Horor priča iz industrije: Sjajno radite, ali ne pokazujete da vam je stalo

“Neću” – rekao mi je.

“Kako to misliš, neću?” – pomislio sam dok sam u drugom prozoru paničario ostatku tima koji je nekoliko tjedana pripremao i planirao profesionalno snimanje za ugledne dnevne novine, u kojemu je naš novi CEO trebao predstaviti ideje koje pokreću uglednu međunarodnu tech kompaniju.

“Kako to misliš – neće?” – urlali su svi u isti glas u CAPS LOCKU u našoj maloj tajnoj virtualnoj sobi za vrištanje na Slacku.

Zeus je ustao na krivu nogu

Iako je cijela stvar bila unaprijed dogovorena, unesena u kalendar, istaknuta žarkim bojama s dodanim podsjetnicima i prihvaćena, potom dodatno potvrđena tête-à-tête, na Slacku i mailu i još minuciozno isplanirana s Executive Assistentom – nije se tu moglo bog zna što: Zeus je taj dan ustao na krivu nogu i nije bilo te žrtve koja bi ga natjerala da se s Olimpa spusti među plebs.

“Kaže da se on danas neće fotkati” – natipkao sam dok sam zamišljao sebe kako propadam u zemlju pred novinarkom i fotografom te se osjećam kako posljednji atom profesionalnog integriteta napušta moje tijelo.

Stižu za 10 minuta, pomislio sam, nema šanse da ih zaustavim, već su na putu u ured. Izmislio sam tada neku konfabulaciju o tome kako je CEO-u iskrsnuo neodgodivi sastanak s upravom grupacije, progutao ponos i nastavio sa svojim, očito bijednim, profesionalnim životom.

A bio je to tek početak.

Ili, točnije rečeno, početak kraja našeg malog tima kojem je posao, ironično, bio plesti intrigantnu korporativnu fikciju o radikalnoj transparentnosti, ownershipu na svim razinama, full remoteu gdje god se nalazili, vanzemaljskim benefitima i, naravno, proizvodu kakvog galaksija nije vidjela još otkako je Steve Jobs objesio dolčevitu o klin.

Iako smo trebali biti još bolji u tome što radimo jer smo, budimo realni, narasli nekoliko puta i praktički preko noći postali međunarodno relevantna kompanija, sada smo sve što smo prije radili s maksimalnim budžetom i maksimalnom odgovornošću, morali početi raditi – bez budžeta.

Ono nad čime smo imali totalni ownership, pretvorilo se u beskrajno loptanje s odobrenjima za najsitniji komad posla. Tamo gdje je bilo dovoljno reći: go for it, sada su bile tjednima neodgovorene poruke na Slacku i otkazani meetovi u kalendaru. Stvar je preko noći počela zaudarati na ultimativni poraz. Postali smo obit…, mislim, korporacija.

No nismo se dali samo tako zastrašiti.

Pogledali smo mi malo previše hororaca da bismo se samo zaključali u ormar i čekali da nas čudovište dohvati.

Čak ni kad se po hodnicima vrlo profesionalno pričalo da nas je malo previše, a da nam se to nikad nije reklo u lice; da nije baš lijepo da se nismo pojavili na eventu izvan radnog vremena iako je bio neobavezan; da smo možda malo preskupi; da potkopavamo imidž iznutra; da sjajno radimo, ali ne pokazujemo da nam je stalo do kompanije.

Toliko, još malo dalje pa sve do profesionalnog kraja.

Do sobe u koju nakon tebe ulazi nepoznata osoba, a sa sobom nosi zastrašujuće debeo fascikl koji u tom trenutku izgleda samo kao teška optužnica iz koje se nikad nećeš izvući.

Ali, ako smo nešto naučili iz sve te strave i užasa, to su dvije stvari:

1. Nema razdvajanja.
2. Nema predaje bez borbe.

I neka ti ovo bude upozorenje, čitatelju/ice.

Ako ikad dvojiš, sjeti se da imaš samo dvije obitelji: onu u kojoj si rođen/a i onu koju si izabrao/la. Ova treća je kult koji će te oteti, isprati ti mozak i iskoristiti. Pa ti nakon pizze i piva petkom ponuditi sporazumni raskid ugovora o radu.