Ako me malo bolje upoznate, znat ćete da nisam fan inspirativnih govora i predavanja. Ne volim baš ni mnogima omiljene TED Talkove, iako znam da zbog toga propuštam mnoge pozitivne i zanimljive priče. Inspiraciju i pozitivu pronalazim u malim, oku često skrivenim stvarima, a upravo sam to pronašla jučer u jednom zagrebačkom taksiju.
Dvoumila sam se hoću li pozvati taksi ili ne, ali već sam bila u stisci s vremenom, vukla sam sa sobom i kofer jer sam poslije posla planirala ići na vlak koji vozi u moju dragu Slavoniju, a ulice su bile mokre i blatne. Odlučila sam žrtvovati tih nekoliko desetaka kuna i pozvati taksi, a zauzvrat sam dobila više no što sam očekivala.
Nakon što sam ukrcala i sebe i kofer, sjela sam na zadnje sjedalo i udubila se u mailove. Znate li za servis za dijeljenje vožnje BlaBlaCar? Nije (još) dostupan na našim područjima, ali kod njega je zanimljivo što korisnici na svojem profilu navesti koliko su pričljivi u vožnji, odnosno jesu li bla, blabla ili blablabla.
Ja sam bla, stoga se nisam upuštala u neobavezno čavrljanje s taksistom.
Nakon kratkog vremena uočila sam nešto neobično – iz radija se nisu širile neke lake note ili kreveljenje kakvog voditelja, nego odmjereni glas koji je na engleskom jeziku nešto referirao. Shvatila sam da vozač koristi vrijeme vožnje kako bi slušao audio knjigu. I to ne neko zabavno štivo, tek toliko da mu dan brže prođe, nego 23 stvari koje vam ne govore o kapitalizmu ekonomskog stručnjaka Ha-Joong Changa.
Ostavila sam se mobitela i slušala sa svojim privremenim suputnikom treće poglavlje, koje govori o tome kako je većina ljudi u bogatim zemljama plaćena više no što bi trebala biti. Srećom ili nesrećom, vožnja je završila prije no što smo došli do idućeg poglavlja, u kojemu Chang kontemplira o tome da je veš-mašina promijenila svijet više no internet, jer bi se tu mogla čak i razviti zanimljiva rasprava, ali ovako smo se rastali gotovo u tišini, uz tek tihi pristojni pozdrav. Ovako je svatko otišao svojim poslom, ja u ured, a on natrag u taksi, svojim putnicima i svojoj literaturi.
Situacija u kojoj se nalazite ne definira ono što jeste
I upravo je to inspirirajuće. Ne znam je li baš tako, ali za pretpostaviti je da tom čovjeku vožnja taksija nije prvi, a možda ni drugi niti treći odabir u karijeri, ali to ne znači da je ono što on radi ujedno i ono što ga definira. Ona izreka “odijevaj se za posao koji želiš raditi, a ne koji radiš” ovdje bi se mogla parafrazirati u “ponašaj se kao da imaš karijeru koju želiš, a ne koju trenutno imaš.” Radi za budućnost, ne za sadašnjost. To što možda radiš nešto što u ovom trenutku ne želiš raditi i ne vidiš izlaza, ne znači da on ne postoji. Možda se i tebi po glavi vrti kakva poduzetnička ideja, ali nikako da se odvažiš na realizaciju? Možda se previše bojiš kritika ili neuspjeha? Možda se želiš baviti nečim što nikada do sada nisi isprobao? Možda imaš neki san koji se čini predalekim? No, imaš li i plan kako taj san dostići?
Uvijek se rado prisjetim predavanja investitora Jerryja Colonne, koji je progovorio o ne baš omiljenoj temi, neuspjehu – nije bitno što si u nepovoljnoj situaciji. Bitno je što ćeš napraviti po tom pitanju.
This being so, so what?
Hoćeš li sjediti u taksiju, žaliti se svakom putniku kako ti nije sjajno, kako si dobio otkaz na prethodnom poslu, kako je situacija u državi loša, kako su idioti na vlasti, kako nam ni sutra ni prekosutra neće biti bolje ili ćeš smanjiti energiju koju trošiš u blablanje, iskoristiti vrijeme koje provedeš u vožnji i nešto čari moderne tehnologije i proširiti svoje znanje i vidike?
Kao što sam spomenula, ne volim inspirativne sadržaje. Da sam u svojem standardnom raspoloženju, vjerojatno bih prezirala i ovaj tekst, smatrajući da mu mjesto nikako nije na Netokraciji, niti bilo gdje drugdje na internetu. No, evo me, u onom vlaku s početka priče, u kojemu “ubijam” nekoliko sati dok se vozim do svog drugog (ili prvog?) doma. I svijet mi se danas čini ljepšim mjestom, zbog jedne vožnje taksijem. Tko zna, možda će se netko na nekoliko trenutaka osjećati bolje zbog ovoga teksta.
A možda će samo odmahnuti rukom i reći – blablablabla.