Ironično je, ali nimalo neočekivano, što su istoga dana kada su objavljeni detalji nacionalne kampanje "NE govoru mržnje na internetu", upravo internet preplavili hejterski komentari usmjereni prema samoj kampanji. Od umjereno negativnih komentara do poprilično razrađenih teorija zavjere, nekako su bacili sjenu na ono čemu je kampanja zapravo posvećena – edukaciji, prvenstveno mladih, o tome što je govor mržnje na internetu te kakve posljedice on može imati. Nimalo zanemarive posljedice.
Ironično je, ali nimalo neočekivano, što su istoga dana kada su objavljeni detalji nacionalne kampanje “NE govoru mržnje na internetu”, upravo internet preplavili hejterski komentari usmjereni prema samoj kampanji. Od umjereno negativnih komentara do poprilično razrađenih teorija zavjere, nekako su bacili sjenu na ono čemu je kampanja zapravo posvećena – edukaciji, prvenstveno mladih, o tome što je govor mržnje na internetu te kakve posljedice on može imati. Nimalo zanemarive posljedice.
Razloga da kampanju mrzimo i o tome na sav glas govorimo, prema nekima, je bezbroj – od samog neslužbenog naziva “dislajkaj mržnju” (Dislajkaj? Koji je „genijalac“ smislio taj izraz? Fail!), preko toga da se Vlada uključila u kampanju (Usmjeravaju pažnju sa stvarnih problema na tričarije!!!1), do raznih teorija zavjere koje smatraju da iza svega stoji LGBT lobi (?), da je riječ o indoktrinaciji, o ograničavanju slobode govora… Samo zavirite na službene hashtagove #dislajkammržnju i #dislajkammrznju i naići ćete na, blago rečeno, svašta. Idemo neke od tih svaštarija pokušati izvući na čistac.
Sloboda govora vs. govor mržnje
Prvo bih se osvrnula na činjenicu da pojedini čak i samo definiranje govora mržnje smatraju ograničavanjem slobode govora. U Hrvatskoj je Ustavom jasno zajamčena sloboda mišljenja i izražavanja misli, i to je nešto neosporivo. No, oni koji se pozivaju na to zaboravljaju kako je istim Ustavom izrečeno i da je “zabranjeno i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti.”
Bilo koji oblik nesnošljivosti. A kad smo već kod govora i izražavanja, podsjetimo da se u govoru mogu naći i uvrede i klevete i sramoćenje – sve su to načini povređivanja ili ugrožavanja nečije osobne slobode ili njihovih prava te su samim time predmet Kaznenog zakona (doduše, s počiniteljem se u tim slučajevima obračunavate privatnom tužbom). Jednako kao i, gle čuda, sam govor mržnje, pa čak i onaj na internetu – tomu je posvećen članak 325. Nazvan “Javno poticanje na nasilje i mržnju”, čiji prvi stavak glasi:
Tko putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način javno potiče ili javnosti učini dostupnim letke, slike ili druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
Internetski trolovi, ne brinite, vaš govor “mržnje” teško da će potpasti pod kazneno djelo, a čak i ako se to dogodi, čini se da rijetko tko ima vremena i volje obračunavati se s, u većini slučajeva, anonimnim komentatorima. Samim time, možete se prestati pretvarati da strahujete što netko “vrši represiju” na vas i ograničava vam slobodu ponašanja i izražavanja. Zapravo je govor mržnje taj koji ograničava nečiju tuđu slobodu – vaša sloboda ide samo onoliko daleko dok ne počne ugrožavati nečiju drugu. Ako vašim govorom, a ovdje ne govorim o kritiziranju, negativnim komentarima ili jednostavnim besmislicama (većini hejterskih internetskih komentara), nego onome što se i spominje u zakonu ili definiciji govora mržnje, ugrožavate nekoga, razmislite dobro tko je žrtva u toj priči. Nijedan slučaj cyberbullyinga ne može se opravdati slobodom govora.
Vlada, naš omiljeni (ne)prijatelj na društvenim mrežama
Druga stvar je u tome što je sama Vlada uključena u kampanju, iako nije njen pokretač. Vlada nam je postala svojevrstan (fr)enemy na društvenim mrežama – stala nam je na žulj mnoštvo puta, tako da po inerciji skačemo na sve što se objavi na Facebooku, Twitteru, Instagramu – zaslužilo to naš skok ili ne. Nije mi ni na kraj pameti da se uvučem u rasprave o tome koji su dobri ili loši potezi Vlade, ali samo ću se osvrnuti na činjenicu da ovdje vidimo natruhe onog fenomena internetskog aktivizma – galamimo online, ali offline zapravo radimo malo toga. Potpuno gubljenje vremena i trošenje energije na krive stvari. Možda će nam galama donijeti kratkotrajno olakšanje i osjećaj da smo nešto postigli, a zapravo je ekvivalent ravan ovome: Vozimo se po cesti i nailazimo na deblo koje nam je prepriječilo put. Što ćemo napraviti? Izići iz auta i vikati na njega? Spominjati mu drvenu rodbinu na Twitteru? Ne, maknut ćemo prepreku i ići dalje. Dobrano karikiram, ali znate na što mislim. Neka su debla manja, neka veća – za neka će vam trebati pomoć zajednice, a neka ćete obići i pronaći alternativnu rutu, ali to ne znači da ćete ostati na mjestu i tipkati o problemu do besvijesti.
Ili da jednostavno citiram nekoga tko je sve ovo sročio na vrlo jednostavan i pametan način:
Vratimo se na stvarni problem
Nakon ovog podužeg uvoda (u kojemu sam zaboravila naglasiti da ni na koji način nisam uključena u kampanju, jer je i to nešto za što bih mogla dobiti hejt u komentarima), nekako smo pozornost maknuli s pravoga problema, a o njemu bi se moglo pričati u nedogled. O tome da su pravila ponašanja na internetu ipak drugačija od pravila ponašanja u stvarnome svijetu, koliko god mi željeli da je drugačije. Da roditelji tinejdžera, pa čak i osoba predtinejdžerske dobi, često nemaju ni uvid, a kamoli kontrolu nad onime što se njihovoj djeci događa na smartphoneima, računalima. Da je u tinejdžerskoj dobi vrlo lako postati i “napadač” i “žrtva” negativnosti na društvenim mrežama, forumima, grupama i drugim online okupljalištima. Da sve mlađe osobe dolaze na internet prihvaćaju tamo nametnute obrasce ponašanja – hejtanje ne da nije nepoželjno, nego se ponekad pretvara u čin herojstva. Da se na Facebook stranicama javno prozivaju maloljetne djevojke jer je netko (možda njihov vršnjak?) procijenio da je njihovo ponašanje nepoćudno. Da se bilježi sve više slučajeva samoubojstava mladih osoba zbog zlih komentara na društvenim mrežama.
Tehnologija mijenja svijet, o tome svakoga dana čitamo i pišemo na Netokraciji. Tehnologija mijenja i nas, zahtijeva da uspostavimo i neka nova pravila ponašanja. Zašto ne bismo govorili o problemu besmislene mržnje na internetu, koja je doista nepotrebna, ružna, pa i kontraproduktivna? Zašto ne bismo to deblo maknuli s našeg puta i nastavili veselu vožnju? No, ipak, bez pila i sjekira, molim! 🙂