i treba trošiti na projekte koji nisu povezani s njegovim poslom u Googleu. Kao što su se mnogi Googleovi proizvodi temeljili na projektima razvijenim u tom kreativnom vremenu za inženjere, mnoge Facebookove mogućnosti razvijaju se na cjelonoćnim hackathonima.
Hakiraj. Inoviraj!
Upravo su ti maratoni hakiranja najpoznatiji dio Facebookove inženjerske kulture i najčešće traju cijelu noć. Cilj je potaknuti Facebookove inženjere da razviju vlastite ideje, radeći ono što najviše vole – programirati. Te ideje kasnije mogu prerasti u veće projekte unutar Facebooka, čime dolazimo do njihovog svojevrsnog slogana: “Move fast and break things.”
Uspoređujući Facebook s drugim informatičkim tvrtkama poput Microsofta ili Oraclea, Čanadi je naglasio kako kako ih je najviše potaknulo to što vrlo brzo mogu vidjeti rezultat svog rada. Facebookov razvoj je stoga temeljen upravo na inženjerskog praksi konstantne iteracije, pri čemu svakog utorka izlaze velike promjene odnosno releasovi. Upravo su zbog toga Čanadi i njegovi kolege programirali i zadnji tjedan svoje prakse, iako su im u Facebooku rekli kako ne moraju ako ne žele.
Svaki od praktikanata radio je svom manjem timu u Facebookovim uredima koji su jedan veći otvoreni prostor. Svaki do timova imao je mentora, iskusnijeg inženjera, koji ga je vodio.
Dok je Pavetić primjerice radio na sigurnosti i filterima za spam najveće društvene mreže na svijetu, Žužić se bavio tzv. core systems odnosno serverskim tehnologijama bitnim za pokretanje cijelog sustava. Čanadi je naglasio kako nisu morali pripremati silnu dokumentaciju i kako su većinu svog vremena zaista proveli programirajući stvari koje ih zanimaju.
Osim radne kulture prilagođene inženjerima, dečke su ugodno iznenadile i životne pogodnosti njihove prakse. Radno vrijeme bilo im je fleksibilno, tako da su službenim shuttleom na posao najčešće dolazili oko 11, a Facebook im se brinuo o doručku, ručku, smještaju, avionskim kartama, itd. Facebook očito, po uzoru na Google, računa kako će programerska produtivnost nadoknaditi spomenute troškove.
Za praksu u Facebooku ćete trebati…
Na praksu u Facebooku mogli ste se prijaviti predajom životopisa na jučerašnjem predavanju ili pak slanjem e-maila rekruterici na e-mail jeane@fb.com. Životopise šaljete na engleskom jeziku i iako ne smijete biti skromni, Čanadi je naglasio kako nemojte ni pretjerivati, jer će vas o vašem znanju ispitivati izuzetno iskusni programeri.
Prvi intervju je s headhunterom u kojemu ćete proći osnovne podatke te tehnička i osobna pitanja, dok je drugi s dva do tri inženjera. U drugom intervju ćete rješavati teža pitanja i rješavati praktične probleme uz Collabedit, pri čemu će dakako gledati vaš kod. Ukoliko vas prime, Facebook će vam pomoći u dobivanju vize te riješiti bilo kakve troškove vezane za dolazak, stan, računalo, zdravstveno osiguranje, rent-a-car, itd.
Čanadi i njegovi kolege naglasili su kako bi mladi inženjeri svakako trebali što ranije krenuti na praksu u bilo koju tvrtku čak i ako nije Facebook. Ne mora se raditi ni o većim ili pak lokalnim tvrtkama, jer startupovi širom svijeta traže inženjere. Na žalost, naglašava kako im je najveći problem fakultetski sustav. Minimalnih 3 mjeseca prakse u Facebooku bilo je teško uskladiti s FER-ovim akademskim kalendarom tako da su ili padali semestar ili morali nadoknaditi jako mnogo ispita vrativši se u Hrvatsku.
Čanadi je za Netokraciju naglasio kako mu je rad u Facebooku omogućio da iskusi jednu drugačiju radnu okolinu. Iako mi se čini kako je Facebook uspješno zaveo dečke mnogim malim beneficijama poput mikrokuhinja, kroz njihova predavanja vidljivo je kako ih je još više potaknulo to što su vrlo brzo vidjeli rezultate svog rada i mnogo toga naučili.
Google je svojim 20 percent time stvorio jednu od najvećih internetskih tvrtki, a Facebook danas razvija najveću društvenu mrežu na svijetu uz hackathone. Slične metode i beneficije počele su uvoditi i domaće tvrtke poput Pet minuta, a sve se više studenata prijavljuje na praksu u kojoj će naučiti raditi ono o čemu na faksu samo uče u teoriji. Osim toga, domaći startupovi i tvrtke poput IT4U i Kliksa traže inženjere, zašto im se ne biste prijavili?
Iako bi premijerka očito najradije otvorila pašku Googlanu, svjetske internetske tvrtke prije će privući naši inženjeri. Hoće li oni dugoročno pak ostati i osnovati svoje tvrtke po uzoru na Google ili pak otići raditi za Facebook ovisit će, kao i uvijek u Hrvatskoj, o administrativnim mukama. Želite li na praksu u Facebook?
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na Netokraciji dopušteno je samo korisnicima koji ostave svoje ime i prezime te mail adresu i prihvate pravila ponašanja.
Pravila ponašanja
Na Netokraciji za vas stvaramo kvalitetan, autorski potpisan sadržaj i zaista se veselimo vašim kvalitetnim, kontruktivnim komentarima. Poštujmo stoga jedni druge prilikom komentiranja, kao i Zakon, držeći se sljedećih pravila ponašanja:
Kako koristimo podatke koje ostavljate? Bacite oko na našu izjavu o privatnosti.
Sve ostale komentare ćemo s guštom spaliti, jer ne zaslužuju svoje mjesto na internetu.
Komentari
Damir
18. 02. 2011. u 11:13 am
ne kužim kakav je to PR, zašto se ljude zavodi. kakav ‘hackathon’. Pa kaj su ti silni programeri kreativno napravili osim što kopiraju sve što je popularno (uglavnom neuspješno) a i sistem im je kompliciran preko mjere.
Kakve su to fore ‘move fast and break things’. Prije move fast and copy others. Možda bi trebalo promijeniti boje ergonomskih lopti na kojima sjede 🙂
Sve je to vrlo naivno. Ni Google sa svojih 20% slobodnog rada nije doprijeo usphjehu koji u 95% dolazi od search algoritma i adwordsa. Pravilo koje su otkrili ameri kaže da je osnovni razlog uspjeha kompanije njihov osnovni proizvod a ne dobri manageri ili nekakve dodatne cake ili dobra kuhinja ili…
U IT (dosad nevinim) tvrtkama sve se više radi ono što korporacije rade već godinama, mute vodu. Samo da IT sektor ne završi kao ostatak korporacija, u magli i mulju krivih metoda i managerskog mlaćenja prazne slame na štetu ulagača i ekonomije.
Mislim da će programerima biti bolje da se drže domaćih metoda. Normalan rad, normalni uvjeti bez cirkuskih kerefeka, i ako je sreće normalna plaća. Šta im više treba?
Luka Kladarić
20. 02. 2011. u 4:54 pm
Damire sorry ali pricas gluposti. Domace metode pa nakon toga normalan rad i normalni uvjeti? Gdje, tocno, toga ima u “domacim metodama”?
Domace metode su:
– standardizirana placa prema formalnom obrazovanju
– 8 satno fiksno radno vrijeme s pola sata pauze za rucak
– rad u toru sa 10 drugih ljudi koji rade razne poslove i zapravo trebaju razlicite okoline – jedni imaju bucan posao, drugi trebaju tisinu
– nerazumni rokovi
– izvedba uvjetovana marketingom, a programeri su tu samo da nastrikaju to kaj su mudrijasi izmislili
– smijesne place za kolicinu znanja i vjestina kojima programeri raspolazu
ovo su sve iskustva iz -jedne- domace firme, kad bih kombinirao s drugima dobili bi jos vecu nocnu moru
Damir2
20. 02. 2011. u 9:41 pm
mislim da pretjeruješ. Našim programerima je sasvim ok u odnosu na ostale sektore. Naravno da fali poduzetnika koji će bolje iskoristiti znanje tih istih programera pa tako i poboljšati im financijske uvjete, ali ono na što mislim je činjenica da je kod nas atmosfera za programere ‘zdravija’ nego u tim razvikanim stranim firmama gdje je sve sam marketing i PR, a programeri su potrošna roba. Uzimajmo ono što nam nedostaje (poduzetnički duh) a ostavimo ono što je dobro (programeri i okolina u kojoj rade). Nije vrhunski uspjeh sjediti na ergonomskoj lopti i imati 3 sata za gluparanje, nego sjediti normalno i napraviti nešto korisno.
Luka
21. 02. 2011. u 3:11 am
Replyjam @Damir2 ali njegov komentar mi nema “Odgovori” gumb pa eto replyjam sam sebi. yay.
Damire pricam iz iskustva, radio sam za domace i strance kao programer, trenutno radim za jednu stranu firmu i pricu o programerima kao potrosnoj robi nisam vidio, ali odmah priznam da nisam radio za korporacije velicine Googlea ili Facebooka
radim trenutno u firmi koja zaposljava 70tak ljudi, od toga 20-30 developera i nikako nema price o potrosnoj robi ni glupiranju sa ergonomskim loptama (iako sam vidio da neki ljudi sjede na tim cudima), a atmosfera je daleko daleko zdravija od iceg sto se kod nas moze cuti i vidjeti
kod stranaca sam dozivio:
– da mi sef nekoliko puta u jednom mjesecu kaze “dude I love you” nakon sto prezentiram nesto sto sam napravio, bilo na vlastitu inicijativu bilo na njihov zahtjev
– da mi sefovi kontinuirano dvije godine na kraju svakog dana kazu “hvala za ovo sto si danas odradio”
– da me nakon sto sam otisao iz firme zato jer sam dobio ponudu koja je bila bolja, ne samo u kolicini love nego izvrstan korak naprijed za moju karijeru, u trenutku kad nisam bio siguran hocu li zadrzati taj posao tj. prezivjeti probni rok kazu da se uvijek mogu vratiti natrag, no questions asked, pod istim uvjetima
– da kad me netko pita za moje misljenje o nekoj tehnickoj stvari isto uvazi na istoj razini kao i zelje i misljenja ljudi u drugim odjelima (necuveno na domacim prostorima)
– da nema rigidne strukture, zapravo u ovom trenutku ti ne mogu reci kako izgleda hijerarhija izmedju mene i CEOa
ovo sto si rekao da je “nasim programerima sasvim OK u odnosu na ostale sektore” tu sam se sklon sloziti, ako sam dobro shvatio u HR je raspon placa za dobre programere od nekakvih soma do dva i pol eura, sto rijetko koji sektor ima bez da iza toga stoji nekoliko titula i godine formalnog obrazovanja… no nije sve u placi, a i to sto nam je bolje nego drugima, koji u ovom jadu od drzave prolaze dosta lose, i nije neko mjerilo
dakle slazem se da su programeri u HR definitivno bolje prosli od javnog sektora (npr skolstva) i raznih drugih djelatnosti, ali odbijam to prihvatiti kao “dovoljno dobro” 🙂
moje iskustvo u radu sa strancima je takvo da sam u procesu zatvaranja poslovanja za domace subjekte, cak i kao firma tj. popularno zvani “vanjski suradnik”, a kamo li da mi pada na pamet ikad vise zaposliti se za nekog baju pod ovim balkanskim nebom i trpit te domace gluposti. nadam se da cu uvijek imati tu opciju.
svim programerima, a i strucnjacima u drugim djelatnostima koje se mogu obavljati sa udaljenosti (remotely / telecommute), toplo preporucam da naprave isto, voljan sam i besplatno udijeliti savjet ako treba
ja bih jako rado poslovao i sa domacima, ali nekako dobijem dojam kao da je to njima tlaka 🙂 pa radje odem tamo gdje sam dobrodosao… a u Hrvatskoj cu rado trosit svoje “male zelene”, kako jedan prijatelj od milja zove moju placu i tako stimulirati ekonomiju 🙂
Damir2
21. 02. 2011. u 1:25 pm
evo i ja kao odgovaram na tvoj prvi post, weird 🙂 Tvoje izlaganje je ok, ali mislim da si ipak malo pristran. Vani ima normalnih kompanija kao i ovdje (zasigurno više) i rad u normalnoj kompaniji je, well, normalan u svim zemljama. Ali ja sam spominjao ove razvikane da pokušam demistificirati ono što nude, a ne nude bogzna što više od ‘noprmalnih’ kompanija osim PR reputacije (što je ustvari lažno). To je bila svrha mog javljanja.
Također, nisam sklon vjerovati hvalospjevima koje spominješ, a koji su vjerojatno subjektivno opravdani. U kapitalizmu je sve lova i uspjeh, taj koji te hvali sutra će ti istom lakoćom dati otkaz ako firmi krene lošije. Ako toliko cijene svoje zaposlenike, zašto onda masovno outscourcaju programere. Zato što su jeftiniji. Ako nađu još jeftinije uz istu kvalitetu, i tebe će outsourcati.
Luka
21. 02. 2011. u 3:33 pm
“U kapitalizmu je sve lova i uspjeh, taj koji te hvali sutra će ti istom lakoćom dati otkaz ako firmi krene lošije.”
pa… naravno? da ti imas firmu isto bi te bolila kifla direktno za radnika, nego te zanima kako ce firma tj. ti zaraditi sto vise love
razlika je u tome sto je domaci mentalitet da se lova zaradjuje tako da tlacis radnike, iscijedis ih ko krpu za pod i bacis kad vise nemaju sta za dat jer si ih doslovno ubio u pojam
stranci shvacaju da je dobar radnik dobar za njih, a ugnjetavan radnik nije. shvacaju da nemres pokupiti programera s ceste i imati sutra produktivnog radnika nego mu treba neko vrijeme da ga nadjes uopce (cca 1 mj) i neko vrijeme da se ufura u postojeci setup (cca 3 mj) dakle ti si u minusu 4 mj ako otjeras radnika ili si on nadje bolji posao
kod nas nema te ideje uopce u glavama “poduzetnika”… radnik je tu da odradi, kad otidje sutra zememo novog, ne i idemo dalje
i tu je korijen problema s neplacanjem radnika 🙂
svatko, ali bas svatko tko cuje da radim za strance, ako nije prvo onda je drugo pitanje “a kako si se osigurao da ce te platiti?”
nikako. ljudi jednostavno plate. ne zato sto bi bila sramota da ne plate, ima i vani ljigavaca, nego zato sto shvacaju da je svaka dugorocna suradnja uvijek plodnija od vise jednokratnih.
oni shvacaju da ako ne plate, vise neces raditi za njih nego ces otici drugdje. i onda oni imaju 3-4 mjeseci neproduktivnosti jer traze i treniraju novog covjeka.
placa se isplacuje 1. u mjesecu za prosli mjesec, a ne 20.
i tako dalje.
i nisi bas skroz u pravu sto se outsourcinga tice… moja firma zaposljava globalno i ne gleda koliko tko kosta nego koliko tko vrijedi… programere ne mozes zaposljavati na lopate i ne mozes gledati kako ces ustedjeti 3 dolara po satu. zamijenit ce me ako biznis ode kvragu, ako zakljuce da ne trebaju vise strucnjaka za ono cime se bavim ili ako zakljuce da lose radim svoj posao tj. da za istu lovu mogu dobiti nekog tko je bolji. i to je savrseno fer.
firma nije staracki dom, ne postoji obaveza firme da “zbrine” radnika… firma je tu zato da zaradi, radnik je tu zato da odradi i bude placen za to. to je dinamika koja funkcionira vani, a kod nas iz nekog razloga ne.
sto se tice mojih subjektivnih hvalospjeva… konkretno sam radio za 4 strane firme (2xbritanci i 2xameri), a honorarno i za australce i kanadjane i jos nekoliko americkih firmi itd… mozda sam jednostavno imao srece, iako ne vjerujem u “srecu”, a mozda jednostavno imam nos za dobre okoline (ili za lose :)) )… u zadnjoj firmi iz koje sam otisao na trenutnu poziciju sam zadnji tjedan rada zaposlio trojicu iz hrvatske… zaposlio sam programera koji je mene zamijenio, zaposlio sam dizajnera i zaposlio sam sistemca
svaki od njih ce bez previse razmisljanja potpisati svaku moju izjavu u ovim komentarima
a nikome nije prvi put da radi za strance
ne kazem da su moja iskustva Apsolutna Istina, ali ona su tocno to – moja iskustva. nisu nagadjanja ni pretpostavke nego moje vlastito iskustvo na temelju kojeg sam ja donio odluku a ta je da vise ne poslujem sa nikime u hrvatskoj
nakon toga sam otkrio da postoji cijela kolekcija firmi i pojedinaca koji se vode istom politikom i super im je u zivotu. nema horror prica o neplacenim poslovima, ciganjenju oko cijena, izmotavanja iz avansnog placanja… ljudi plate, ocekuju posteno odradjen posao, i na kraju kazu hvala.
“hvala” zvuci glupo, ali puno znaci. veliki dio satisfakcije na ovakvim poslovima je biti cijenjen, osobito od nadredjenih / partnera.
Damir2
23. 02. 2011. u 11:36 am
mislim da malo precjenjujes domaci pojam ‘radnik’ a podcjenjujes pojam ‘poslodavac’ . Oni su kod nas otprilike na istom nivou. Ima kvalitetnih radnika, a bogme ima i nekvalitetnih. Isto je sa poslodavcima, nisam sklon povjerovati da je domaci IT radnik na vecem stupnju svijesti od domaceg poslodavca, kao sto bi se iz tvog razmisljanja dalo naslutiti. E sad, po pitanju isplate likvodnost je problem koji muci cijelo nase drustvo i nije samo stvar poslodavaca. A po pitanu visine placa, strani poslodavac ce te jednako minimalno platiti kao i domaci, naravno u skladu sa okruzenjem u kojem djeluje.
Osobno znam za nekoliko EU IT firmi koje su svoje IT djelatnike gotovo potpuno zamijenile sa IT-ovcima iz Bugarske i Rumunjske. I to su firme iz zemalja sa toboze visokorazvijenim socijalnim pravima. Kada globalna konkurencija udari jos jace, prava ce im jos vise srezati ako zele opstati. Kada ogolis vanjske omotace, ostaje ti isto ponasanje kao kod nas, ali perfidnije. Zato preferiram domace, ali naravno sa nadom da ce stvari kretati na bolje. Jer domaci ipak imaju dusu, a stranci to uglavnom nemaju 🙂
Nino Kristofić
18. 02. 2011. u 2:49 pm
Nije Ćanadi, nego Čanadi 🙂 Naš Međimurec, pa eto 🙂
Ivan Brezak Brkan
18. 02. 2011. u 3:00 pm
Ispravljeno 🙂
Goranapp
19. 02. 2011. u 7:55 am
Bit ce toga sve vise i na domacem tlu. Samo pratite CISEx.