Na Facebook grupi IT Jobs Croatia, u kojoj se, kao što se iz imena da zaključiti, objavljuju oglasi za posao u IT domeni, ovih se dana povukla rasprava o pridržavanju smjernica kod objave poslova, a najviše se polemiziralo oko stavke treba li na oglasima biti naveden raspon plaće ili ne.
Zbog platforme Netokracija.Poslovi i činjenice da do sada nijedan oglas za posao koji je tamo objavljen nije sadržavao tu informaciju, a ni mi nismo inzistirali na tome da je poslodavci navedu, zanima nas koja su mišljenja zajednice – vas netokrata.
Pitanje koje postavlja izvorni post u grupi je stavlja li se na taj način mogućeg posloprimca u podređen položaj te neugodnu situaciju – kako smatra njegov autor, nepristojno je pitati za plaću jer to “pokazuje da ti nije stalo do tima i napretka, već samo želiš pare”.
Jasno iskazan raspon plaća svima štedi vrijeme
Dio sudionika rasprave smatra da bi okvirna plaća trebala biti dio oglasa – kako se pretpostavlja da poslodavac ima predviđen raspon plaća za pojedina radna mjesta, taj bi se raspon trebao istaknuti kako bi se kandidati uopće mogli odlučiti jesu li zainteresirani za prijavu ili ne.
Jasnim označavanjem okvirnog raspona plaće eliminiralo bi se gubljenje vremena na testiranja i razgovore koji rezultiraju konačnim pregovorima u kojima plaća nije primjerena poslu i iskustvu koje se traži. Tako bi se uštedjelo vrijeme s obje strane, kao i mnoge neugodne situacije koje proizlaze iz toga, kaže komentator koji je i sam imao neugodnu situaciju kada je na kraju balade i testiranja odbio prenisku ponudu.
HR mnogih tvrtki forsiraju kognitivna i ina testirana prije nego sto uopće dođeš u ikakav kontakt s nekom suvislom osobom s kojom možeš razgovarati.
Takav pristup, osim što troši vrijeme kandidata, može imati i negativne posljedice za poslodavce. Imajući na umu da je su IT stručnjaci bili među najtraženijim zanimanjima prošle godine, neugodne situacije, preniske ponude koje se iskristaliziraju tek na kraju testiranja te netransparentnost mogu se obiti o glavu tvrtkama koje ionako muku muče s privlačenjem kadra.
Lice i naličje istog mentaliteta
Riječ je o ravnopravnom pregovaranju, smatraju neki – ako se već od kandidata očekuje da izlože sve svoje kvalifikacije u prijavama i životopisima, to bi isto trebali činiti i poslodavci. Problem je mentalitet, ističe isti komentator, gdje je još uvijek posve pogrešan stav da netko daje posao.
Ništa se tu ne daje – radi se o razmjeni rada i znanja/iskustva za novac.
I druga strana problem donekle vidi u mentalitetu – raspon plaća ponekad se ne definira kako bi se ostavio prostor za pregovore, a upravo je osjećaj “podređenosti” u toj situaciji nešto čega bi se potencijalni kandidati trebali riješiti. Njihova iskustva imaju svoju vrijednost i cijenu za koju bi se trebali zalagati:
Pregovaranje za plaću nije “žicanje”, kriva ti je pretpostavka. Riješi se tog osjećaja krivnje, shvati da vrijediš nešto i postavi se tako.
Na posloprimcu je da komunicira i razjasni uvjete pod kojima želi raditi, što je, smatraju, uobičajen dio razgovora o poslu.
S druge strane, pregovori o plaći dovode se u pitanje i “vani” jer nagrađuju one koji bolje pregovaraju, umjesto onih koji su više kvalificirani za posao koji trebaju obavljati – redditova Ellen Pao je tako vrlo nedavno u potpunosti ukinula praksu pregovora u toj tvrtki.
Određivanje raspona plaće je ograničavajuće – za obje strane?
Na strani neiskazivanja iznosa plaće bili su oni koji su se našli u ulozi poslodavca, i to ne zbog razloga koje su naveli neki komentatori, poput “skrivanja” niskih cifri. Svatko mora sam odrediti cijenu posla koji obavlja, smatra jedan IT poslodavac:
Ja inače, kao poslodavac, ne “nudim plaću”, već svakog kandidata pitam koju plaću traži. Nekako mi je to prirodnije, ono, kao što dođeš u restoran i pitaš pošto je pizza, a ne deklariraš “nudim 35 kn za pizzu!” ili ne upadneš u Apple Store sa: “nudim xx USD za iWatch”.
Postavljanje raspona plaća u mnogočemu je ograničavajuće, jedno je od stajališta na ovoj strani debate:
Ne slažem se s pričom oko iskazivanja plaće, čak ni raspona. To nema veze s postavljanjem kandidata u nepovoljan položaj nego s time da ne zapošljavaš programere k’o što kupuješ krumpir na placu. Ja sam znao tražiti ljude za 3000 novaca, a zaposliti za 6. A znao sam tražiti i za 6000 novaca, a zaposliti za 3.
Da sam svaki put napisao budžet, ovaj koji ubija mi se ne bi ni javio, a ovaj koji je ipak prezelen, ali ima potencijala, bi se uvrijedio što mu nudim samo pola reklamirane cifre. Najvjerojatnije bi se vratio tu u grupu i rekao da sam muljator i slično.
Skupljanje više informacija o prosječnim plaćama u industriji, o tvrtki koja je neki oglas objavila, njenoj kulturi te zadovoljstvu zaposlenika ionako bi trebalo biti početni korak pri svakoj potrazi za poslom. Ostavlja li vam poslodavac jednu stavku više ili manje za istražiti te hoćete li mu to zamjeriti ili ne, očito je vrlo diskutabilno pitanje.
Na kojoj se strani rasprave vi nalazite, kao posloprimac ili poslodavac, i što biste voljeli vidjeti u oglasima na platformama kao što su Netokracijini poslovi?