Horor priča iz industrije: “Molim vas, dajte mi barem do kraja dana…”

Pomahnitalo trči kroz dugi, mračni hodnik. U njenim ušima odzvanjaju jezive riječi: “Promijenio sam ti prioritete taskova. Očekujem da prva tri budu gotova prije nego što se ulogiram.” Glas koji to izgovara je iskrivljen, gotovo demonski, i ne ostavlja joj nikakvu nadu za bijeg.

Svaki njen korak odzvanja od zidova dok svjetlo na stropu zuji i treperi. Iza nje se crna sjena čini sve prisutnijom i većom, kao da se hrani njezinim strahom.

Samo nekoliko promjena u rasporedu

U strahu i panici, traži bilo kakvo utočište i trza prva vrata koja joj dolaze pod rukom. Srce joj preskoči kad primijeti tamnu siluetu klijentice kako stoji usred prostorije.

Ispred nje leži pretrpan raspored sastanaka, a ona joj laže ravno u oči govoreći kako će dodatni sastanak olakšati situaciju. “Samo nekoliko promjena u rasporedu,” potiho će, dok joj se na rubovima usana razvlači sablasni osmijeh.

Hitro izlazi iz sobe te nastavlja hodati hodnikom. Prolazi pored vrata koja prepoznaje kao ured menadžera odjela, ali osjećaj sigurnosti izmiče joj iz ruku…

Njegove riječi su poput jezivog refrena

Soba u koju ulazi je ispunjena mračnom tišinom, prekrivena prašinom i starim namještajem. Menadžer sjedi za svojim stolom, ali njegove riječi su poput jezivog refrena. “Prodavat ćemo junior programere kao midove i midove kao seniore,” šapće sebi u bradu dok se neprirodno ljulja u svojoj fotelji. Ne može podnijeti te riječi koje odjekuju u njezinim ušima kao pokvarena ploča već godinama.

Dok zatvara vrata, na zalijepljenom plakatu primjećuje poruku: “Mi smo svi jedna velika obitelj.” U trenutku joj se učini kao da vidi kako slike s plakata oživljavaju i prate ju pogledom. Usiljeno guta strah i ide dalje.

Svi sjede u savršenom redu, poput lutaka

Jedino su preostala zadnja vrata, vrata konferencijske sale. Nakon što otvori vrata, susreće čudan prizor HR odjela. Svi sjede u savršenom redu, poput lutaka te okreću glave prema njoj. Svi govore u istom, sablasnom glasu: “A nisu ti se svidjele naše hoodice? Ni blokići i kemijske koje smo ti poslali, kao utjehu što su ove godine mršave povišice?”

Njihove riječi se stapaju u zlokobnu pjesmu koju prepoznaje kao još jednu zamku te brzo zatvara vrata prije nego bude primorana na još jedno ispunjenje ankete o zadovoljstvu.

Sjena je sada gotovo dosegla njezine pete, a njezin dah postaje sve teži i isprekidan. Dok prolazi kraj kuhinje, vidi svoje kolege kako sjede za stolom i ispijaju kavu. No, njihovi osmjesi su iskrivljeni.

“Morate mi pomoći, ne znam kako ću sama sve obaviti,” doziva prestravljeno.

“Sorry, taman mi je na redu popodnevni spavanac!”

No, jedan po jedan, kolege ustaju od stola i daju joj izgovore, otkrivajući svoje prave, sebične prirode:

“Oprosti, moram izletiti iz kuće na par sati”, “Mislim da mi kreće nos curiti pa najbolje da za svaki slučaj uzmem cijeli dan za bolovanje.”, “Sorry, taman mi je na redu popodnevni spavanac!”, “Što ti ne može ChatGPT pomoći… pa si nas došla daviti?”

Shvaća da nema nikoga tko bi joj pomogao. Sada čuje kako se kvaka na vratima drma i vrata škripe, dok ona očajnički pada na koljena. Sjena je skoro nadomak nje i sve što stigne izgovoriti je: “Molim vas, dajte mi barem do kraja dana…”

Budi se sva u znoju i gleda na sat – pokazuje 4:30 ujutro. Napokon shvaća da je sve bio samo užasan san. Odahne, no osjećaj tjeskobe ne napušta je.

Taman prije nego što pokuša ponovno zaspati, vidi Teams notifikaciju na mobitelu:

“Promijenio sam ti prioritete taskova. Očekujem da prva tri budu gotova prije nego što se ulogiram.”

Strah joj se vraća, shvaća da je noćna mora tek započela.