Da li nas tehnologija „oslobađa“ uobičajenih mentalnih napora te stoga postajemo o njoj sve ovisniji, a naše psihičke sposobnosti slabe, glavno je pitanje u knjizi uglednog njemačkog neuroznanstvenika i psihijatra koja je krajem 2018. prevedena i na hrvatski.
Knjižničari bi vam mogli ispričati priče o zaboravljenim knjigama, onima koje se ne čitaju, povremeno prolistaju, standardno uzimaju ili ovima koje jedva da dođu u police, a već su vani i ne vraćaju se tako lako. Jedna od takvih je i Digitalna demencija njemačkog psihijatra Manfreda Spitzera.
Riječ je o silno popularnoj i kontroverznoj knjizi njemačkog znanstvenika koja na momente poziva na radikalnu digitalnu higijenu uz cijelu paletu medicinskih, obrazovnih, financijskih pa i personalnih objašnjenja o opasnostima prepuštanja, ne samo internetu, već općenito strojevima o kojima sve više ovisimo.
Manfred Spitzer ovogodišnji je gost Weekend Media Festivala na kojem će u petak, 24. rujna u 15 sati održati predavanje “Epidemija pametnih telefona: Prijetnja zdravlju, obrazovanju i društvu”.
Djeca i mi kao šuplji e-mentaleri
Knjiga o tome kako “mi i naša djeca silazimo s uma” kreće poznatim diskursom autora Jespera Juula, s jednom bitnom razlikom – Spitzer se više puta ispričava i brani oko vlastitih spoznaja kako je u kratkom roku naša civilizacija zaglavila na ekranima interneta – kao da to ne znamo – ali samo je pitanje koliko svu tu beskorisnu ožičenost želimo sami sebi priznati. I dok nastavak ponire u duboku psihologiju, u hipofize, sinapse i transmitere (što bi moglo odbiti značajan dio čitatelja) paralelno razmišljam gdje su moja djeca sada po internetima.
Što se mene samog tiče, kao da okrećem točak civilizacije: ne kupujem online, izbjegavam GPS, skinuo sam se s društvenih mreža, još tu i tamo glavinjam po netu, ali sve skupa osjećam se fokusiraniji, smireniji, pa ako hoćete i sretniji. Tako da skupljam ono malo svog iskustva, kartice tuđih znanja, pa tako i ovu knjigu, uz prstohvat intuicije kako bi svoju djecu uveo u digitalno naličje djetinjstva.
Gdje su vaša djeca sada po internetima?
Nakon pedesetak stranica Digitalne demencije i površnom bi čitatelju trebalo biti jasno zašto se ovu knjigu često navodi, manje citira i još manje recenzira, osim možda u stručnim krugovima, a oni pak stoje s one strane čitalačke realnosti. Naime, rijetki su znanstvenici koju znaju dobro pisati, a da to nije van uobičajenih kanona i formula. Dođe čovjeku reći im: ma super su vam ideje, ali, braćo i sestre, loše pišete, udaviste; platite ghost writera, nije sramota!
Ali, o tome ću više u sljedećem poglavlju.
Uostalom, mišljenja sam da ako je samo stručnjacima dozvoljeno misliti i pisati, ne čudi što postoji internetska komentarska kaljuža. Ali, opet, nepošteno je sada u ovom književnom prikazu očekivati nešto od znanstvenika pa bio to i samo stil, da ne kažem literarnu dubinu. Na koncu, da nije horde polupismenih internauta, ne bi je Manfred niti napisao, a oni je ionako neće pročitati.
Pripremite sebe i svoje male digital nativese
Tekst postaje bitno pitkiji kad autor krene doticati sve one teme koje nas se direktno tiču. Ne digitaliziraju se samo stari književni naslovi već pomalo i ljudi, pa Manfred piše o novom “novom” tehnološkom dobu, interesu korporacija u implementaciji informatičke tehnologije u škole, mozgovima na Googleu i svim onim cyberbull opasnostima koje već sada, a posebice tijekom cjelokupnog društveno mrežnog odrastanja, vrebaju naše male digital nativese.
Uza sav respekt prema znanosti, jedini problem koji ja vidim prilikom čitanja ovakvih popularno znanstvenih tekstova je taj što se ovaj psihijatar u vidu autora spušta s nekog ležećeg shrink oblaka i čitatelja uzima za dječju ruku: Sad će tebi čiko to objasniti, uz grafove, slike, rendgenske slike mozga… Zaboravljajući pritom da dok dođe do biti onoga što želi reći, takvim diskursom kao da nesvjesno ne poštuje čitatelja, ujedno umanjujući informativnu vrijednost svoje poruke i, ono najbitnije – širi odbojnost (ako ćemo o inteligenciji, mozgu, razumijevanju, promišljanju pročitanog, dubinskom čitanju itd.) prema svim tim dobrim zaključcima do kojih je došao.
Kad bi Digitalna demencija bila fenomenalna…
Selfi koji se objavljuje na društvenim mrežama nova je ideologija našeg vremena: ono što talijanski pisac Andrea Inglese naziva “jedinom legitimnom strašću, strašću za neprekidnom samopromocijom.”, piše Frédéric Beigbeder u svojoj novoj knjizi Život bez kraja. I možda je baš ovaj poznati francuski književnik, glumac i bivši marketinški stručnjak idealan obrazac za ovu priču: uzbuđuje ga sto tisuća lajkova na njegove postove dok retweeta i objavljuje fotke po Instagramu na putovanju sa svojom kćerkom u potrazi za besmrtnošću. Usput joj za ljubimca nabavlja robota za kojeg se desetogodišnjakinja želi udati…
Nemojte ovaj siže shvatiti doslovno jer Beigbeder nije sam književni vrh, niti tek inteligentno dijete francuske više klase – on je i roditelj koji u jednom trenutku zaključi da je u životu više stvorio svojim spermatozoidima nego li sa svime što je uopće radio.
I koliko god je Francuz slobodan, lud i razbarušen koji od vlastitih stavova i ponekad briljantnih tweet ideja gradi roman koji jedva drži narativnu vodu, dotle je Njemac uštogljen, pomalo i nezadovoljan odjekom svojih riječi i ideja, a ujedno i skriven iza neurobiološke znanosti sa velikim početnim Z slovima. Spitzerov glas protiv digitalnog klupka politike, velikih kompanija, interesnih lobija ili općenito moći, dočarava nam ovaj virtualni svijet kao onu četvrtu križarsku vojnu koja nikad ne dođe do Jeruzalema.
Prava šteta što ova dvojica nisu jedna osoba jer bi onda Digitalna demencija bila fenomenalna knjiga! Ovako je ona vrsta profesorskog diskursa koji prilično naživcira kad autor napiše: “O tome ćemo više u sljedećem poglavlju”. Suspens čitalačke smrti.
Zašto ovu knjigu ipak vrijedi pročitati?
Mada završava s nekim klasičnim selfhelp prijedlozima, vrijedi pročitati ovu knjigu sa svim njezinim manama bili vi zagriženi digitalac ili roditelj, oboje ili pak nešto treće. (I vjerujte knjižničarima koji to kažu, mada su svi primjerci knjige zauzeti).
Šteta je tek tako odmahnuti digitalnim jagodicama na neke radikalne ideje koje dolaze iz nekog drugačijeg spektra mišljenja te budimo i iskreni: nema ništa lakše do kliknuti na neki drugi sadržaj. U tome i jest bit Digitalne demencije.
Ako ništa drugo, potrudite se zbog djece i sebe te možda izbjegnete da vam se vaše dijete jedne lijepe digitalne subote – u ovom virtualnom životnom Las Vegasu – vjenča s robotom.
Do čitanja, motivirajte se s par dobrih Manfredovih zaključaka:
O posljedicama “digitalnog doba”:
- Intenzivno korištenje društvenih online mreža ne smanjuje samo broj prijateljstava u stvarnom životu nego i socijalnu kompetentnost jer se za to zadužena moždana područja smanjuju.
- Poznati jezikoslovac Noam Chomsky rekao je nedavno u jednom intervjuu: “U tweetu ili internetskom prilogu ne može se reći mnogo. To dovodi do veće površnosti.”
- Prije se u materiju prodiralo, danas se umjesto toga surfa po mreži (dakle, klizi preko sadržaja).
- Ako si igre u kojima se igrači nagrađuju za ubijanje realistički prikazanih ljudi, dobivajući tim više bodova što su ubojstva okrutnija, zaista dio naše kulture, onda s našom kulturom nešto nije u redu.
- Naš život u “digitalnom dobu” odlikuje se prije svega time da neprestance sve moguće činimo istovremeno.
- Digitalni mediji imaju negativan učinak na sposobnost samokontrole i stoga izazivaju stres.
- Ljudi koji često istodobno koriste više medija pokazuju probleme s kontrolom vlastitih misli.
- Sprega između pretjeranog korištenja interneta i depresivne psihopatologije potvrđena je rezultatima različitih studija.
- Društvene mreže ugrožavaju socijalne vještine i potiču strahove i depresije.
O životu općenito:
- Razlika spram obrade oranice motikom u bitnome se sastoji u brzini. Oranje s volom naporno je, ali se za isto vrijeme uspije proorati veća površina.
- Upravo zato što smo svi već digitalno dementni, nitko ništa ne primjećuje i ne prosvjeduje.
- Argument da tehnologija revolucionira učenje iznosi se za svaku novu tehnologiju: film, radio, televiziju, a sad računala i internet.
- Ne postoji dokaz za tvrdnju da bi moderna informatička tehnologija poboljšala učenje u školi.
- Ja ne spadam u autore koji bi se ljutili zbog redigiranja rukopisa, nego u one koji se raduju jer im netko pomaže da posao obave bolje nego što bi to sami ikada mogli.
O djeci i mladima koji žive kroz digitaliju:
- Upamtimo: vrijeme što ga djeca ispod tri godine provedu pred ekranima izgubljeno je vrijeme.
- Uvođenje digitalnih medija u dječje vrtiće i osnovne škole nije ništa drugo nego neka vrsta navlačenja na drogu.
- U Švedskoj je, uzgred, zabranjena svaka reklama koja se obraća djeci.
- Kao psihijatar, neprestance zamjećujem da mladi više ne znaju što treba reći, a što ne treba – vjerojatno zato što samo još rijetko s nekim razgovaraju.
- Djeca koja igraju videoigre provode, u usporedbi s djecom koja to ne čine, 30 posto manje vremena čitajući te 34 posto manje vremena pišući domaće zadaće.
- Kod računalnih igara to su veća spremnost na nasilje, otupjelost spram realnog nasilja, društvena izoliranost (!) i smanjena šansa za obrazovanje.
- Postoje valjani razlozi da odrasli neke sadržaje drže podalje od djece jer je poznato da im je mozak posebno podložan oblikovanju i “trajno preuzima boju misli”, kako je to lijepo izrazio rimski car Marko Aurelije.
- Djeca su nepresušno vrelo pitanja, poziva na igru, drukčijih mišljenja, provokacija i šala – mnogo poticajnija od ekrana računala.