Matija Kopić, osnivač Farmerona, na svom je blogu podigao bitno pitanje o hrvatskom obrazovnom sustavu kroz zanimljivu, iako neočekivanu usporedbu: Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i Harvarda. Ako ste puhnuli zaključivši da se ne mogu uspoređivati, promislite opet.
Idemo se uspoređivati sa najboljima, piše Kopić i iznosi sljedeće informacije:
1. Ista populacija, različiti rezultati
Krenimo sa sličnostima: Osijek i Cambridge su gradovi gotovo istog broja stanovnika i gotovo identične veličine studentskog tijela. Točnije, Osijek broji 108.048 stanovnika i 20 tisuća studenata, dok Cambridge broji 105.162 stanovnika, a 21 tisuća studenata obrazuje se na Harvardu.
2. Previše babica… to jest, profesora
Tu sličnosti prestaju: Harvard raspolaže otprilike 100 puta većim budžetom od Osijeka, a zapošljava samo dvostruko više djelatnika.
Očito je riječ o velikom neslaganju brojki, a pitanje koje Kopić postavlja je sljedeće:
Jesu li naši znanstvenici/akademski djelatnici ispodprosječni (pogotovo u znanstvenoj produkciji) zato što su nedovoljno plaćeni – ili su (previše) pristojno plaćeni, no iznadprosječni ipak nisu jer imaju neki drugi problem? Problem je u stavu i pretjeranom komforu, koliko god da su plaćeni.
Ovdje se s Kopićem ne mogu u potpunosti složiti: problem bih djelomično uistinu stavila na leđa profesorima, no velik dio leži u lošoj raspodjeli sredstava, a pogotovo lošem ili nepostojećem financiranju projekata i nedovoljno truda u borbi za financiranje istih. Kod nas se sveučilišni kurikulum uvelike oslanja na predavanja, a praktična iskustva koja bi studenti trebali steći bez projekata su dostupna na kapaljku.
Kada se obrazovanje temelji samo na predavanjima, a resursi koji su studentima dostupni su (mahom) monolozi, klupe i svjetlo u predavaonici, treba kurikulum popuniti s mnogo sati istih, što zahtijeva i previše predavača, a zauzvrat daje premalo znanja. Dio krivice uistinu leži na profesorima, koji na stranim sveučilištima imaju obvezu priskrbiti financiranje svojim ustanovama, a za dio krivice treba ići više po ljestvici odgovornosti.
3. Praksa, praksa, praksa
Kada smo već na praktičnim iskustvima, stopa zapošljavanja studenata u prvoj godini na Harvardu je gotovo 100 posto. Kolika je na Osječkom sveučilištu, teško je dokučiti sa sigurnošću:
Orijentacijski, stopa za Osječane koji su studirali na lokalnom sveučilištu bi se mogla kretati oko 50-60 posto – ovaj broj je izračunat na temelju podataka HZZ-a i DZS-a i samo je indikativan (ustvari poprilično netočan), budući da kao bazu uzima OBŽ, te je vjerodostojan samo u slučaju da se svi diplomanti koji završe fakultete u OBŽ prijavljuju na burzu u OBŽ, što nije slučaj – ljudi odlaze van i prijavljuju se na druge burze.
Stvarna stopa zapošljavanja za cijeli studentski korpus je dakako mnogo niža, i po mojoj procjeni se kreće između 30 i 40 %. Broj novodiplomiranih na burzi u Osijeku raste godišnjom stopom od 17 % od 2008. godine, što implicira daljnji pad stope zapošljavanja diplomanata. Također, ovaj broj u obzir uzima diplomante svih učilišta koji se vraćaju na burzu u OBŽ, ne samo sa osječkih.
Još jedno bitno pitanje je i koliko je od ovih zaposlenih čak i marginalno vezano uz (potencijalno) buduće zanimanje i struku.
4. Za koje tržište obrazujemo studente?
Koje su to uopće struke i koliko će one olakšati nalaženje posla po završetku formalnog obrazovanja?
Osječko sveučilište priprema studente da se pridruže radnoj snazi u jednoj od sljedećih disciplina, prema Kopiću: ekonomija, pravo, filozofija, inženjerstvo, građevina (op. ur. – ne treba smetnuti s uma niti medicinu, poljoprivredu, prehrambenu tehnologiju i druge).
Temeljne djelatnosti Harvarda su pak financije, konzalting, zdravstvo i medicina, IT i obrazovanje, sve odreda vrlo tražene na tržištu rada (da, čak i obrazovanje).
A da malo nadopunim cijelu priču, kod nas se tek samo 10 posto mladih, vidi u inženjerskim zanimanjima.
Kopićev zaključak:
Osijek ne proizvodi ljude koji trebaju tržištu rada i svijetu koji se mijenja. Ekonomski fakultet prednjači s prosječno 800-900 novih diplomanata koji se većinom ne uspijevaju zaposliti. Osječki fakulteti su 3. liga.
5. Transparentnost, zadnja rupa na svirali
I zadnja bitna stavka: vrijeme potrebno za pronalaženje podataka. Nekoliko minuta kada je riječ o Harvardu, jer je sve dostupno i transparentno, ističe Kopić. Za iste podatke vezane uz osječko sveučilište potrebno je 90 minuta i nešto računanja i nagađanja, jer su podaci nepotpuni ili nepostojeći.
Ustanove koje bi trebale obrazovati i informirati i privući najbolje studente moraju u tome biti transparentne, pokazati što nude i što se nudi studentima nakon što ih završe, a netransparentnost samo pokazuje da je nešto trulo u obrazovanju hrvatskom.
Koji je rezultat toga svega? Neka vam objasni Kopić:
Dok osječki studentski restorani uvode ručak za van, Harvard rješava osječke probleme s komarcima. 🙂
Cijeli post i neke dodatne podatke možete naći na Kopićevom blogu – imajte na umu da informacije ne odgovaraju nužno u potpunosti stvarnom stanju stvari, no svakako su zanimljive usporedbe radi.
A nas zanima kakva su vaša mišljenja i iskustva s domaćim obrazovnim sustavom, vašim sveučilištima i mogućnostima koje se pružaju nakon diplome. Slažete li se s Kopićem?