Cijeli cirkus koji se digao oko kupovine ulaznica za Orašara najmanje govori o Hrvatskom narodnom kazalištu i njegovom sustavu za kupovinu ulaznica, a najviše o domaćim medijima.
Ako vam Orašar ništa ne znači u životu, samo ću reći da je dio tradicije da se ovaj balet postavi na daske ususret Božiću. Izvedbe su uvijek bile popularne i često rasprodane, ali u posljednjih nekoliko godina to je postao glavni događaj sezone i pola hrvatske populacije odluči da se jednostavno MORA pokazati tamo, uključujući i one koji misle da je riječ o mjuziklu ili operi pa odu s predstave krajnje razočarani jer, citiram, “nitko nije pjevao?!”(true story).
Tako se u zadnjih nekoliko godina povlači za rukav sve poznate i nepoznate koji rade u HNK ne bi li osigurali ulaznicu, pred blagajnama se stvaraju redovi koji završe u medijima, a otkad postoji online kupovina, tisuće ljudi čeka pred svojim računalima da se karte puste u prodaju u nadi da će biti najbrži prst, jer se većina (dobrih) ulaznica rasproda u prvih nekoliko sati – samo prošle godine, samo je u prvom danu prodano 8 tisuća ulaznica.
Je li red pred HNK nastao zbog pada sustava ili urote?
Oni koji ne čekaju ulaznice pred računalom, rade to u redu u i pred HNK, što je bila udarna vijest prošle godine (jer otkad Hrvati toliko mare za kulturu?), ali i mediji su shvatili da ne mogu dvije godine zaredom pisati o redovima kao osmom svjetskom čudu.
Ljudi u današnje vrijeme (doslovce) kampiraju u redovima za tenisice, mobitele, utakmice, kafiće, karte za mjuzikle i sijaset drugih stvari pa je teško čuditi se k‘o pura dreku što netko čeka u redu kartu za balet koji se izvodi samo pred Božić, a još je teže pisati o tome tekstove sa senzacionalističkim naslovima.
Na sreću mnogih novinara koji su trebali minoran povod koji će pretvoriti u teoriju zavjere, pao je sustav za online kupovinu karata, kao što to sustavi rade pod velikom navalom.
No, Zlatko Hasanbegović iznio je svoju teoriju da je intendantica HNK sabotirala online prodaju da bi se kreirao PR moment i snimili redovi za promociju kazališta. Na tu su priču naskočili i Index, tportal i ini, svatko sa svojom minornom razradom, jer ne smiješ propustiti temu, čak i ako znaš da je tema smeće.
Srećom, kao tehnološki novinar, ne moram se gurati u takve političko-kulturne odnose, ali bih vam promoviranja informacijske pismenosti radi predložila da cijelu situaciju uzmete cum grano salis.
Redovi za Orašara se uvijek stvore, bez potrebe za sabotažom, ne zato što “sustav padne”, već zato što dio Hrvata uopće ne voli kupovati online (ili ne zna), ljudi misle da će tako dobiti bolja sjedala, neki stoje u redu i istovremeno pokušavaju kupiti karte online, sve je to dio folklora oko Orašara.
Moje društvo, primjerice, gotovo svake godine ide na Orašara i uvijek su radile strategije tko će i kako “uloviti” karte za sve nas, a ove godine, kao i većinu drugih, kupili smo ih preko – *fanfare* – online sustava za kupovinu.
Kao uostalom i mnogi drugi koji nisu viknuli “SABOTAŽA!” nego su pričekali pola sata-sat da se sustav digne i obavili svoje.
Je li 250.000 kuna puno za sustav za kupovinu karata?
Ova ionako tanka priča se, na veliku žalost medija, brzo izlizala pa je trebalo nabaciti novi spin, a tu na pozornicu ulazi Teatar.hr, poznati hrvatski tehnološki… pardon, kazališni, portal – uspijeva izvući sljedeći veliki skandal: Sustav za kupovinu ulaznica došao je 250.000 kuna! Četvrt milijuna kuna!
Da je Teatar.hr kojim slučajem zbilja tehnološki portal ili da se njegova urednica i autorica teksta Nora Krstulović zapravo raspitala u stručnim krugovima (što joj je i posao?), znala bi da je 250 tisuća kuna za custom-made sustav kupovine karata – malo. Možda bi se čak zabrinula nad niskom cijenom i upitala zašto HNK škrtari na razvoju web stranice i web shopa preko kojeg trebaju prodati dvadesetak tisuća ulaznica mjesečno.
Custom software je skup. Uključuje mnogo različitih aktera od dizajnera, back-end i front-end developera, project managera, testera, a svi oni imaju skupu satnicu. Sustavi za ecommerce, ako nisu “gotova” rješenja kakva se koriste za male webshopove, još su skuplji jer uključuju novčane transakcije, što znači da moraju biti još sigurniji. Ali da ne morate vjerovati meni na riječ, pitala sam stručnjaka.
Berislav Marszalek je pokretač i CEO platforme za prodaju karata Entrio, ujedno i moj jedini sugovornik jer je ova kolumna uglavnom rant o tome kako domaći mediji moraju napraviti cirkus od svega, a cijena je jedina stavka koju bi u cijeloj toj gunguli trebalo pobiti mišljenje stručnjaka,a ne samo zdrav razum.
Kako je Berislav razvio jedan vrlo efikasan sustav za kupovinu karata, najbolji je kandidat da procijeni je li 250 tisuća kuna za web stranicu i sustav za kupovinu karata razumna cijena:
Otkupiti takav sustav ili ga proizvesti, košta više od parsto tisuća kuna. Zato najčešće i je najisplativije outsourceati ga. Ali kažem, 250 tisuća kuna nipošto nije preskupo za bilo kakav stabilan ticketing sustav, jer ticketing uključuje niz procesa, od softverskih do customer supporta.
Dodajmo pritom da bi Berislavu bilo u korist da trubi na sve strane da je sustav preskup i da bi HNK trebao koristiti njegov Entrio, što je napravio Hrvoje Laurenta, sugovornik u članku Teatar.hr koji je naglasio kako bi HNK mnogo bolje prošao da je koristio sustav za prodaju karata koji je za vlastite potrebe razvio ZFF.
Je li HNK trebao koristiti vanjski sustav za prodaju karata?
No je li to istina? Riječ je o dva potpuno različita modela, ali i dva različita tipa troška. Entrio, Eventim, Ulaznice.hr i, pretpostavimo, sustav ZFF-a ako ga koriste druge institucije, je ono što se zove “softver kao usluga” (SaaS), što znači da za određenu naknadu možete koristiti njihov sustav, za razliku od razvoja vlastitog rješenja za koje se odlučio HNK. Da apsolutno banaliziramo tu razliku za one koji nemaju nikakvog dodira sa softverom, recimo da bi SaaS bio kao da posudite film u videoteci, a vlastiti sustav je kao da taj film kupite na DVD-u, ako slučajno živite u devedesetima.
SaaS vam nudi instalaciju, korištenje i održavanje softvera za neku naknadu – obično je to postotak prodaje ulaznica, a kako kaže Berislav, ugovori za fiksne, dugoročne instalacije, poput kazališta, obično imaju custom dogovore koji su nešto povoljniji.
Ne postoji čarobna formula koje je od toga bolje i isplativije – to ovisi o količini karata, visini postotka koji se naplaćuje od prodaje, cijeni održavanja vlastitog softvera i drugim parametrima. Cjenovno, kod razvoja vlastitog softvera radi se veliko ulaganje unaprijed, koje se to više isplati što se softver duže koristi (kao i bilo koje ulaganje). Kad je riječ o SaaS-u stvara se kontinuirani operativni trošak, koji je tim veći što se duže platforma koristi.
Nabacimo brzu i ne baš točnu, ali ilustrativnu računicu – da HNK koristi svoj sustav samo godinu dana (a neće), to je nešto manje od 21.000 kuna mjesečno. Da bi im se samo u toj godini dana isplatilo plaćati SaaS rješenje, to znači da bi za 20.000 karata koje mogu prodati mjesečno trebali plaćati naknadu od 1% prosječne cijene ulaznice (104 kune). Ovo, očito je, nije računica koja uzima u obzir sve aspekte, ali cilj ionako nije bio napraviti analizu isplativosti (to je valjda napravio netko u HNK?), već pokazati da razlika nije drastična i HNK nije mogao značajno uštedjeti, kako vam mediji govore, niti je riječ o rasipanju poreznog novca, što je popularna sintagma kojom vas mediji žele razljutiti i tako osvojiti vaša srca i klikove.
Da, sustav je pao pod navalom i nekoliko puta kroz dan je bio nedostupan. Da možda su se napravile neke greške, možda sustav ili server nije predviđen za toliku navalu odjednom, možda je to i proračunati rizik, jer ostalih 365 dana u godini nije tolika navala. Ništa od toga nije niti šokantno niti neuobičajeno.
Suma sumarum, tresla se brda, rodio se miš.
Zašto je Netokracija uopće trebala pisati o ovome?
Zato što se brda nisu trebala tresti. Ljudi koji su htjeli kupiti karte za balet, uključujući i mene, kupili su ih u 11:30 umjesto u 10 ujutro, ali to nije vijest pa su se na to morale nakalemiti teorije zavjere, trošenja javnog novca i ostale gluposti koje metaforički prodaju novine.
Mediji prenapušu nešto minorno, sve uobliče vrlo emocionalno obojenim riječima, a omiljene boje su one koje izazivaju šok, ljutnju i zgražanje – jer ste onda vi, čitatelji, najbrži na klikovima i komentarima, čak i ako je riječ o temi do koje vam nije stalo, ulaznicama koje ionako niste htjeli kupiti.
Nije to grijeh samo domaćih medija – podatkovni znanstvenik Kalev Leetaru napravio je istraživanje sentimenta u New York Timesu na publikacijama između 1945. i 2005. godine i pokazao kako i NYT i ostali mediji od 1970. nadalje koriste sve negativniji jezik i objavljuju negativne vijesti. A vi, koji medije čitate, stvarate crniju percepciju stvarnosti no što ona zapravo jest. Na primjeru poznatog psiholingvista Stevena Pinkera, brinete zbog kriminala, iako je stopa kriminala manja – na domaćem primjeru, bjesnite zbog korupcije i kazališnih urota jer je netko drugi čekao pola sata više na ulaznice.
Ako mediji koje čitate i u čije se teorije uživljavate naprave toliki skandal od kupovine ulaznica za balet – što onda rade oko bitnijih tema? No, prije no što se naljutite na njih, budite svjesni svoje uloge i provjerite koliko klikate na huškačke, a koliko na informativne naslove. Ako želite to promijeniti, prvo pođite od sebe, a potom tražite više i bolje i od medija i ne dozvolite da vam serviraju emocije umjesto informacija.
Pa čak i kod onih usko specijaliziranih za temu o kojoj čitate, bilo da je riječ o Teatru ili Netokraciji.