Hrvatski ‘digitalizirani’ proizvođači prehrambenih proizvoda ne trebaju Bernardićeve kampanje

Iako su mnogi već kritizirali Bernardića zbog ove vrlo populističke objave, postavio bih jedno drugo pitanje: Zašto se nitko ne pita postoje li proizvođači čiji uspjeh ne ovisi o hashtagu kojeg diže predsjednik oporbe, a koji su svoje mjesto našli u digitalnoj ekonomiji? Takve tvrtke, poput Volim jabuke i Volim ljuto… volim!

Zašto se nitko ne pita što će Franck, Kraš, Podravka, Vindija i Dukat učiniti kad ćemo poželjeti kupovati “špeceraj” isključivo putem mobitela i weba, a najmanje odlaskom u dućan?

Hrvatski digitalizirani proizvođači nisu ograničeni na hrvatske police – za razliku od Dukata ili Francka

Jedan od razloga zbog kojih je budućnost Agrokora, posebice Konzuma kao najvećeg maloprodajnog lanca u Hrvatskoj, bitna za najveće dobavljače poput Francka i Kraša je to što se njihovi proizvodi nikad nisu doista uspjeli probiti na strana tržišta. Konzumove police njihov su najbolji način da dosegnu najvažnijeg, hrvatskog kupca, zbog čega su bili spremni da im se duguje budu li im se dali ustupci koje drugi, strani lanci, nikad ne bi dali.

Na žalost, ni Dukat, ni Franck, a kamoli Kraš nisu se uspjeli probiti na strana tržišta van tradicionalnih jugoslavenskih (i onih gdje je dijaspora jaka) gdje bi našli nove kupce.

Dolazak stranih lanaca, od Lidla preko Interspara nadalje, dodatno je zakomplicirao situaciju hrvatskim proizvođačima koji su dobili jaku konkurenciju u vidu trgovačkih brendova koji su, negdje cijenom, negdje kvalitetom, iako možda ne i brendom, mogli konkurirati hrvatskim proizvodima. Dapače, mnogi manji proizvođači okrenuli su se upravo proizvodnji za trgovačke brendove, jer im se plaća na vrijeme i ne moraju se brinuti za marketing, što je većini hrvatskih proizvođača (pa i softverskih) najveći izazov.

Upoznajte stvarnost: Male proizvođače koje voli digitalna generacija

I dok su neki svoju budućnost vidjeli na policama, drugi nisu bili spremni na uvjete trgovačkih lanaca pa su svoju alternativu našli u internetskim košaricama, bilo domaćih, bilo stranih kupaca.

Zanimljivo je zapravo koliko malih hrvatskih prehrambenih proizvođača nudi svoje proizvode putem interneta kupcima iz cijele zemlje pa i regije. Dok me komentar jedne tvrtke koja proizvodi jedinstvene majice da će svoje proizvode nuditi putem interneta, odbivši suradnju s Billom, nimalo ne iznenađuje, uspjeh Volim Jabuke (danas Stipino) i Volim ljuto mi mami smiješak.

Pokretač brenda Stipino Stjepan Dumančić za Netokraciju je, povodom projekta Heroji digitalnog doba, objasnio otkud kreće njegova digitalizacija:

Dakle, krećemo od onog dijela: “natjerati kupca da proba proizvod”. To je primarni pristup i način komunikacije. Morate se pojaviti kao proizvođač svojih proizvoda, educirati kupce te biti tamo dok probaju. Najveći adut u mom poslovanju je osobni pristup – fizički stati pred kupca i sve mu objasniti. Facebook mi je najjači komunikacijski kanal i možete vidjeti da imam ležeran odnos sa svojim kupcima jer ih skoro sve znam.

Volite li pak nešto jače, osnivač proizvodnje i internetske trgovine Volim ljuto, Goran Vrabec, na bjelovarskom je sajmu objasnio kako 25 posto prodaje putem internetske trgovine dolazi putem newslettera:

Ovi i mnogi drugi proizvođači poput njih iskoristili su kvalitetnu digitalnu komunikaciju s kupcima da se postave kao mali giganti kojima ne trebaju police trgovačkih lanaca.

Koliko god ovi proizvođači možda ne bili “krema hrvatske prehrambene industrije”, koja se okuplja na sastancima dobavljača Agrokora, kako ih nedavno opisuje ministar Tolušić u Otvorenom, shvatili su nešto što mnogo veći od njih, oni s televizijskim budžetima koje je jednostavno tako lako trošiti, nisu: Da se uslijed razvoja interneta mijenjaju ne samo navike kupaca, nego i mogućnosti za proizvođače da im izravno pristupe.

Hrvati kupuju u digitalnoj ekonomiji – i nisu jedini.

Nedavno istraživanje, koje je provela tvrtka Perpetuum Mobile, pokazalo je da 73 posto Hrvata kupuje robu i proizvode putem interneta tako da je očito zašto broj internetskih trgovina u Hrvatskoj raste. Hrvati putem Nabava.net i Jeftinije.hr uspoređuju cijene proizvoda po cijenama, na YouTubeu gledaju recenzije slatkiša, nalaze točno one proizvode koje žele i naručuju iz svakog kutka svijeta.

Bernardićevo #kupujmonase ne daje im prizvuk podržavanja ekonomije koliko ograničavanja vlastitog izbora i, iako su im domaće police jedan od odredišta u kupovini (zavirite u bilo koji trgovački centar vikendom), daleko su im od jedine, a još dalje od najbolje opcije.

Agrokor i Podravka shvatili su digitalni izazov

Neki proizvođači, poput Podravke, shvatili su izazov digitalne ekonomije i potajno su počeli razvijati planove razvoja internetske trgovine za proizvode koji su mogli konkurirati na stranom tržištu, poput Čokolina ili ajvara. Najveća regionalna platforma s receptima, Coolinarika, bila je dobar temelj za ovakve planove.

I Agrokor je prije cijele ove krize shvatio izazov pa je počeo snažnije ulagati u digitalne kanale, prvenstveno Konzum Klik i Abrakadabru. Na stranu sve kritike ovih platformi, ne može se reći da Agrokor nije ozbiljno shvatio problematiku, za razliku od mnogih svojih dobavljača koji u Konzumovom daljnjem offline radu (i trenutno relativno praznim offline policama) očito vide svoj opstanak.

Digitalizirane trgovine zamjenjuju klasične – što ćemo onda?

Najveći američki lanac maloprodajnih dućana, Walmart, već godinama stagnira, a ove ga je godine udario novi poraz kad se iz njega povukao legendarni investitor Warren Buffett, što je tržištu pokazalo da nekad sigurne dionice više nisu tako sigurne.

Rezultat je to, dakako, dugogodišnjeg razvoja internetske trgovine u SAD-u, po tom pitanju jednom od najrazvijenijih tržišta na svijetu gdje je Amazon probio led dostave uvođenjem usluge ‘Prime’ prije nekoliko godina.

Osim Amazona, specijalizirane internetske trgovine korak su po korak uzimale udio tradicionalnih trgovina, kao što su i torrenti, video na zahtjev te Netflix ponudili bolje korisničko iskustvo od lokalne videoteke. U SAD-u bio je to Blockbuster, u mom lokalnom kvartu videoteka Flintstones.

S druge strane, na prošlom je OMGcommerceu Brigadin Damjan Greber otkrio kako – žele li rasti – ‘tradicionalni’ se digitalni trgovci ‘spuštaju’ među kupce iznenađujućom inovacijom, fizičkim trgovinama. Za razliku od Walmarta, Amazonove trgovine nude presliku odličnog, jednostavnog internetskog iskustva kupovanja u stvarnom svijetu. U praksi to znači da, primjerice, ne morate gubiti vrijeme na blagajni, jer sam se proizvodi automatski, digitalno – dodaju u košaricu.

Ne mislim da je webshop spas za Franck ili Dukat, ali svakako želim naglasiti da su digitalni distributivni kanali za mnoge velike i male proizvođače i dalje neistraženo područje.

Mnogi samo znaju zakupiti Facebook oglase i raditi ‘inovativne kampanje’, ali ne i zaista digitalizirati tvrtke koje će u nekom trenutku morati promijeniti pristup. Inače će ih dostići sudbina stogodišnje njemačke tvornice britvica koju je 2014. kupio američki startup Harry’s koji je svoje britvice prodavao isključivo putem interneta.

Zašto proizvođači ne bi prodavali više od 50% proizvoda – putem interneta?

Umjesto da trošimo vrijeme uoči izbora na praktične Facebook parole, zašto ga ne bismo ulagali u edukaciju nove generacije hrvatskih proizvođača o izravnim distributivnim kanalima i digitalnoj promociji, kao to već primjerice Netokracija radi za netehničke mlade profesionalce poput psihologa i ekonomista? Da, poput brenda Volim ljuto, putem webshopa hrvatski proizvođači mogu preko 50 posto svog prihoda ostvariti isključivo izravnom, internetskom prodajom.

Kao što će novi, digitalni koncepti kupovanja promijeniti način kako kupujemo (hrvatske) proizvode ‘na klik’, zašto ih ne bismo i prodavali ‘na klik’? Od polja do stola, na digitalni način.

Ili ćemo se za 10 godina žaliti na strane internetske trgovine koje će te nuditi bržu dostavu, kvalitetne proizvode i spašavati ‘kremu prehrambenih proizvođača’ od interneta? Ako hoćemo, vjerojatno će to biti pred izbore.