Kada ste zadnji put prošetali Avenijom Novinarstva? Evo ja baš neki dan. I imam što i vidjeti. Na potezu prije križanja s Oglašivačkom, šeće par navodnika, a oko njih na desetke jadnica koje nemaju izbora pa jeftino daju da im troše slova.
– Jesi za malo zabave? – viče mi jedna, turajući mi pod nos svoje glagole i atribute.
– Dečko, dođi k meni, imam opisni pridjev kojem nećeš odoljeti – mami me druga.
– Što kažeš na iskustvo sa zavisnom rečenicom?, kaže mi glavna, pokazujući na svoju objektnu kolegicu.
I to usred bijela dana! Nama pod nosom, gdje djeca prolaze i gaze po bačenim, iskorištenim predikatima!
Znam što ćete reći. Pisanje je ipak najstariji od svih zanata. Ako netko želi jeftino prodavati svoja slova, ako postoji ponuda i potražnja, zašto ne bi? Neki se zalažu i za legalizaciju. Kažu da bi država profitirala od poreza, radnice bi bile pod kontrolom Pravopisnog, uplaćivale bi lektorsko osiguranje, sve bi bilo po “slovu zakona”.
Ne mogu reći da sam u potpunosti protiv legalizacije, ali pomalo sam staromodan kad je čitanje u pitanju. Volim da moji tekstovi nisu samo “slova za jednu riječ”, nego da je to ipak neka priča pa makar i kratka. Da ima neki početak, neki zaplet, pa iako znam da svemu uvijek dođe kraj, volim čitati polako. Neki bi rekli da sam pomalo i knjižničar, ali ja još uvijek vjerujem u Pisanje, sa svim zarezima, točkama, upitnicima i uskličnicima koje ono nosi sa sobom. Kako bih rekao; jedno je kad platiš slova i onda ona pričaju priču koju želiš čuti, a drugo je kad znaš da njezina fikcija nije samo naručen scenarij.
A i da si ne lažemo, lakše živiš s jednim prelomljenim paragrafom, nego da pokupiš Bog zna kakve tipfelere pa te peče kad tipkaš, moraš hodati mjesecima oko lektora…
Niža cijena, više smeća
Pišem vam danas jer mi je, da oprostite, puna psovka prostituiranja tekstovima.
Prvi povod za nezadovoljstvo je bio prije dvije godine, kada me kolega upitao je li OK cijena od 19 kuna po kartici teksta koju mu nudi jedan domaći zabavni portal (a zapravo samo smiješan). Drugi povod se dogodio nedavno, kad sam vidio oglas za pisanje o egzotičnim životinjama za jednako egzotičnih 11 kuna po tekstu. U posljednje vrijeme, sve više gledam kako se cijena teksta smanjuje, a količina smeća objavljenog po raznim portalima povećava.
Ne, da budemo jasni:
Ne zanima me previše propast novinarstva. O lošim potezima, neznanju i nemogućnosti prilagodbe novim vremenima, o otkazima, rezanju plaća i posljedičnom padu kvalitete, hiperprodukciji i rasprostranjenom internetu na kojem svaki šupak s tipkovnicom misli da je čitani autor, o političko-menadžerskoj sprezi i dugovima – neka o tome pišu i razmišljaju pametniji od mene.
Ne zanimaju me ni utjecaj interneta ni globalni servisi poput Amazonovog Mechanical Turka gdje kupujete tekstove na kilogram po cijeni od svega par centi. Mechanical Turk može funkcionirati na tržištu s par stotina milijuna govornika engleskog jezika, ali ne i u Hrvatskoj i na hrvatskom, posebice ne u novinarskoj niši gdje moraš znati kome se ne smiješ zamjeriti.
Ne zanima me (barem ne u ovom kontekstu) ni softverska tehnologija kojom štancaju sportske, burzovne, vremenske i ine izvještaje, vrteći 200 riječi po nekom naprednom algoritmu. Mi se već 20 godina ne možemo dogovoriti oko jedinstvenog pravopisa pa nema brige da će neki news-bot preuzeti funkciju novinara; jednostavno će se srušiti svaki put kad dobije dvojaki “input” o tome piše li se neka riječ odvojeno ili spojeno. Proći će desetljeća dok ne stvorimo spisateljski “AI” koji prepoznaje sarkazam i što znači “AE”.
Ne zanima me ni to što cijene (potražnju) formiraju oni koji ne znaju razlikovati tekstove i forme. Pa evo u to ime kratki leksikon (preskočite ako su objavili neke sise i žuri vam se na sljedeći klik):
- Novinarstvo s velikim N (mijenja život i poslovanje nabolje. Bez obzira što vaš prijatelj Argument mislio o tome, novinarstvo živi svakodnevno)
- Digitalno novinarstvo (drugačije samo u formatu, ali često manje vrijedno kao što je i rad na računalu manje vrijedan od rada lopatom)
- Pisanje prodajnih tekstova (copywriting, totalno drugačija priča o kojoj neću ovom prilikom jer me nitko nije platio za to)
- Pisanje (Knjige, ono što čitaš za lektiru, isto divna i mučna tema, ali ne bih o izdavačkim mukama)
I najzad, ono što ima najmanju cijenu i što od milja zovem sakupljačko novinarstvo.
Sakupljačko novinarstvo, prema našim domaćim stručnjacima za “slaganje” tekstova, a ranije u tekstu opisanih kao bešćutni navodnici koji se iživljavaju na slovima, zadnje je u prehrambenom lancu. Da ne izmišljamo toplu vodu – tu je s razlogom. Najčešće je riječ o kompilaciji i prijevodu tekstova s većeg broja stranih portala. Tu i tamo koja transkripcija, nešto vlastitog (blogerskog) komentara, neki se čak i potrude pa to bude i relativno čitko, pravopisno i gramatički ispravno. Ali – sve je to manje bitno. Svodnici koji predvode kulturu sakupljačkog novinarstva klanjaju se samo jednom bogu – Kliku našem svagdašnjem. Za njega su spremni napraviti sve. Osim pošteno platiti autore.
Zašto popuštamo pred novinarstvom s popustom?
Nije, dakle, problem u tome što će netko pristati na kurvanje i pisati za par lipa. Problem je što pisanje tekstova za proklete internete danas nudi apsolutno svatko tko ima tipkovnicu. Činjenica da autore plaćaju par lipa po članku nije UZROK, nego POSLJEDICA. Problem je što takvo novinarstvo sve više liči na grupnu kupovinu. Naručite li 20 tekstova, dobit ćete 60% popusta, lektorske usluge uračunate u cijenu! Šalim se, naravno, na lektore i nedajbože redaktore smo u potpunosti zaboravili, a kad je u pitanju internetska (ne)kultura, isti nikad nisu ni dobili priliku. Nije problem ni u tome što je publika nepismena pa koga boli briga, jel’, buraz, vidi koje sise. Problem je u tome što potplaćeni, jeftini i nepismeni “autori” stvaraju iste takve tekstove koje objavljuju isti takvi portali PRIVLAČEĆI i ODGAJAJUĆI istu takvu publiku. Ne, ne želim sad filozofirati o dekadenciji pisane riječi i o tome što je bilo prije: subjekt ili predikat. Iz te bitke se nikad ne bih vratio.
Želim vam reći nešto drugo: Nemojte pristajati na manje. Nemojte mislili da ne zaslužujete više od naslova i tri loše prevedene rečenice. Vi koji ste došli do ovdje u ovom za internetske pojmove ogromnom tekstu, vi ste ti zbog kojih se isplati boriti. Vi ste ti kojima ćemo mi, s druge strane tipkovnice, uvijek rado napisati koju rečenicu pa ako baš treba, staviti i koji smajlić da se ne osjećate loše. Vi ste ti koji ćete svojim dijeljenjem linkova na Facebooku definirati ponudu i potražnju. Vi ste potrošač koji je uvijek u pravu. A mi koji živimo od pisanja, već ćemo pronaći način da se borimo s parazitima koji nude i prodaju slova za sitniš. Imamo dva ubojita oružja za njih: ignoriranje (što meni slabo leži) i kvaliteta (što njima baš nikako ne leži). Takvih ima u svakoj industriji. No, puknuta cijev u kupaonici s vremenom pokaže da je jeftiniji majstor bio skuplji majstor jer ste ga platili dvaput. To što majstor misli da je “dva klika bolje od jednog”, to samo znači da nema pojma o čemu priča.
Tko s djecom liježe, budi se popišan. Vi znate i zaslužujete bolje od toga.
PS, glavno pitanje: Koliko onda vrijedi tekst? U nekom prosjeku cijena u RH radi se o 130 kuna po kartici teksta. Sve manje od toga je degradirajuće, sve više od toga se obično i zasluži. I ne, nema veze je li tekst o “IT-u” ili je o “egzotičnim životinjama.” Oni koji tekstove rangiraju prema “temi”, uvijek polaze od činjenice da je neki tekst lakše napisati nego drugi. To možda je istina, ali pisanje je zanat kojeg zanatlije godinama kuju. Ne naplaćuje se količina i tema, plaća se kvaliteta.