Kako treniraju esport igrači najboljeg regionalnog esport tima Valiance&CO.

Svi koji prate regionalnu esport scenu sigurno su čuli za Binary Dragons, a kada je poznati CS:GO tim potpisao suradnju s esport organizacijom Valiance, vijest je zaista odjeknula regijom – i šire. Bilo je to u listopadu prošle godine, a kako stvari stoje danas i što u Valianceu misle o regionalnom esportu?

Valiance je potpisivanjem Binary Dragonsa postao efektivno najveća sila na regionalnoj esport sceni, ali i organizacija koja se ponajviše ugleda na trendove u svjetskom esportu i ima financijsku pozadinu da to ostvari. O Valiance CS:GO priči razgovarao sam s gotovo cijelim timom: moji sugovornici bili su menadžer Alen Šola, Nestor ‘LETN1’ Tanić, kapetan tima i Aleksandar ‘kassad’ Trifunović, novi trener Valiance&Co.

Alen je nekima poznat i kao MessiahONE, a kaže kako je upravo CS:GO ono što najbolje zadovoljava njegov natjecateljski duh. Igrao je dugo, od najranijih verzija, ali ipak je došlo vrijeme da prihvati kako ipak nikad neće biti profesionalni igrač. Zbog toga se okrenuo streamanju i komentiranju mečeva, što ga je na kraju dovelo ovdje gdje je sada; na čelu najboljeg regionalnog CS:GO tima.

Ove izjave mi daju trunku nade jer i ja, kao i Alen, nikada nisam bio dovoljno dobar u nekoj igri da bih se istom mogao profesionalno baviti, ali zato je tu čitav niz poslova u kojima možete uživati kao gamer i zaljubljenik u esport. Ako se želite ubaciti u industriju, ali ne kao igrač, Alen savjetuje kako se prije svega morate obrazovati u poslu koji želite raditi u esportu jer organizacije danas traže ljude koji su diplomirali ili magistrirali ono čime će se baviti. Osim toga, trebate biti svjesni da novci ne dolaze odmah:

Za pozicije poput streamera ili profesionalnog komentatora naravno ne treba posebna naobrazba, ali je zato i konkurencija ogromna. Organizacije samim time imaju prilike birati one koji “koštaju manje, ali daju više”, a takvih će uvijek biti, stoga budite spremni neko vrijeme baviti se stvarima koje volite potpuno besplatno da bi kroz to stekli iskustvo koje ćete kasnije naplatiti. Uostalom, to vam ne bi trebao biti problem ako se zaista želite baviti onime što volite.

Uspjeh uz lokalne igrače

Sada kada znamo Alenovu priču, vrijeme je da razgovaramo o Valiance&Co. Tim je to koji gotovo godinu dana uspješno gradi uspjehe na temelju lokalnih igrača za koje se pokazalo kako mogu stajati bok uz bok najboljih svjetskim CS:GO timovima. Alen kaže kako je naša regija zapravo prepuna talentiranih igrača, ali najveći problem je mentalitet zbog kojeg često druge krivimo za svoj neuspjeh. Upravo zbog toga talentirani igrači ne uspijevaju ostvariti karijere jer imaju izvrnutu sliku o svojoj vrijednosti, ali u Valianceu se mogu pohvaliti timom koji je i psihički na razini koja se od njih očekuje.

Kada je Valiance osvojio prvu sezonu Vip Adria League, sjećam se kako mi je Antonio Meić rekao kako je njihov cilj biti u top 16 timova svijeta. Trenutačno se prema HLTV-u nalaze na 47.mjestu, ali Alen je optimističan i kaže mi kako sve polako sjeda na mjesto. Upravo je popravljanje plasmana na svjetskoj ljestvici jedan od razloga zašto je u Valiance stigao bivši trener Renegadesa Aleksandar Trifunović.

Ipak, nemaju svi mentalnu snagu biti koncentrirani na uspjehe kao što to čine u Valianceu, a Alen mi kaže kako je upravo psiha jedan od većih problema timova u regiji. Samo zato što vi i 4 prijatelja dobro igrate kanter, ne znači da ste profesionalni tim. Također, samo zato što igrate CS:GO 12 sati dnevno ne znači da ste u istom košu s profesionalcima koji ciljano treniraju isto toliko sati. Alen pojašnjava:

Naša regija je puna talentiranih igrača ali velika većina njih i dalje misli da su dovoljno dobri za postati pro samo im treba sreće, što u pravilu nije istina. Najbolji svjetski igrači treniraju minimalno 8 sati dnevno, zašto bi onda neki “balkanac” bio dovoljno dobar ako ulaže pola tog vremena. Stvar je vrlo jednostavna, talent ne znači apsolutno ništa ako nisi spreman raditi više od onih koje želiš ostaviti iza sebe jer uvijek postoji netko tko je manje talentiran, ali je uspješniji samo zato jer više vremena ulaže u trening.

‘Svi su drugi krivi – ne ja’

“Ljudi u našoj regiji navikli su upirati prste u druge”, kaže mi Alen dok razgovaramo o mladim timovima u domaćem esportu. Vrlo je to poznato kada gledamo “klasične” sportove gdje je uvijek nekako sudac kriv, a u esportu ipak krivimo Valve, računala, bugove ili činjenicu da netko igra s nedozvoljenom pomoći. Alen kaže da kada je nastojao postati profesionalac i gubio mečeve, uvijek mu je netko drugi bio kriv, i samim time nikada nije dobio priliku naučiti iz svojih grešaka, sjesti i reći “da, bolji si jer si bolji igrač”.

Kada je riječ o savjetima koje Alen može dati, kaže:

Nitko nije postao dobar odjednom i kemija unutar tima nije nešto do čega dolazi momentalno stoga strpljivo, polako i detaljno gradite sebe kako bi pomogli izgradnji tima jer dovoljan je jedan igrač koji nije potpuno predan timu kako bi onemogućio ostala 4 igrača da se približe svom prvom profesionalnom ugovoru.

O kemiji unutar tima nitko ne može reći bolje nego Nestor Tanić, kapetan Valiance&Co., koji mi kaže kako je život u Valiance timu vjerojatno san svakog igrača, ali samo ako je vaš san ispunjen vježbom i radom na sebi. Tipičan dan se, kaže Nestor, sastoji od nekad i desetak sati vježbe i treninga, između kojih se analiziraju pogreške i usavršava “teorija”. Svaki dan se minimalno osam sati vježba s pravim protivnicima, a gotovo svi igrači minimalno još nekoliko sati dnevno provedu u održavanju forme raznim aim i deathmatch mečevima.

Nestor je također vrlo dobro svjestan situacije u kojoj se nalaze domaći esport timovi, i činjenice da je vrlo teško održati se kao tim na ovim prostorima. Igranje igara kao hobi i kao posao dvije su vrlo različite stvari, a greška je i mnogo regionalnih timova u tome što jednostavno radije rade konstantne promjene u postavi igrača, umjesto da dopuste da se između članova ekipe razvije neki normalan odnos.

Nestor mi dodaje i kako su različiti standardi u regiji i u ostatku svijeta, a njemu kao igraču i Valianceu kao timu je bitno drugačije igrati u regiji i “vani”, slično kao i u ostalim sportovima. Teško je raditi i zaraditi kao amaterska ekipa, kaže mi, ali se trud i odricanje svakako isplati ako se zaista želite baviti profesionalno esportom. Teško je “žonglirati” posao i esport, ali uz malo sreće i hrpu rada te dvije stvari mogu postati jedna.

Nedostatak strukture je problem

Slične probleme regionalnih timova navodi i Aleksandar Trifunović, bivši trener Renegadesa a sada prvi čovjek iza Valiance igrača. Iskustvo, znanje i struktura temelji su dobrog tima, a dok u svijetu postoji mnogo država koje su dale vrsne igrače koji sada prenose znanja mlađima od sebe, u regiji još nemamo uspješne bivše igrače – svi naši uspješni igrači uspješni su upravo sada, pa će tek sljedeća generacija imati pravu korist od svega ovog na čemu rade Valiance i ostali regionalni timovi.

Ako ne pratite CS:GO previše, možda vam je čudno što u esportu postoji trener, ali kao što u nogometu vrstan trener može od prosječne ekipe napraviti dobru, tako i u esportu trener ima velik utjecaj na igru svog tima. Aleksandar pojašnjava:

Timovi koji nemaju trenera imaju jednog ili više igrača koji se uz rad na svojoj igri moraju fokusirati i na pripremu za protivnika, taktike, gledanje mečeva i mnoge druge stvari. Trener je osoba koja u tome pomaže i koja svaki meč gleda kroz ekran svih pet igrača i najbolje zna koje situacije su problematične. Trener je tu i da smiri situaciju kada igrači krenu raditi gluposti u igri, a i da koristi pauzu kako bi se igrači “resetirali” i vratili na normalnu igru bez previše euforije ili panike.

Kada je riječ o samom Valianceu, Aleksandar mi kaže kako je trenutno najveći problem tima struktura, odnosno nedostatak iste. Ovdje će vrlo dobro doći njegovo iskustvo, a dobro je što u timu već postoji dobra kemija, što je nešto što mnogo timova nema, pa su prisiljeni kupovati igrače svjetske klase kako bi im osvojili trofeje, kaže Aleksandar.

Za kraj, zanimalo me što Alen misli koji je mit o esportu najgori, a s njegovim odgovorom i završavam ovaj maratonski intervju, a dečkima mogu poželjeti samo još mnogo sreće u daljnjem radu;

Ne mogu opisati koliko me smeta izjava da je “igranje igrica” štetno za zdravlje jer cijeli dan “samo sjedimo pred računalom”. Pogotovo me smeta kada to čujem od “Đurđe iz administracije” koja cijeli radni dan provede radeći svoj posao upravo na računalu, a nakon toga trči doma još malo gledati u ekran jer počinje njena omiljena serija. Vrijeme je da se odmaknemo od stereotipa jer nisu svi profesionalni esport igrači pretili i kratkovidni, kao što nije ni svaki prodavač u telemarketingu lažljivi prevarant ili sportski menadžer nezasitni pokvarenjak koji samo želi zaraditi. Profesionalni “esportaši” danas i sami shvaćaju koliko je tjelovježba bitna za održavanje koncentracije, kao i količina sna ili socijalizacija.