Što vrh ima s time?

Ako vrh prevedem u poslovni svijet, pitanje koje si sljedeće postavljam je: Predstavlja li vrh karijere biti upisan u sudski registar uspješne IT tvrtke kao jedan od suvlasnika? Predstavlja li vrh karijere voditi prodaju iste tvrtke gotovo 10 godina? Ili je pravi vrh karijere enorman osjećaj ponosa svaki put kad pročitam mega pohvale za moje kolege koje ispišu renomirani bankari iz Velike Britanije?

Ili je vrh kad ugledaš žirafu?

Prije nekoliko godina s grupom prijatelja uputila sam se na Kilimandžaro. Namjerno ne koristim riječ ekspedicija, jer je u mojoj glavi ravnopravno važno bilo vidjeti žirafu i penjati se na Kili. Dolazak na najviši vrh Afrike nije bio na bucket listi. Doživljaj Afrike jest. No, korak po korak, problem po problem, drama na dramu i nekako sam se našla i na tom Uhuru Peaku. Moje lice na svim slikama s vrha odaje dojam da sam na silu morala progutati skakavca ili, u najboljem slučaju, da hitno moram na WC koji je na 800 metara nadmorske visine niže.

Izraz mog lica sa slike kad smo ugledali žirafe odaje pak dojam da sam upravo shvatila što je vrh života.

Ako ste pomislili kako želim reći da mi nije važno jesam li ili nisam došla do vrha Kilija, varate se. Upravo suprotno, taj uspon, ali i silazak, i prije svega niz ozbiljnih psihičkih i zdravstvenih problema s kojima sam se suočila, trajno me promijenio pa je zato bio više nego bitan za sve što se kasnije događalo (a posebno za moju radost i ljubav prema žirafama ☺).

Jesu li sudski registar i vođenje prodaje onaj vrh Kilimandžara, a pohvale britanskih bankara za odlično odrađen posao – žirafe?

Karijera je putovanje

Ovom kratkom (ali istinitom) analogijom poslužila sam se jer u jednu ruku ne vjerujem u nešto što se zove vrh organizacije ili karijere. Isto tako vjerujem da je karijera jedno iznimno dugo putovanje koje može (ako se potrudimo i ako nam se putem posreći) biti i avantura života. Kao i sa svakim drugim putovanjem, relativno je bitno kamo smo krenuli, kako smo spremni za taj put i u kakvom smo društvu. 

Kad pogledam unazad put koji sam do danas prošla, postajem svjesna koliko su me neke početne točke odredile. Rasla sam u obitelji u kojoj je mama jedna od prvih domaćih programerki. Otac, teta, a onda i sestra inženjeri.

Već i ptičice znaju da “sve studije” pokazuju kako djevojčicama trebaju ili uzori u obitelji ili rana izloženost STEM-u kako bi se povećale šanse da se odluče na karijeru u tehnologiji. Ja sam se u tom smislu rodila pod super sretnom zvijezdom pa diploma inženjera matematike nije bila ništa drugo nego do samo jedan u nizu onih koraka prema snjegovima Kilimandžara.

No koliko djevojčica dobije ovakvu priliku?

Jedan od konkretnih koraka koje svatko od nas može napraviti (da ne kažem SVAKA od nas) je otvoriti generaciji iza sebe ta šarena i kreativna vrata tehnologije. Bilo kroz motivirajuća predavanja, ili angažmane u edukaciji najmlađih (udruga Programerko i Code Club Croatia vas uvijek trebaju ☺). Mnoge žene i djevojke koje poznajem suzdržavaju se od javnih nastupa. Impostor sindrom prečesto izađe iz naših ormara i spriječi nas da drugima budemo primjer. Ako se u ovom prepoznaju samo neke od žena koje poznajem i ohrabre se češće i više govoriti, mirnije ću spavati.

Na hrvatskom, na engleskom, na programskom jeziku… Ja rješavam probleme

No vratimo se na ono moje putovanje. Onako opremljena logikom kojom me PMF izdrilao, shvatila sam da sam se uzalud zavaravala da za mene možda postoji neki drugi put koji nije IT.

Nedavno sam se našalila da već gotovo 20 godina radim istim posao. Rješavam probleme. Nekad u programskom jeziku, a nekad na hrvatskom, a nekad na engleskom jeziku, ali realno jedino što radim je – rješavam probleme.

I dok tako putujem kroz svijet problema, ljudi koji putuju ispred mene, pokraj mene, iza mene – čine razliku. Oni su ti koji prepoznaju koje su moje jake snage.

Oni su ti koji mi daju mehanizme da mogu bolje rješavati probleme (jedan od primjera je iz 2002., kad teme žena u IT-ju ili fleksibilnog radnog vremena nisu bile ni približno aktualne kao danas, a ja sam u Fini dobila priliku raditi od kuće na pola radnog vremena dok je mlađi sin punio 8 mjeseci). Ti ljudi koji putuju uz mene mi daju prilike. Tim ljudima vjerujem pa vjerujem i da imam kapaciteta iskoristiti te prilike. Ti ljudi su muškarci. Ti ljudi su žene. Ti ljudi su moji šefovi. Ti ljudi su moje kolege. Ti ljudi su moja obitelj. Bez tih ljudi moje putovanje nema smisla. I ja moram biti takav “ljud” drugim ljudima.

Biti u svijetu tehnologije, u okruženju koje je pretežito muško, vrlo često znači i biti okružen iznimno pragmatičnim i konkretnim ljudima. Moje iskustvo govori da se u tom okruženju cijeni prije svega rad, zatim sklonost kontinuiranom učenju, fleksibilnost i suradništvo. Tko god želi nositi takvu modu, teško može “fejlati”. Kome god se takva moda sviđa, hitno neka se usmjeri prema IT i tehnologiji jer ju/ga trebamo. ☺

Vedrana će više pričati o svojoj priči do “vrha” na konferenciji Ladies of New Business 5. prosinca. Pozivnice za konferenciju su brzo razgrabljene, ali prijavite se za listu čekanja u slučaju da se oslobodi još koje mjesto!