Tena Šojer
21. 11. 2014.
Matija Kopić, osnivač Farmerona, na svom je blogu podigao bitno pitanje o hrvatskom obrazovnom sustavu kroz zanimljivu, iako neočekivanu usporedbu: Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i Harvarda. Ako ste puhnuli zaključivši da se ne mogu uspoređivati, promislite opet.
Idemo se uspoređivati sa najboljima, piše Kopić i iznosi sljedeće informacije:
1. Ista populacija, različiti rezultati
Krenimo sa sličnostima: Osijek i Cambridge su gradovi gotovo istog broja stanovnika i gotovo identične veličine studentskog tijela. Točnije, Osijek broji 108.048 stanovnika i 20 tisuća studenata, dok Cambridge broji 105.162 stanovnika, a 21 tisuća studenata obrazuje se na Harvardu.
2. Previše babica… to jest, profesora
Tu sličnosti prestaju: Harvard raspolaže otprilike 100 puta većim budžetom od Osijeka, a zapošljava samo dvostruko više djelatnika.
Očito je riječ o velikom neslaganju brojki, a pitanje koje Kopić postavlja je sljedeće:
Jesu li naši znanstvenici/akademski djelatnici ispodprosječni (pogotovo u znanstvenoj produkciji) zato što su nedovoljno plaćeni – ili su (previše) pristojno plaćeni, no iznadprosječni ipak nisu jer imaju neki drugi problem? Problem je u stavu i pretjeranom komforu, koliko god da su plaćeni.
Ovdje se s Kopićem ne mogu u potpunosti složiti: problem bih djelomično uistinu stavila na leđa profesorima, no velik dio leži u lošoj raspodjeli sredstava, a pogotovo lošem ili nepostojećem financiranju projekata i nedovoljno truda u borbi za financiranje istih. Kod nas se sveučilišni kurikulum uvelike oslanja na predavanja, a praktična iskustva koja bi studenti trebali steći bez projekata su dostupna na kapaljku.
Kada se obrazovanje temelji samo na predavanjima, a resursi koji su studentima dostupni su (mahom) monolozi, klupe i svjetlo u predavaonici, treba kurikulum popuniti s mnogo sati istih, što zahtijeva i previše predavača, a zauzvrat daje premalo znanja. Dio krivice uistinu leži na profesorima, koji na stranim sveučilištima imaju obvezu priskrbiti financiranje svojim ustanovama, a za dio krivice treba ići više po ljestvici odgovornosti.
3. Praksa, praksa, praksa
Kada smo već na praktičnim iskustvima, stopa zapošljavanja studenata u prvoj godini na Harvardu je gotovo 100 posto. Kolika je na Osječkom sveučilištu, teško je dokučiti sa sigurnošću:
Orijentacijski, stopa za Osječane koji su studirali na lokalnom sveučilištu bi se mogla kretati oko 50-60 posto – ovaj broj je izračunat na temelju podataka HZZ-a i DZS-a i samo je indikativan (ustvari poprilično netočan), budući da kao bazu uzima OBŽ, te je vjerodostojan samo u slučaju da se svi diplomanti koji završe fakultete u OBŽ prijavljuju na burzu u OBŽ, što nije slučaj – ljudi odlaze van i prijavljuju se na druge burze.
Stvarna stopa zapošljavanja za cijeli studentski korpus je dakako mnogo niža, i po mojoj procjeni se kreće između 30 i 40 %. Broj novodiplomiranih na burzi u Osijeku raste godišnjom stopom od 17 % od 2008. godine, što implicira daljnji pad stope zapošljavanja diplomanata. Također, ovaj broj u obzir uzima diplomante svih učilišta koji se vraćaju na burzu u OBŽ, ne samo sa osječkih.
Još jedno bitno pitanje je i koliko je od ovih zaposlenih čak i marginalno vezano uz (potencijalno) buduće zanimanje i struku.
4. Za koje tržište obrazujemo studente?
Koje su to uopće struke i koliko će one olakšati nalaženje posla po završetku formalnog obrazovanja?
Osječko sveučilište priprema studente da se pridruže radnoj snazi u jednoj od sljedećih disciplina, prema Kopiću: ekonomija, pravo, filozofija, inženjerstvo, građevina (op. ur. – ne treba smetnuti s uma niti medicinu, poljoprivredu, prehrambenu tehnologiju i druge).
Temeljne djelatnosti Harvarda su pak financije, konzalting, zdravstvo i medicina, IT i obrazovanje, sve odreda vrlo tražene na tržištu rada (da, čak i obrazovanje).
A da malo nadopunim cijelu priču, kod nas se tek samo 10 posto mladih, vidi u inženjerskim zanimanjima.
Kopićev zaključak:
Osijek ne proizvodi ljude koji trebaju tržištu rada i svijetu koji se mijenja. Ekonomski fakultet prednjači s prosječno 800-900 novih diplomanata koji se većinom ne uspijevaju zaposliti. Osječki fakulteti su 3. liga.
5. Transparentnost, zadnja rupa na svirali
I zadnja bitna stavka: vrijeme potrebno za pronalaženje podataka. Nekoliko minuta kada je riječ o Harvardu, jer je sve dostupno i transparentno, ističe Kopić. Za iste podatke vezane uz osječko sveučilište potrebno je 90 minuta i nešto računanja i nagađanja, jer su podaci nepotpuni ili nepostojeći.
Ustanove koje bi trebale obrazovati i informirati i privući najbolje studente moraju u tome biti transparentne, pokazati što nude i što se nudi studentima nakon što ih završe, a netransparentnost samo pokazuje da je nešto trulo u obrazovanju hrvatskom.
Koji je rezultat toga svega? Neka vam objasni Kopić:
Dok osječki studentski restorani uvode ručak za van, Harvard rješava osječke probleme s komarcima. 🙂
Cijeli post i neke dodatne podatke možete naći na Kopićevom blogu – imajte na umu da informacije ne odgovaraju nužno u potpunosti stvarnom stanju stvari, no svakako su zanimljive usporedbe radi.
A nas zanima kakva su vaša mišljenja i iskustva s domaćim obrazovnim sustavom, vašim sveučilištima i mogućnostima koje se pružaju nakon diplome. Slažete li se s Kopićem?
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na Netokraciji dopušteno je samo korisnicima koji ostave svoje ime i prezime te mail adresu i prihvate pravila ponašanja.
Pravila ponašanja
Na Netokraciji za vas stvaramo kvalitetan, autorski potpisan sadržaj i zaista se veselimo vašim kvalitetnim, kontruktivnim komentarima. Poštujmo stoga jedni druge prilikom komentiranja, kao i Zakon, držeći se sljedećih pravila ponašanja:
Kako koristimo podatke koje ostavljate? Bacite oko na našu izjavu o privatnosti.
Sve ostale komentare ćemo s guštom spaliti, jer ne zaslužuju svoje mjesto na internetu.
Komentari
foievac
21. 11. 2014. u 10:37 am
Glavni problem između os i ha je u novcu, novac kupuje kvalitetu. Tužna činjenica je da se na os sveučilištu (a i svim ostalima) zapošljavaju nesposobnjakovići, Ljudi koji se nemaju gdje zaposliti, koje nitko ne želi zaposliti zapošljavaju se na fakultetima jer pametni ljudi neće raditi za siću.
Matija, jako lijepo si prepoznao izvore financiranja, nemoj me krivo shvatiti, ali stanje u visokom školstvu je i tvoja krivica… imaš novca, postao si uspješan… koliko stipendija si dao studentima? koliko donacija si dao osječkom sveučilištu, foi-u?
Na zapadu, studenti kada završe studij, kada se obogate, osjećaju dužnost, obvezu i čast da vrate i da se zahvale svojem sveučilištu u obliku fundacija i/ili donacija.
Jadna je budućnost znanosti i visokog školstva ako će se oslanjati samo na trulu državnu sisu ili na školarine jadnog i siromašnog studenta!
Jerko
21. 11. 2014. u 11:03 am
Vecina foundera zivi od place ispod hrvatskog prosjeka i svu dobit tvrtke reinvestiraju u daljnje poslovanje kako bi jednog dana bili u poziciji stipendirati. Tako da ti prozivanje Matije nije na mjestu.
foievac
21. 11. 2014. u 11:28 am
Onda nije na mjestu ni Matijino prozivanje jer nije kompetentan, da je rekao: ja sam pljunuo 2 mil € u unios a oni nistu nista kvalitetno napravili sa tim novcem, dok neki britanac pljune isti iznos pa oni (harvard) rade brda i doline (koje Matija lijepo i kvalitetno prepoznaje u svom postu)
Matija Kopić
21. 11. 2014. u 1:17 pm
foievac, novac nije problem jer ga za izvrsne studente uvijek ima. Stvar je što našim fakultetima i profesorima izvrsnost nije prioritet, a studenti na to pristaju. Ako ne žele pristati, onda odlaze van. Takvo močvarno stanje, nažalost, nije moguće promijeniti kroz postojeći javni obrazovni sustav – stoga se slažem s tobom, privatno visoko obrazovanje je gotovo jedini put u izvrsnost. Prozivam zbog jednostavnog, pa i sebičnog razloga: od sveučilišta očekujem izvrsnost zato što kao građanin i poduzetnik plaćam poreze iz kojih se ista ta sveučilišta financiraju. Kada samostalno školujemo/usavršavamo inženjere, ROI na investiciju je daleko veći. 😉
Hrvoje
26. 11. 2014. u 3:58 am
“koliko donacija si dao osječkom sveučilištu, foi-u?”
Pa nije Matija kreten koji će svoje teškim radom stečene novce bacati nesposobnjakovićima s fakulteta.
“Na zapadu, studenti kada završe studij, kada se obogate, osjećaju dužnost, obvezu i čast da vrate i da se zahvale svojem sveučilištu u obliku fundacija i/ili donacija.”
Pa Matija je sve uspio sam i nema baš nikakav osjećaj da je išta dužan “ovakvom ispodprosječnom sveučilištu”.
foievac
21. 11. 2014. u 4:23 pm
Ne Matija, nisi u pravu: Visoko obrazovanje mora ostati javno i dostupno svima, ali je problem u tebi i sličnima. ok je kritizirati, ali gdje su rješenja?
Tvoja kritika stoji, nema izvrsnosti, ali zašto nema? Možeš ti stati na sred trga i urlati da naše školstvo ne valja, ali nikoga nije briga, ljude čak i ne zanima to što blagajnica ima veću plaću od profesora na faksu, da radnik u HACu ima nekoliko puta veću plaću.
Novac nije problem za izvrsne studente? pa hvala dragom Bogu da nije, izvrsni studenti će dobiti stipendiju i otići van.
Problem je, dragi Matija, novac koji sveučilišta imaju na raspolaganju. Država, porezni obveznici daju premalo obrazovanju! I malo je zločesto od tebe tražiti brda i doline za relativno mali iznos koji dolazi iz tvojeg poreza: to ti je isto kao da si kupiš fiću za 500kn i od njega tražiti da se ponaša kao mercedes.
Prije godinu – dvije smo u medijima čitali o finskom modelu, modelu u kojem učitelji imaju respekt, i cijenjeni su u društvu, tome trebamo težiti. Izvrsnost ne možeš forsirati, izvrsnost na fakultetima će doći sama od sebe, ali samo ako se za to stvore uvjeti.
Dobri i pametni ljudi neće ostati u ovoj državi ako mogu vani raditi za nekoliko puta više i točka.
Odobravam tvoje metode ali smatram da si ih usmjerio prema krivima, flejmati treba vlast i narod.
Koraljko
21. 11. 2014. u 5:10 pm
Foievac nisi u pravu. Nije istina da država daje premalo obrazvanju u situaciji gdje učenici znaju više o informatici od profesora koji bi ih trebali podučavati. Ako učenici zbog entuzijazma nauče programiranje, što sprečava profesore da se obrazuju u onome od čega žive. 5000 EU plaća? Sprečava ih pomanjkanje ambicija kao i cijelo naše društvo
bkorbar
21. 11. 2014. u 6:34 pm
Nije problem što nema novaca, problem je što i ono što ima se troši na krivi način.
Problem je što nema ni cilja ni svrhe ni u sveučilištu (pogledaj – “Motto:unknown”) ni u financiranju (pitaj bilo koga u Vladi što, kako i zašto financira u obrazovanju).
Što se plaća tiče, naši profesori su višestruko više plaćeni od profesora sa Harvarda ako se uračuna koliko rade sa studentima i koliko rade za potrebe edukacije. A floskule tipa “visoko obrazovanje mora ostati javno i dostupno” samo služe da održe takvo stanje.
To su kritike a rješenje koje tražiš je vrlo jednostavno – da odgovarajuća ministarstva novce umjesto sveučilištima u vidu stipendija stave na raspolaganje studentima imenom i prezimenom uz, naravno, i preuzimanje odgovornosti pa nek ih oni raspoređuju. U tom slučaju svi bi bili više zainteresirani da obrazovanje bude bolje, da ne traje u nedogled i da bude u skladu sa potrebama i interesima.
Hrvoje
26. 11. 2014. u 4:00 am
Jedini cilj i svrha svih državnih institucija je UHLJEBLJIVANJE RODBINE I PRIJATELJA i taj cilj svrha se u potpunosti ispunjavaju.
Matija
24. 11. 2014. u 9:47 am
foievac, moram priznati da se ne slažem s tobom. Prema nekim izračunima, prosječni student na državnom fakultetu državu košta oko 250 tisuća kuna tijekom petogodišnjeg studija. Dakle to je cifra od otprilike 50 000kn po studentu po godini.
Kako sam imao prilke studirati u Hrvatskoj i na državnom fakultetu i kasnije dobio stipendiju za privatni fakultet, mislim da mogu objektivno ocijeniti omjer kvalitete studiranja.
Konkretno, na ovom privatnom fakultetu godina studija košta 30etak tisuća kuna i u tu cijenu su uključeni kompletni troškovi, uz besplatne knjige i dopunsku nastavu za studente koji ne polože dobro neki od kolokvija. Standard predavanja i vježbi je neusporedivo bolji, a sve skupa za 20 tisuća kuna manje nego na državnom fakultetu.
Ako privatni fakulteti mogu uz takve školarine opstati, platiti kompletne troškove potrebne za infrastrukturu i održavanje nastave na kvalitetnijoj razini i još donijeti profit, postavlja se pitanje kako je onda državnim fakultetima 50 000 kn po studentu premalo?