Počne skapavati od gladi, sudeći prema uvijek dramatičnom istaknutom pripadniku 'alt right' pokreta, Milu Yiannopoulosu iliti Neru iliti Milu Andreasu Wagneru iliti Milu Hanrahanu, što je zapravo njegovo pravo ime.
Ako se niste susreli s njegovim likom i djelom, već po količini aliasa možete zaključiti da se radi o nečemu… Zanimljivome. Doduše, Mila je pomalo teško opisati u tek nekoliko rečenica, ali pokušat ću.
Osobno sam ga pratila kao tehnološkog novinara, a kasnije i osnivača tehnološkog medija The Kernel. U to sam ga vrijeme imala ga prilike i slušati uživo, na tada poznatoj tehnološkoj konferenciji LeWeb u Londonu, kada je najglasniji buzzword bila ekonomija dijeljenja. Predstavnici mnogih tehnoloških kompanija koje su bile dio sharing economyja, poput Airbnba, TaskRabbita ili Couchsurfinga, govorili su o prednosti ovog modela poslovanja, da bi na pozornicu došao Nero, kako je bio poznat u internetskim vodama, i objasnio zašto je ekonomija dijeljenja obično sranje i hipsterski kult.
Kao što je bilo za očekivati, to je predavanje izazvalo popriličan žamor, u čemu je Milo uživao. Uživao je biti kontroverzan, ali mu ovo očito nije bilo dovoljno – već iduće godine počeo je pisati za Breitbart, a ujedno je postao i vrlo glasan tijekom Gamergatea, kada je otvoreno napadao žene.
Zapravo, svaki njegov tvit, jer je na Twitteru bio posebno popularan, bio je kontroverzan, a mnogima je bio zanimljiv jer nisu mogli razlučiti je li riječ o vrlo upornom trolu ili nekome tko doista misli ono što napiše. Sve se češće povezivao s rastućim alt right pokretom, potom neonacizmom, a što je bio glasniji i kontroverzniji, čini se da je bio i popularniji, tako da je počeo organizirati turneje, pisati autobiografiju…
Usput, Milo je gay, ali to ga nije spriječilo da maršira na straight pride paradi u Bostonu ove godine.
Twitter ga blokirao 2016., Facebook tek 2019.
No, ono što je meni posebno zanimljivo, jest činjenica da je većinu svoje slave Milo stekao zahvaljujući društvenim mrežama koje godinama nisu znale što raditi s njim, iako je očito kršio njihova pravila. Tako je Twitter prvo nespretno uklonio plavu značku s njegovog profila, koja je označavala da je riječ o verificiranom profilu (što i jest pomalo kreiralo konfuziju jer je postojala i vojska lažnih profila s njegovim imenom i njegovom tada izblajhanom glavom), da bi mu tek 2016. u potpunosti onemogućio pristup.
Facebooku je za to trebalo puno duže, tako da je s ove društvene mreže uklonjen tek u svibnju 2019., u isto vrijeme kad i kontroverzni Alex Jones. Rezanjem njegovog dosega, i Milova slava polako se ispuhivala, iako je ujedno postajao sve kontroverzniji.
Znate što se dogodi kad trolu onemogućite pristup do onih koji ga “hrane”? Ostane gladan. I to doslovno, sudeći prema Milovim izjavama prije nekoliko tjedana. Zahvaljujući tome što su mu velike društvene mreže onemogućile pristup, Milo je ostao bez dosega, utjecaja, a alternativna mjesta, poput Gaba ili Telegrama gdje se na situaciju i požalio, očito nisu dovoljna.
Upravo o ovoj temi Ivan i ja raspravljamo u novoj epizodi Netokracijinog podcasta. Unaprijed se ispričavam na uzbuđenim tonovima, ali jednostavno volim kad nađem dokaze za svoje teorije. Društvene mreže djeluju polarizirajuće, a kontroverzni pojedinci jako dobro koriste, da ne kažem zlorabe, tu pojavu. Ekstremistima one djeluju kao megafon – čak i oni koji ih ne žele slušati, sudjeluju u povećanju njihovog dosega jer ih ne mogu ignorirati pa reagiraju. A kad im oduzmeš megafon, umjesto pojedinca koji nadaleko i naširoko širi svoje opasne ideje, dobiješ pomalo zaboravljenog i nešto mršavijeg trola.
Slušajte nas putem bilo koje aplikacije za podcaste, poput Apple ili Google Podcasta te Spotifya, a ako želite, gledajte nas na YouTubeu – i javite nam svoje komentare na ovu temu, kao i prijedloge za buduće epizode.