Okrugli stol u Strasbourgu raspravljao je o odgovornosti platformi, prijetnjama demokraciji, te ulozi umjetne inteligencije u širenju dezinformacija, ističući potrebu za jačanjem europske konkurentnosti i zaštite digitalne integriteta.
Tko je odgovoran za održavanje reda u virtualnom svijetu Europe?
Europska unija pokušava odgovoriti na to pitanje kroz Akt o digitalnim uslugama (DSA), regulativu koja izaziva podijeljena mišljenja. Je li DSA prijetnja slobodi izražavanja ili nužan alat za zaštitu demokracije od štetnog sadržaja i stranih utjecaja?
Direktno iz Strasbourga donosimo vam izvještaj s okruglog stola Defending Europe’s Digital Integrity: Addressing Social Media Challenges and Foreign Interference, na kojem se raspravljalo o nizu složenih tema – od odgovornosti platformi do geopolitičkih prijetnji – pokazujući da borba za slobodu i sigurnost nije ograničena na fizičke granice, već se vodi i na digitalnim bojištima.
O toj su temi raspravljali Christel Schaldemose (PES), predsjednica radne skupine za digitalnu transformaciju, kibernetičku sigurnost i informacijsku sigurnost i izvjestiteljica za Akt o digitalnim uslugama, Mika Aaltola (EPP) iz Odbora za Europski demokratski štit (EUDS) te Aude Maio-Coliche, direktorica strateških komunikacija zadužena za FIMI (Foreign Information Manipulation & Interference).
Učinkovitost DSA vidjet ćemo tek za godinu-dvije
Okrugli stol otvorila je Christel koja ističe izazove uzrokovane stranim uplitanjem, dezinformacijama i općenitom manipulacijom informacijama na internetu. Zato se kao glavna pregovaračica za Akt o digitalnim uslugama (DSA) zalagala da zakon nameće odgovornost velikim platformama za učinke njihovih algoritama:
Iako platforme nisu odgovorne za pojedinačne objave korisnika, želimo da budu odgovorne i poduzmu mjere u slučaju da postoji sustavni rizik. DSA ne definira točno kako platforme trebaju djelovati, već im ostavlja prostor da razviju vlastite mehanizme, uz obvezu da djeluju kada postoji prijetnja demokraciji ili javnom zdravlju.
DSA zahtijeva od platformi da poduzmu mjere za ublažavanje rizika, ali ne propisuje konkretne korake, čime se štiti sloboda govora i izbjegava pretjerano uklanjanje sadržaja. Također, Europskoj komisiji dano je povjerenje da provodi DSA akt – jer kada bi svaka država članica samostalno provodila DSA, postojala bi opasnost od interpretacija zakona, objašnjava Christel. Ipak ta odluka ima jednu manu:
Provedbeni proces je spor jer želimo dati mogućnost tvrtkama da odgovore kada ih istražuje Europske komisija. Morat ćemo pričekati možda godinu ili više da vidimo učinke zakona. Ako se pokaže da DSA nije dovoljan za borbu protiv dezinformacija i stranog uplitanja, moramo istražiti dodatne mjere.
Što ćemo s fact-checkingom?
Christel se osvrnula na nedavnu odluku Mete koja je ukinula suradnju s fact-checkerima te istaknula kako su oni važni, iako DSA ne nalaže platformama da ga nužno koriste. Platforme su dužne osigurati mehanizme za smanjenje rizika od stranog uplitanja i širenja lažnih informacija, a fact-checking je samo jedan od alata, ističe Christel:
Ako ga ne koriste, moraju imati druge alate s jednakim učinkom.
Strani akteri se miješaju u izbore
Iako su fizičke infrastrukture poput podmorskih telekomunikacijskih kabela pažljivo zaštićene zbog neprestanih napada, izborni sustavi i procesi nisu dobili jednaku razinu zaštite – što ih čini ranjivima na hibridne prijetnje, ističe Mika.
Posebno upozorava na strane aktere, poput Rusije, Kine, Irana i Venezuele, koji strateški nastoje potkopati demokratske procese:
Rusko miješanje u izbore počelo je s operacijama hakiranja i curenja podataka, uz određenu manipulaciju algoritmima, ali osnova je bila hakiranje osjetljivih, politički kontroverznih informacija i njihovo plasiranje u mainstream medije putem društvenih mreža.
Nije bilo posebno sofisticirano, ali danas vidimo da su sposobni za mnogo više. Pokušavamo mapirati što točno rade i razviti alate koji će odgovarati tim prijetnjama.
Platforme ponekad nisu svjesne utjecaja vlastitih algoritama – što otvara prostor za manipulaciju. Zbog toga je ključno poboljšati sustave detekcije prijetnji i podržati platforme u prepoznavanju i suzbijanju neprijateljskih aktivnosti, bez ugrožavanja slobode govora.
AI – alat za širenje dezinformacija
Unazad nekoliko godina uvelike se promijenio opseg i brzina kojom se šire i stvaraju dezinformacije, a glavni krivac je umjetna inteligencija. Inicijative poput FIMI toolboxa i Open Democracy Shielda razvijaju se upravo s ciljem jačanja obrambenih kapaciteta protiv dezinformacijskih kampanja nastalih pomoću AI-ja. Razvijeni su resursi poput podatkovnih centara i ljudskih kapaciteta za praćenje manipulacija:
FIMI Toolbox uključuje situacijsku svijest (prikupljanje i analiza podataka o manipulacijama, npr. otkrivanje kampanja poput Doppelgänger), jačanje otpornosti (trening medija i fact-checkera) te zakonodavne mjere poput Akta o digitalnim uslugama i Akta o umjetnoj inteligenciji.
Diplomatske mjere obuhvaćaju sankcije protiv pojedinaca i organizacija koje manipuliraju informacijskim prostorom EU, uključujući sankcije protiv ruskih medija Sputnik i RT.
Mika se nadovezuje kako AI nije samo alat za povećanje razmjera postojećih aktivnosti, već potencijalno i za razvoj novih metoda:
Prije nekoliko godina analizirao sam kinesku špijunsku kampanju regrutacije putem LinkedIna u Europi i SAD-u. Tada je to bio ručni posao – stvarali su lažne think tankove, tražili eseje na temelju povjerljivih informacija i slali poruke ciljanim osobama. Danas se takve aktivnosti mogu masovno proširiti uz pomoću AI-a koji može lakše pronaći ranjive pojedince za regrutaciju.
Skaliranje ovakvih metoda trenutačno je najveća prednost AI-a, ali ostaje opasnost koje sve sve nove metode mogu nastati pomoću umjetne inteligencije, ističe Mika.
Europa nije dovoljno stroga i brza, ali dolazi 200 milijardi za AI
Suludo je razmišljati kako ćemo tek prve rezultate zakona, koji je na snazi od 1. studenog 2022. godine, vidjeti tek za nekoliko godina. Razlog tome je što se učinci primjenjuju postupno s različitim rokovima za različite odredbe pa je tako DSA na punoj snazi od 1. veljače 2024. godine, a tko zna koliko će nam trebati vremena da popravimo zakon ako shvatimo da on nije dovoljno dobar ili, u najgorem slučaju, da nije otporan na prolazak vremena.
Izdavanje kazni nije dovoljno, pogotovo kada se sjetimo kako npr. Apple dobije kaznu od od 1,84 milijarde, a sama tvrtka vrijedi 3 bilijuna i ima prihode od 1 milijarde po danu! Još nam je prije Margrethe Vestager, izvršna potpredsjednica Europske komisije za Europu prilagođenu digitalnom dobu, objasnila kako ih time udaraju Big tech gdje ih najviše boli – a to je njihov ugled. Iako se ja s time ne bih složio.
Europi trebaju jača pregovaračka moć od iskazivanja kazni, a ona najsnažnija moć dolazi u obliku konkurentnosti. Zato se nadamo kako će nedavna inicijativa InvestAI, za mobilizaciju 200 milijardi eura za ulaganja u umjetnu inteligenciju što uključuje novi europski fond od 20 milijardi eura za gigatvornice umjetne inteligencije gurnuti Europu naprijed po pitanju konkurentnosti.
