Učenici u Estoniji moraju nositi mobitele na nastavu kako bi učili o AI-ju. Koliko smo daleko od tog scenarija u Hrvatskoj?
Odvraća li tehnologija djeci pažnju, ometa li učenje i usvajanje socijalnih vještina ili su uređaji korisni edukacijski alat?
Estonija je upravo pokrenula projekt AI Leap, u kojem će 20.000 srednjoškolaca na nastavi uz pomoć uređaja i alata umjetne inteligencije učiti kako se njima najbolje koristiti. Estonski obrazovni sustav na glasu je kao kvalitetan, učenici postižu vrhunske rezultate u mnogim istraživanjima, pa i u najcjenjenijim Pisa testovima. Osim toga, korištenje umjetnom inteligencijom uskoro bi moglo postati vještina bez koje se nemoguće zaposliti, kao što je danas korištenje računalom.
Svoje mišljenje na ovu temu dale su nam dvije sugovornice: dr. sc. Maja Quien Majić, voditeljica Odsjeka za podršku e-obrazovanju u Carnetu, te Marija Renić, autorica portala Ekran i osmijeh.
AI je već u hrvatskim školama
Maja estonski projekt ocjenjuje kao pozitivan primjer te podsjeća da je edukacija o umjetnoj inteligenciji ušla već i u hrvatske škole, kroz projekt Primjena digitalnih tehnologija temeljenih na umjetnoj inteligenciji u obrazovanju – BrAIn, o čemu smo na Netokraciji već pisali:
U okviru tog projekta izrađeni su kurikulumi za primjenu umjetne inteligencije koji spajaju teme tehničkih i etičkih aspekata umjetne inteligencije. Temeljem tih kurikuluma se u osnovnim i srednjim školama u Hrvatskoj provode izvannastavne aktivnosti i fakultativni predmet.
Također, ističe da se unutar tog projekta izrađuju digitalni sadržaji, provodi istraživanje utjecaja digitalnih tehnologija na učenike, razvija sustav pametnih preporuka za personalizirano učenje, unaprjeđuje mreža i kibernetička sigurnost te provodi niz drugih aktivnosti.
Marija je u ocjeni spomenutog estonskog projekta suzdržanija jer još nema objavljenih kurikuluma ni pokazatelja uspješnosti, ali priznaje da će biti zanimljivo i poučno pratiti kako i koje rezultate Estonija i AI Leap postižu. Naglašava da tehnološki alati nisu jedini razlog uspjeha estonskog obrazovanja:
Gotovo sva djeca pohađaju vrtić, u školu se kreće sa sedam godina, a obrazovanje oblikuju stručnjaci, ne političari. U školama potiče samostalnost, kreativnost i grupni rad. Uči se umjetnost, muzika, kuhanje, pletenje, samoobrana…
Estonija ulaže u e-alate, ali i razvijaju životne vještine koje pripremaju djecu za stvarni svijet.
Čemu zabrane?
Razgovarajući o ovoj temi, vrlo se brzo dođe do pitanja zabrana, pa smo Maju pitali je li zabrana mobitela u nekim školama opravdana ili je samo paničan odgovor na zabilježene zloupotrebe.
Zabrane korištenja mobitela koje su uvedene u neke škole u Hrvatskoj načelno nisu potpune i cilj im je samo da učenici ne koriste mobitele tijekom odmora i za vrijeme nastave kad učitelj to ne želi.
Zabrana može biti opravdana ako nije potpuna, odnosno ako se dopušta upotreba u obrazovne svrhe.
Maja podsjeća da kod nas ne postoji zabrana mobitela u školi na nacionalnoj razini, od čega bi, kaže, bilo više štete nego koristi jer bi podrazumijevala ista pravila za sve, a kultura primjene digitalnih tehnologija u školama je različita.
Zaključuje da je moguće da se zabrane pojavljuju zbog slabih ili sporih sankcija zlouporabe digitalne tehnologije:
Iz vlastitog iskustva rada u nastavi znam koliko je izazovno održavati disciplinu u razredu dok učenici kriomice koriste mobitele, kao i suočavati se sa zlonamjernom primjenom mobitela.
S druge strane, iskusila sam i situacije u kojima mi je digitalna tehnologija ubrzala i olakšala rad u nastavi primjerice pri prikupljanju podataka ili objašnjavanju kompleksnih situacija i pojmova.
Mobiteli imaju smisla u nastavi
Koji su, dakle, pozitivni primjeri korištenja mobitela u školama? Slični su kao i kod tableta, pa čak i računala, objašnjava Maja. Mogu se upotrijebiti i za provjere znanja i razumijevanja pomoću online kvizova ili testova, prikupljanje mišljenja pomoću online anketa i prikupljanje podataka ili suglasnosti preko web-obrazaca.
Naglašava da je idealno iskoristiti potencijal njihove mobilnosti, primjerice u terenskoj nastavi ili u zadacima koji se rade kod kuće, a zadatke koji uključuju pisanje dužeg teksta ipak je prikladnije provesti na računalu.
Učinkovitost ovakvog učenja je dobro potvrđena:
Znanstveno je dokazano da svrhovita primjena digitalnih tehnologija u nastavi ima pozitivne učinke na učenike, kao što je povećana motivacija, pozitivni osjećaji prema gradivu te olakšano razumijevanje kompleksnih pojmova.
Raspuhivanje digitalne magle
No, što je s korištenjem mobitela u obiteljskom krugu, kako tamo funkcioniraju zabrane, objasnila nam je Marija:
Konflikti su gotovo neizbježni čim ekran uđe u obitelj. To je roditeljska realnost u digitalno doba. Nije problem u roditelju, ni u djetetu. Problem je u ovisničkom dizajnu ekrana i aplikacija koje potiču ovisničko ponašanje.
Kaže da se roditelji osjećaju kao da se bore protiv vjetrenjača. Iscrpljeni su, zbunjeni i zatrpani kontradiktornim informacijama te da je zato važno mijenjati i društvenu poruku, ne samo stvarati pritisak na roditelje i obiteljske navike:
Kada se raspuše digitalna magla koja se spustila na naše društvo, tad će, vjerujem, roditelji osjećati da imaju pravo i odgovornost postavljati granice i ograničenja jer su ograničenja dobra za njihovo dijete i njihovu obitelj.
Stvarni vs. izmišljeni život
No, nije li mobitel važan i za socijalni život djece?
Marija smatra da mobitel može biti alat za komunikaciju, ali nije zamjena za stvarni socijalni kontakt. Naglašava da sve češće imamo djecu s bogatim digitalnim, a osiromašenim stvarnim životom i iskustvima, što se po njezinu mišljenju ne smije ignorirati:
Važno je razgraničiti mobitel kao sredstvo za pozive od mobitela kao izvor zabave. Dijete može imati uređaj za pozive, ali bez instaliranih igrica, društvenih mreža, YouTubea i ostalih digitalnih “slatkiša“.
Tu završava priča o alatu za sigurnost i komunikaciju, a počinje o uređaju koji neprekidno stimulira, zabavlja i odvraća djetetovu pažnju od stvarnog svijeta.
Kaže da je apsurdno raspravljati o optimalnom omjeru offline i online aktivnosti za djecu:
Ne možemo balansirati stvarni život s izmišljenim. Zašto uopće stavljati na vagu stvaran, jedini život koji naša djeca i mi imamo, s ičim izmišljenim? Ako vam dijete ne živi svoj život, već gleda tuđe živote, tu nema govora o balansu. Govorimo o propuštanju dragocjenog djetinjstva.
Po njezinu mišljenju za tehnologiju ima vremena, prioritet moraju biti druge vještine:
Učiti „digitalnim vještinama“ dijete koje još ne zna spremiti svoju torbu, držati fokus na satu ili vezati tenisice bez pomoći vodi u opasno roditeljstvo. Preskačemo ono što je ključno jer nam se čini manje važno i jednostavno.
Djecu i roditelje treba učiti samokontroli
Maja, pak, smatra da edukaciju ne treba odgađati:
Čak i uz zabrane, djeca i mladi će prije ili kasnije biti u okruženju u kojem je digitalna tehnologija dozvoljena pa i očekivana, a za to ih je potrebno obrazovati.
Kaže da aplikacije za roditeljski nadzor mogu pomoći u tehničkom smislu jer omogućuju kontrolu vremena koje dijete provodi na mobitelu te pregled pristupa pojedinim aplikacijama i slično, ali da su one prikladne samo za mlađu djecu:
Cilj je postupno naučiti djecu samokontroli, kao i kritičnosti prema sadržajima i aplikacijama, što nije jednostavan zadatak. Izlaganje djece zdravim životnim navikama i aktivnostima može pružiti alternative prekomjernoj uporabi digitalnih tehnologija.
Obje sugovornice slažu se da ni mnogi odrasli nemaju ove kompetencije, pa je potrebna edukacija i školskih djelatnika i roditelja.
Ponašajte se kao kad dijete trenira košarku. Ne morate vi početi igrati, ali sjedite i podupirete na tribini. Pratite, postavljate pitanja, prisutni ste. Znate na kojem je igralištu sigurno. Prije nego ste upisali dijete u klub, raspitali ste se o trenerima, sigurnosti, opremi, mogućim ozljedama, spremnosti djeteta na kontaktni sport.
To preporučuje Marija, dok Maja kaže da škole uključene u projekt BrAIn već sada mogu, među ostalim, sudjelovati u programu obrazovanja na teme digitalnih tehnologija, tehnologija u nastajanju i umjetne inteligencije.
Digitalno doba ne smije skratiti djetinjstvo. Digitalne vještine nikada ne bi smjele biti važnije od životnih, uvjerena je Marija.
S druge strane, Maja zaključuje kako tehnologija sama po sebi nije ni dobra ni loša, već društveni i individualni obrasci njene primjene određuju i definiraju njen učinak.