Zašto ni tech scena ne smije dopustiti Poreznoj da ima veća prava od SOA-e

Prijedlog izmjene Općeg poreznog zakona (OPZ) pokrenuo je raspravu koja daleko nadilazi porezne procedure jer djeluje kao ne previše prikriven napad na privatnost.

Kako objašnjava Vlaho Hrdalo, odvjetnik i stručnjak za digitalna prava, riječ je o „značajnom iskoraku prema modelu društva u kojem vlast traži ovlasti za ulazak u privatnost građana bez sudskog naloga.“

Drugim riječima, zakon koji bi trebao unaprijediti učinkovitost poreznog nadzora mogao bi istovremeno redefinirati odnos između države i njezinih građana. I to po brzom postupku.

Predlaže se da se promjene zakona uvedu po hitnom postupku, ako ga usvoji Sabor, stupio bi na snagu već 1. siječnja iduće godine.

Čemu tolika buka?

U trenutno važećem OPZ-u stoji kako podatke u elektroničkom obliku moraju dostaviti “porezni obveznici i osobe koje za poreznog obveznika vode poslovne knjige”. Novi dodatak predlaže kako će i “druge osobe koje raspolažu dokumentima, drugim evidencijama odnosno podacima koji izravno ili neizravno utječu na utvrđivanje porezne osnovice” morati poreznim tijelima dati pristup svojim podacima.

Uz to, prijedlog izričito navodi da porezno tijelo može kopirati podatke u elektroničkom obliku, zatražiti izradu vjerodostojne kopije cijelog medija, ali i zatražiti ključeve za šifriranje ili lozinke za dešifriranje podataka.

U praksi, to znači da bi porezni inspektor mogao zatražiti pristup cijelom disku računala ili backupu servera pod opravdanjem provjere poreznih obveza.

Službena formulacija poprilično je široka i nejasna, a samim time i dovoljno fleksibilna da bi u praksi mogla obuhvatiti gotovo svakoga tko dođe u doticaj s podacima “od interesa”.

Građani više nisu porezni obveznici?

U službenom priopćenju Porezne uprave navodi se kako se ove odredbe odnose isključivo na poslovne subjekte, a ne na građane. Time je Porezna pokušala smiriti javnost nakon prvobitne nespretne formulacije kojom prelaže promjene zakona.

No, kako upozoravaju stručnjaci, zakon ne razlikuje jasno te kategorije, pa bi u stvarnosti granica između privatnog i poslovnog mogla postati vrlo tanka.

Vlaho to komentira ovako:

Prema objavi porezne uprave Opći porezni zakon ne odnosi se na građane. Iz toga slijedi da ako vam Porezna želi zaračunati porez na nekretnine ili dohodak – slobodno im recite da se taj zakon na vas ne primjenjuje, jer oni sami tako kažu.

Prema toj logici sve fizičke osobe u Hrvatskoj upravo su prestale biti porezni obveznici, objašnjava Vlaho:

Ako se OPZ ne odnosi na građane, onda građani više nisu porezni obveznici i ne moraju plaćati porez.

Naravno to u pravilu nije tako, ali upravo na takav zaključak navodi priopćenje Porezne uprave. Nepripremljenost i nerazumijevanje unutar institucija koje predlažu ovakve izmjene izazvala je ozbiljnu zabrinutost.

Veće ovlasti i od SOA-e?

Iz Porezne argumentiraju kako „neke države imaju identične odredbe“. No, Vlaho se ne slaže s time. On tvrdi da nijedna država na svijetu nema porezni propis s tako širokim ovlastima, pa čak ni sigurnosno-obavještajne agencije:

Slovenski model, na koji se naši predlagatelji pozivaju, nije ni približno tako ugrožavajući za temeljna prava.

Ako izmjene doista stupe na snagu, Hrvatska bi postala jedina država članica Europske unije koja daje poreznom tijelu ovlasti veće od onih koje ima obavještajna služba. Ako institucije krenu putem u kojem je davanje lozinki i pristup osobnim uređajima normalizirano, ne preostaje nego zapitati se ulazimo li u eru digitalnog nadzora?

Prijetnja građanskim slobodama

Hrdalo nam objašnjava kako inicijative poput Chat Controla te dopune ovlasti Porezne u hrvatskom slučaju, predstavljaju stvarnu prijetnju temeljnim građanskim slobodama:

Ne razumijem zašto Europska unija ima tako snažan poriv kontrole vlastitih građana koji spadaju među najsubmisivnije na svijetu.

Danci nemaju propis koji ih ovlašćuje da ruše dronove iznad aerodroma i oni zbog toga ne obore rusku bespilotnu letjelicu koja ugrožava aviopromet.

Toliko Europljani poštuju propise. Europa je nastala na vladavini prava i prihvaćanju institucija, ali razumnih.

Inicijative poput ovih tako mogu dovesti do toga da ljudi prestanu poštovati i zakone i institucije, što naravno ne bi bilo dobro.

Problem nije samo u prekomjernom nadzoru, nego i u dvostrukim standardima, navodi Vlaho i podsjeća na paradoks u kojem šefica Europske komisije koristi Signal s automatskim brisanjem poruka, a istovremeno promovira Chat Control, koji bi mogao ugroziti privatnost svih korisnika u Europi ukidanjem enkripcije.

EU najavljuje milijarde za razvoj AI, e-automobila i skaliranje startupa

Što ovo znači za tech scenu?

Ove izmjene, upozorava Hrdalo, ne bi pogodile samo građane, već i čitav tehnološki i startup ekosustav. Ako država zakonski normalizira nadzor, šalje jasnu poruku investitorima i poduzetnicima da Hrvatska nije zemlja koja poštuje digitalna prava ni slobodu inovacija.

Takva klima može imati dugoročne posljedice, od odlaska stručnjaka iz zemlje do smanjenog interesa stranih tvrtki za ulaganja u domaći IT sektor:

Ako vlasti pokažu da im je intruzija u privatnost normalna, onda potiču razvoj tehnologija koje služe za nadzor, a ne za zaštitu korisnika.

Dodaje da već sada postoji rastući jaz između država koje ulažu u tehnologije zaštite podataka i onih koje razvijaju alate za praćenje. Hrvatska, upozorava Vlaho, riskira da se svrstava u potonju skupinu.

Prikriveni model nadzora

Primjeri iz svijeta pokazuju koliko je opasan taj smjer. U državama poput Kine ili Rusije, razvoj nadzornih tehnologija često se opravdava „borbom protiv kriminala“ ili „poreznim utajama“, no u praksi to znači i sustavno prikupljanje podataka građana i stvaranje digitalnih dosjea, što nije novost:

Ne mislim da gubitak privatnosti guramo na mala vrata; od Snowdenovih otkrića znamo da su Amerikanci provodili sustavni nadzor, ali su bar imali pristojnosti da vam to ne kažu i ne pokušavaju uobličiti u zakon kako to radi Europska unija s Chat Controlom.

Ako Hrvatska prihvati slične mehanizme, bez čvrstih kontrola i nadzora, otvara se mogućnost zloupotrebe podataka i stvaranja kulture straha među korisnicima i poduzetnicima.

Rušenje temelja sigurnog interneta

U isto vrijeme, razvoj enkripcijskih tehnologija koje su temelj sigurnog interneta, financijskih transakcija i zaštite identiteta nailazi na sumnju.

Države sve češće traže tzv. „backdoor“ pristupe, čime se ugrožava sigurnost cijelog sustava. Vlaho ističe da je upravo enkripcija jedan od ključnih razloga zašto građani uopće mogu vjerovati digitalnim servisima i bankarskim sustavima:

Ako država počne zahtijevati pristup lozinkama, onda praktički uništava temelj sigurnog digitalnog ekosustava.

Osim tehničkih posljedica, postoji i psihološki aspekt. Kad ljudi znaju da bi njihovi podaci mogli biti pregledani, čak i bez opravdanog razloga, mijenja se način na koji koriste tehnologiju, smanjuje se inovativnost, komunikacija postaje suzdržanija, a kreativni sektor gubi povjerenje.

Za zemlju koja teži digitalnoj transformaciji, to je kontradiktorna poruka umjesto digitalne emancipacije, stvara se digitalni nadzor.