Marin u Seattleu: Od čudesima prepune tržnice do tech inkubatora “bez žive duše”

Toto, I have a feeling we are not in Lijepa Naša anymore 🌪️

Preletjeviši kraj Ujedinjenog Kraljevstva i Islanda, a preko Grenlanda i Kanade, dugačko putovanje dovelo je jednog Jaskanca u urbanu američku i tehnološku džunglu Seattle, dom Amazona i Microsofta. Prva je to stanica na mojem putu povodom Infobipovih meetupa u SAD-u, tzv. Infobip Shift on Road događaja.

Tog ponedjeljaka 10. listopada u Seattleu, bio sam jedna od nekoliko osoba s najviše vremena u svijetu. Zbog vremenske razlike dobio sam dodatnih 9 sati, što je dobro za sve tekstove s kojima kasnim, ali nikako najbolje za moj organizam (imam sreće što sam mlad).

Kada smo sletjeli, napravio sam kobnu grešku. Nisam pojeo/bacio sendviče iz svojeg ruksaka što je situacija koja zahtijeva da US Customs and Border Protection, najveća savezna agencija za provođenje zakona, postavi vama pitanje… od čega su ti sendviči? Zatim, odveden sam u Odjel agrokulturne inspekcije kako bi sva moja prtljaga bila još jednom skenirana, a sendviči sigurno bačeni. America is safe once again… God bless.

Osim što su nam vatrogasci pri slijetanju zalijevali zrakopolov jer je pilot odradio svoj poslijednji let u karijeri, vatrogasci su nas dočekali i sljedećeg jutra. Usred jutarnjeg poziva s Ivanom Brezak Brkanom (njemu večernjeg), mojom sobom počelo je odjekivati pištanje i naredba: Please leave the building!

Naravno, to sam i napravio spuštajući se stepenicama u krug s 10. kata 🤮 Kada sam se napokon dokotrljao do prizemlja, tamo me dočekalo 7 vatrogasaca u punoj opremi, intenzivnih pogleda s namjerom spašavanja ljudskih života. Ipak, ono što se na prvu meni učinilo kao velika opasnost, ispostavilo se kao vrlo benigna situacija. Alarm je detektirao dim iz pećnice…

Kakav doček u Sjedinjene Američke Države 🤠

Prva šetnja, prvi doživljaji…

Prvi izlazak iz hotela potaknuo je želudac kojeg hrana na 10.000 kilometara visine nije zadovoljila. Kratka šetnja do lanca brze prehrane Chipotle bila je dovoljna da osobu iz maloga mjesta podsjeti, zapravo, iz koliko malenog mjesta dolazi.

Hodanje kraj nebodera visokih skoro 200 metara bilo je dovoljno za redovito istezanje vrata prema nebu. Naravno, to nije pomoglo u prelaženju čestih zebri gdje se nalaze semafori sa simbolima 🤚 i 🚶‍♂️na koje nismo obraćali pozornost jer si naviknuo na zelenu, narančastu i crvenu. Također, iznenadio nas je mali broj ljudi na ulici. Imali smo osjećaj kako je Zagreb daleko napučenije mjesto. Na križanjima smo tijekom dana rijetko vidjeli više od 3 automobila koji čekaju nastavak puta. Jednostavno smo se pitali pa gdje je tih 750.000 ljudi?

Ah da… priča je počela s Chipotleom. Oko toga vam mogu dati jedan savjet. Burito jedite samo ako znate kako ćete unutar dva sata biti u hotelu jer, inače, sretno.

“Pandemija je definitivno promijenila način razmišljanja, a povratka nema….”

Infobipov meetup u Seattleu održao se u prostorijama DocuSign Towera, točnije, u SURF Incubatoru koji se prostire na 2000 četvornih metara. Tamo sam imao priliku upoznati CEO-a i suosnivača inkubatora Seatona Grasa, koji inače taj posao vodi sa svojom ženom.

Pandemija ih je jako pogodila, što pokazuje i činjenica da su 2019. imali  180 popunjenih mjesta, dok danas imaju 5. Također, godišnje je inkubator radio preko 300 evenata, a 2019. bližili su se čak ogromnoj brojci od 500 evenata! Teška srca mora reći da inkubator djeluje kao grad duhova, ali ostaje optimističan zbog ljudi koji se polako vraćaju:

Pandemija je definitvno promijenila način razmišljanja, a povratka nema jer – zašto da dolazim u ured kada sve mogu od doma?!

Ono što SURF Incubator čini posebnim je činjenica da je u jednom trenutku čak 75% njihovih sustanara imalo titulu doktora znanosti. Također, posebni su po tome što ne uzimaju equity u startupima koji se odluče smjestiti kod njih, poput poznatog Y Combinatora.

Također, kako nam je iduća destinacija San Francisco, tako sam htio saznati kako bi Seaton usporedio tehnološku scenu u Seattleu i Silicijskoj dolini:

Ako želiš graditi jednoroga ili društvenu mrežu, onda ideš u Silicijsku dolinu, dok je Seattle izrazito jak za healthtech, s naglaskom na istraživanje i razvoj. Također, Seattle ima tu prednost što je okružen šumama i planinom pa je ugodnije vrijeme.

Pandemija beskućništva

Kao što Hrvatska na svakom uglu ima kafiće i perkare, tako SAD na svakome uglu (pogotovo u četvrtima u koje se ne preporuča ići) ima beskućnike.

U razgovoru s lokalcima otkrio sam kako se situacija pogoršala unazad dvije godine ili drugim riječima, kada je počela pandemija, a jedna od glavnih stvari koja dovodi do beskućništva je droga. Čini se kako je teško graditi uspješnu karijeru i konzumirati teške droge… goddammit.

Ne volim fotografirati beskućnike jer bi me uvijek pratio osjećaj kako iskorištavam njihovu situaciju u ime jedne “emocinalno nabijene fotografije”, ali jednu fotografiju ipak jesam napravio jer je lice bilo skriveno. Ovo je primjer beskućnika koji, usudio bih se reći, još izgleda i dobro. Zamislite onda kako tek izgledaju polugoli ljudi koji teturaju i dezorijentirani su…

Što smo vidjeli?

U Seattlu smo posjetili ono nezaobilazno, a to su Space Needle, Pike Place Market i The Seattle Great Wheel.

Svemirska igla nije ostavila neki poseban dojam. Čak me posjetila na jugoslavenske memorijalne skulpture, a cijena ulaznice od visokih 60 dolara (465,5 kuna) potaknula je naš brzi odlazak za Pike Place Market.

Pike Place Market mjesto je koje smo zapravo tražili, a to je mjesto koje vrvi životom. Market je stvarno svijet u malom gdje, da smo se više potrudili, bi vjerojatno našli i ptičjeg mlijeka. Razne majice i kape koje svijetle u mraku, cvijeće svih boja, ručno izrađeni nakit, oprema za mađioničare, originalni plakat za film Kum iz 1972. godine za 500 dolara, svi mogući autići igračke, bedževi iz svih mogućih predsjedničkih kampanja, bejzbol kartice, rabljene knjige i gramofonske ploče, ogromni morski rakovi… sve je to moguće pronaći na Pike Place Marketu.

Također, ovdje se nalazi i prvi Starbucks, što znači da smo i mi morali pogledati o čemu se tu točno radi. Iskusili smo čekanje u redu od 30 minuta kako bismo na kraju bili posljednje mušterije tog dana i iza nas su zatvorili vrata.

Pripremi želudac…

Kada kažete nekome da idete u SAD, odmah vam kažu da trebate uzeti nešto za probavu (hvala glavnoj urednici Miji Biberović).

Idući lanac brze hrane kojeg smo posjetili bio je ShakeShack koji, iako ukusan, nije jeftin. Tako su me hamburger, pomfrit i boca vode izašli 17 dolara (131 kuna). Posjetili smo talijanski restoran isto tako visokih cijena, ali nimalo impresivnih okusa.

Mjesto koje je na mene ostavilo izrazito pozitivan dojam je maleni restoran La Paloma. Tijekom boravka u Seattleu, samo jedući taj burek nisam imao osjećaj kako jedem nešto umjetno i masovno proizvedeno. Je li to bio klasični burek na kakvog smo navikli u Hrvatskoj – sigurno nije, ali je bio zaista ukusan.

Seattle je tek moje prvo iskustvo s SAD-om, a avantura je tek počela.

Idući na redu je San Francisco! A do tad vas ostavljam s par fotki…