Prije desetak godina nije se očekivalo od obrazovne institucije u Hrvatskoj da posjeduje web stranicu ili e-mail ili da nastavnik možda piše svoj osobni blog. Informacije su se dijelile na oglasnim pločama ili na satovima razredne nastave. Informativka je bila glavni medij na koji su se zapisivale informacije. Jedno je sigurno, informacije se nisu slale u obliku paketića mrežom.
Što se promijenilo informatizacijom?
U Hrvatskoj prema popisu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa imamo 942 osnovne škole, 424 srednje škole i 67 fakulteta. Sve 1433 obrazovne ustanove posjeduju službene e-mail adrese. Službeno posjedovati ipak ne znači da ih svi korisnici koriste. Pošaljete li upit na bilo koju od tih e-mail adresa hoću li dobiti kakav odgovor? Dobra praksa kaže da bih trebala, a koliko ih se toga pridržava, ne znam.
Na raspolaganju i… ništa više
Fakulteti kao najviša karika u lancu našega obrazovanja mogu se pohvaliti –sve do jednoga – službenim web stranicama. Međutim, koliko god se sadržaji stranica često ažurirali i bili informativni, info-centri fakulteta i dalje su preplavljeni upitima krajnjih korisnika. Zašto je to tako? Krajnji korisnici ponekad jednostavno odbijaju odvojiti ponešto vremena i pročitati informaciju koja im je dostupna na web stranici, a nudi im rješenje njihova problema.
Umjesto toga, lakše je uzeti informativku i olovku i odšetati se do najbližega info-centra i zapisati ono što je dostupno na stranicama. Pitam se čemu onda toliki trud oko informatizacije?
Ima li informatizacija smisla?
Prošle godine provela sam anketu koja pokušava dati odgovor na pitanje mogu li se društveni mediji koristiti kao pomoćni alati u nastavi. U anketi je postavljeno pitanje nastavnicima posjeduju li svoj blog. 31,31 posto nastavnika je odgovorilo potvrdno. 68,69 posto ispitanika kaže da ne posjeduje svoj blog.
Vidljivo je da većina nastavnika ne smatra blog relevantnim kanalom za komunikaciju i dijeljenje informacija. Ili im jednostavno nedostaje vremena za takve poduhvate. Ili motivacije. I da postoji više edukativnih blogova, pitanje je koliki bi bio interes krajnjega korisnika – studenta – da provjeri ili komentira ono o čemu se na blogu piše. Opet se postavlja pitanje – ima li smisla?
Osim web stranica, e-mail adresa i blogova, visokoobrazovne institucije ponudile su svojim studentima i sustave za učenje na daljinu, službene forume i raspravišne grupe. Pojavili su se i službeni i neslužbeni računi institucija na Twitteru i Facebooku. To je uistinu zavidan broj komunikacijskih kanala i kanala za dijeljenje informacija. Međutim, zašto se i dalje čini da su dobra stara informativka i olovka još uvijek vrlo, vrlo moderne?