Kako sam pokušala provesti ljeto bez pametnih opcija na pametnom telefonu

Ovo i počinjem pisati dan prije no što ću se zaputiti na jedan hrvatski poluotok, aktualan po tada netom ugašenim požarima. U slučaju da se požari ponovno rasplamsaju, aktivirat ću internet, ali sutra ujutro gasim mobilne podatke, onemogućujem spajanje na WiFi i mobilni uređaj koristim samo za offline stvari – telefoniranje, SMS-ove, fotografiranje, čitanje knjige. Internetu ću pristupati samo s računala, kao da je 2006. Od sutra počinjem kronološki bilježiti “moje ljeto bez pametnog telefona”. Kao da je 2004. A ja tekst ne tipkam na računalu, nego rukom ispisujem retke pazeći da ne prijeđem onu okomitu crvenu crtu. Takav je barem plan.

Puna sam pitanja i nepoznanica. Kako ću izdržati dva tjedna, a da nisam stalno u tijeku s događajima. Što ako se dogodi neka uber hitna stvar, a ja za to saznam tek 12 sati kasnije? Hoće li Beme biti i dalje aktualan kad se “vratim”? Hoće li ovo biti jedan predugačak tekst koji nitko neće pročitati do kraja?

Dan prvi. Krećemo.

Do sada sam dobila samo dva SMS-a. Jedan od mame, jedan od operatera. Tipično. Nula poziva.

Mobitel ipak pogledavam ne bi li se na njemu pojavila kakva notifikacija, a periodično se u danu sjetim novog razloga zbog kojeg bih nešto trebala provjeriti na internetu. Ne provjeravam, grizem se. Na put smo spremili neke stare CD-ove (opet se osjećam desetljeće mlađom), slušam Nenu Belana i razmišljam kako bi bilo dobro napraviti mjuzikl od njegovih pjesama u stilu Briljantina. Krivim ludost. U očaju tipkam bilješke na mobitel.

Bez interneta su boje jasnije, mirisi jači, okusi intenzivniji, misli glasnije. Put je beskrajan kad ga ne kratiš surfanjem. Bližimo se Dalmaciji i prelazimo na još dalmatinskije pjesme. Oliverova rašpa u glasu najbolje se čuje u pjesmi Lijepa bez duše.

Toliko stvari želim podijeliti na internet. Fotku najopakijeg spomenika mornarima iz Senja. Prekrasno voće iz doline Neretve. Nebo prošarano tragovima aviona i idealno za poticanje teorija zavjera. Dramatičnu sliku spaljenoga Pelješca. Najslađu slastičarnu iz koje se širi zvuk Michaela Bublea i miris sladoleda od bijele kave i kozjeg mlijeka. Dobro, miris ne mogu podijeliti, ali mogu opis. Nešto od toga bilježim kamerom, nešto pamtim.

Spajam se nakratko na internet putem računala, riješim milijardu mailova, poodgovaram na dvije milijarde poruka, pogledam video lisice koja skače po namještaju, teškom mukom zaklapam laptop i pitam se što sad da radim sa životom. Vino.

Dan drugi. Prve posljedice.

Promašila sam rođendan urednice slovenske Netokracije! Čestitam sa zakašnjenjem. Zar ću opet morati pamtiti datume? 😮

Danas sam i prekršila obećanje – spojila sam se na mobilni internet. Trebalo mi je i internetsko bankarstvo, ali i morala sam riješiti jednu poslovnu situaciju. SMS-ovi i pozivi nisu dali rezultate, net jest. Malo me grize savjest, al’ ajd. Usput sam odgovorila i na nekoliko poruka na Messengeru.

Napeta sam. Gemišt.

Dan treći. Telefoniranje.

Telefonskih poziva je više. Promatram ljude u kafiću. Svi tipkaju, svi gledaju u svoje ekrane. Nekad pokažu svoj ekran osobi do sebe. Nitko ne priča. Odmetnuti članovi društva koji ne bulje u ekran dobacuju mi tužne poglede. Razumijemo se. Gemišt.

Dan četvrti. Napredujem.

Pročitala sam sve knjige koje sam si priredila za ljetovanje. Kupila sam nove. I nešto tiskovine. Deevoluiram. Uskoro ću početi komunicirati dimnim signalima. Shvaćam kako ovo loše zvuči s obzirom na to da su opasnosti od požara ovdje još prisutne.

Uspjela sam čestitati jednoj frendici rođendan na vrijeme. Ali to je ona frendica iz doba prije interneta. Kojoj znaš napamet i broj kućnog telefona. Iako ga više ne koristi.

Dan peti, dan šesti. Dani opuštanja i lošeg humora.

Konačno sve sjeda na svoje mjesto. Priviknula sam se na ritam povremene povezivosti. Opuštenija sam i bezbrižnija, iako me dočekuje mnoštvo notifikacija kad navečer sjednem za računalo. Sve rješavam i zaklapam laptop. Jedino mi je malo krivo što ne mogu dijeliti fotke na društvene mreže. Kako da kažem da smo bili tu i tu? Tu i tu? Tu i tu, tu i tu.
Načela sam novu knjigu.

Dan sedmi. Uh-oh.

Počinju nevolje. Prešli smo u novi apartman iz određenih razloga. Ne radi WiFi, ne mogu se spojiti na internet putem računala. Ponovno osjećam onu nervozu s početka ljetovanja. Nisam izliječena.

Plaža.

Na plaži je moj saputnik i supatnik odlučio provjeriti nešto na karti. Dok ja nisam koristila internet na mobitelu, on svoj nije ni ponio. Uključio je net na mom uređaju. Notifikacije su počele izvirivati iz svakog kutka. Ignorirala sam ih.

Gemišt.

Pročitala sam onu započetu knjigu, a još sam na plaži. Još malo pa ću shvatiti smisao života.

Sprema se oluja. Imam najjadniju fotku munje ikada. Zadržavam ju za sebe, ne mogu se smijati s online prijateljima zbog nje. 🙁

Dan osmi. Kaos.

Danas sam provela pola dana u apartmanu, borim se s WiFi-jem, posustala sam i uključila i mobilni internet. Otkrivam groznu istinu – mobilni signal je na ovoj lokaciji iznimno loš!

Kako tjedan dana nisam koristila mobilni internet, nisam ni primijetila koliko je loš. Puhne vjetar i otpuhne 3G. 🙁

Sad mi je jasno zašto mi se činilo po Foursquareu da ovdje nema ničega. Pa tko bi se čekirao i ostavljao fotke i tipove s ovakvim signalom? Ali dobro, bar sam se ugodno iznenadila. Pojela jedan od najboljih sladoleda (bijela kava s kozjim mlijekom), bez da mi je itko prethodno najavio da ću tako nešto pronaći ovdje. Neke stvari imaju bolji okus kad su začinjene iznenađenjem.

Kasnije.

Kunem se da 3G iščezne s mobitela čim ga uzmem u ruke. Danas je kaotičan dan prožet nervozom oko interneta. Nije vrijedno toga, gasim ga.

Dan deveti. Rascjepkanost.

Danas je mimohod u Zagrebu. Informacije do mene dopiru iscjepkano kao iscjepkani signal između iscjepkanih oblaka. Nebitno je više je li WiFi ili je mobilni. Koristim sve redom. Vidim predizborno šepirenje, vidim razne komentare s obzirom na šaroliku ekipu na mom timelineu. Bilježim i prikladnu sliku zastave iscjepkanog ruba koju ne objavljujem jer interneta nemam, jer ne želim. S vremenom vidim olakšanje što mediji slabo dopiru do mene, jer se i od toga odmaram. Maestral, konoba, gemišt, dva, tri, pet.

Dan deseti. Epifanija.

U redu, došla sam do zaključka da mogu biti bez interneta samo ako imam pristup dobrom internetu. Dakle, ako to činim svojevoljno, a ne ako su se sile nečiste protiv mene urotile. Ako je uzrok nedostatku interneta loš signal, to ne može proći. Frustracije rastu, dođe mi da vičem na nekog službenika u telekomu zbog tehničkih poteškoća. Ali neću.

Pokušavam se prisiliti da odustanem od ganjanja signala. Ali dosadno mi je. Lagano mi je dosta svega. Čeznem za hladovinom i stabilnom internetom.

Dan jedanaesti. Di-di.

Jučer i danas nestaje struje. Net je suluda mješavina eđa i trigea. Sad sam baš prisiljena ne koristiti internet, užas. Jedina zanimacija mi je autić koji je zaostao za nekim djetetom na ogradi neke konobe. Mislim da je beemve.

Usput, u svom tom kaotičnom pokušaju spajanja na internet nisam mnogo toga bitnog doznala, osim da postoji gadget za motanje sarmi.

Još sutra i idem kući. Eksperiment je propao. Ili?

Dan dvanaesti. Podvojenost.

Zadnji je dan koji provodim na moru. Struje nema, interneta nema, ma ni briga gotovo da nema. Dovršavam tko zna koju knjigu, ponovno se opuštam, svjesna da će sutra sve biti gotovo. Osjećam se tužno i sretno istovremeno.

Dan trinaesti. Povratak.

Putujemo kući kroz Bosnu i Hercegovinu, stoga je internet svakako prekrižen. Osim u Neumu, naravno.

Dan četrnaesti. Mile.

Danas sam mislila sabrati sve misli, sve slike koje nisam podijelila i napraviti veći album na Facebooku, a nekoliko odabranih slika i video galebova koji oblijeću kuhara iz konobe dok čisti ribu na obali objaviti na Instagramu. Nadoknaditi propušteno, barem donekle.
No, sudbina je htjela da prvi post na društvenim mrežama nakon pauze bude ovaj. I nije mi žao.

Što sam shvatila?

• Bez interneta mogu, ako tako odaberem. Ako drugi odaberu to umjesto mene, nastupa kaos. Dakle, ako se odlučite na sličan eksperiment, pobrinite se da ipak imate pristup stabilnom internetu – za slučaj da to poželite. Nevjerojatno, ali u tom se slučaju smanjuje vjerojatnost da ćete se poželjeti povezati.
• Lijepo je ne biti neprestano povezan, neprestano dostupan. Iako je na bilo početku stresno, onaj srednji dio godišnjeg odmora bio je krasan. Savjet – nemojte odustati na početku, isplati se preživjeti onu početnu napetost.
• S obzirom na količinu gemišta koje sam popila, pitam se jesam li zamijenila jednu ovisnost drugom.
• Beme više nije fora.
• Psi su zakon, neka Mile bude vaš novi prijatelj. 🙂