Netokracijin glavni urednik Ivan Brezak Brkan na Blogomaniji je održao govor o komentarima i komentatorima. O ovoj se temi već neko vrijeme raspravlja, dok komentari postaju sve gori i neproduktivniji, a neki su se internetski mediji čak odlučili na cenzuru istih - no je li to pravo rješenje?
Netokracijin glavni urednik Ivan Brezak Brkan na Blogomaniji je održao govor o komentarima i komentatorima. O ovoj se temi već neko vrijeme raspravlja, dok komentari postaju sve gori i neproduktivniji, a neki su se internetski mediji čak odlučili na cenzuru istih – no je li to pravo rješenje?
Komentari su naporni, ne želimo ih čitati, ne želimo ih pratiti. U previše slučajeva nisu ugodni, no ako ih zabranimo, pitanje je što slijedi iza toga, pitao se Brkan. Hoćemo li zabraniti onda zabraniti Facebook jer su ljudi bezobrazni u statusima, komentarima i grupama? Poslije Facebooka je na redu Twitter, jer ni tviteraši nisu uvijek najpristojniji, a nemojmo zaboraviti ni na mailove. Gdje bismo povukli granicu?
Svi znamo “te” komentare, anonimne, naporne i dosadne, ali znamo i zašto ih imamo: oni dižu promet i interakciju, ljudi ih vole čitati bilo zato što su grozni, smiješni ili (rjeđe) pametni. Komentari su nezaobilazna stvarnost medija.
Pa ipak u posljednje vrijeme prešli su ne samo granicu dobrog ukusa, već apsolutno sve granice. Primjeri su brojni: sjetimo se samo komentara na smrt glumice Dolores Lambaše na koju je reagirala naša izvršna urednica Mia Biberović, komentatora hrvatske inicijative U ime obitelji ili djevojaka iz Lifestyle Serbia, čiji su web projekt napali ljudi koji o internetu nemaju nikakvih znanja, i to samo zato što su htjele nešto napraviti. I to ne samo njihov projekt, nego i njih osobno.
Pitanje koje se postavlja je – što možemo učiniti. Nekoliko je rješenja, manje ili više izvedivih. Za početak se mogu svugdje uvesti Facebook komentari kako bi se svatko iza svojih riječi stajao imenom i prezimenom. Ni biometrika nije nemoguća – očitavanje otisaka prstiju prije komentiranja moglo bi motivirati ljude da razmisle prije nego počnu tipkati, namjerno je pretjerivao Brkan, a slično je i s legitimiranjem – iza koliko mržnje i agresije bi netko stao svojim OIB-om? Mogli bi komentare slati i pismima, našalio se Ivan, no moguće opcije su i plaćanje komentara ili njihovo zasluživanje.
Problem je u tome što zapravo ne želimo odbiti komentatore – oni su za autore iznimno bitni, bilo da je riječ o pohvalama ili konstruktivnim kritikama koji nas čine boljima. Komentari su nužna povratna informacija na temelju koje se možemo razvijati i rasti. Sadržaj i komentari su ako Batman i Robin, dynamic duo koji se ne bi trebao razdvajati. Iako volimo misliti da je komentiranje trend digitalnih medija, oni su oduvijek prisutni u novinarstvu. Doduše, prije su se oni koji su htjeli svoje mišljenje izraziti morali potruditi i podignuti telefonsku slušalicu te nazvati redakciju.
Najgora stvar koju onda možemo napraviti je ubiti ovu tradiciju i kao slobodni mediji uvesti cenzuru, nastavlja Brkan. To ne znači da trebamo sjediti skršenih ruku, ali treba imati na umu da reakcije koje ne vode do boljeg rješenja nemaju smisla. Do sad smo negativne komentare rješavali kvantitativno – odgovarali smo na njih kako bismo svojim komentarima pobili tuđe, dok u stvarnosti time nismo ništa postizali, upozorio je.
Želimo li promijeniti komentare, moramo promijeniti komentatore, a pritom možete zaboraviti na retvitove ili odgovaranje komentarima. Kontaktirajte autora negativnog komentara osobno, mailom – vaš odgovor ne treba biti javna stvar i nitko ga ne treba vidjeti osim vas i osobe koja je bezobrazan komentar poslala. Pošaljite i vi toj osobi povratnu informaciju, i to osobno. Budimo aktivni i utječimo na sljedeću generaciju koja neće biti blesava i mrziti sve na internetu samo zato što mogu, zaključio je Brkan. A poruka svima za kraj je da, pročitate li neki dobar članak, i svidi li vam se nečiji rad, nemojte se libiti da im to i kažete.