Ono što je Jerry Colonna govorio u svom predavanju u globalnom smislu na Fail Conference, kasnije su toga dana domaći poduzetnici primijenili u lokalnom smislu. Tako su Nenad Bakić i Ante Mandić, uz potporu Hrvoja Bujasa i Luke Abrusa, podijelili priče o svom poduzetničkom iskustvu, uspjesima i neuspješnim potezima, iako i oni, u većini slučajeva, neke lošije poslovne odluke ili gubitak novca zapravo ne smatraju neuspjesima.
Ono što je Jerry Colonna govorio u svom predavanju u globalnom smislu na Fail Conference, kasnije su toga dana domaći poduzetnici primijenili u lokalnom smislu. Tako su Nenad Bakić i Ante Mandić, uz potporu Hrvoja Bujasa i Luke Abrusa, podijelili priče o svom poduzetničkom iskustvu, uspjesima i neuspješnim potezima, iako i oni, u većini slučajeva, neke lošije poslovne odluke ili gubitak novca zapravo ne smatraju neuspjesima.
Ante Mandić, predsjednik uprave i vlasnik IN2, koja danas ima više od 400 zaposlenih, a posluje u šest država regije te uspješno konkurira europskim i svjetskim IT gigantima, tvrtku je pokrenuo iz nužde, kako je mnogima već poznato, prije više od 20 godina. Po zanimanju je bazno-nuklearni fizičar, a prije koraka u poduzetništvo radio je kao vojni savjetnik i predavač. Nakon što je ostao bez posla, s 37 godina postao je ono što se zvalo “poduzetnik očajnik”, jer je u to vrijeme bilo lako i jeftino osnovati tvrtku. Tada nije bilo niti velike vizije, niti planova, nego se radilo najbolje što se moglo. S obzirom na sve tadašnje promjene, nije niti imalo smisla puno planirati, jer su uspijevali opstati oni koji su mogli brzo reagirati na promjene.
Tada je posjedovanje faks uređaja bio vrhunac poduzetništva. Nije bilo interneta, mobilnih uređaja, a tek su se nakon 1995. te stvari počele pojavljivati. Danas ne znam kako smo uopće mogli tada poslovati, ali, eto, moglo se.
Poslovanje po rubu stvara kompetitivnu prednost
Na upit kada je došla prva kriza, bilo osobna, bilo poslovna, Mandić je odgovorio da se u takvoj vrsti posla uvijek poslovalo “po rubu”. Čak kada sve nekoliko mjeseci funkcionira normalno, pojavljuje se briga je li riječ o zatišju pred buru. No, samim time što se ovdje naviklo na takvo poslovanje, to stvara kompetitivnu prednost nad konkurencijom. Kako kaže, dobro je da na početku ne znate ništa – možete se posvetiti poslu. Što više znate, imate više stvari za brigu. Da je znao tada ono što sada zna, ne bi nikada napravio posao, priznaje.
Kad stvari ne idu dobro radi se sve paralelno – pokušavate riješiti tekući problem, ali istodobno morate gledati i unaprijed. Privatni život svakako pati. Ne može se raditi od 8 do 16 i stvarati posao.
Dao je nekoliko savjeta mlađim poduzetnicima, čije tvrtke imaju tendenciju brzog rasta. Moraju biti svjesni da se rastom mijenjaju pristup i filozofija tvrtke. Gubi se bliskost i neke druge lijepe stvari – mora se moći sačuvati kultura tvrtke, a moraju je nužno da se prihvate i neki od principa korporacija. Dao je i nekoliko savjeta za početnike – da ne postavljaju prevelike ciljeve, ali i da paze na kvalitetu. Primjerice, ako se bavite softverom, bavite se prvenstveno ljudima, jer na kraju, softver stvaraju – ljudi.
Novac ne smije biti cilj. On samo pokazuje koliko ste uspješni. Dobro radite, a novac će pokazati koliko ste dobri u tome.
Nenad Bakić: Najveći je rizik ne preuzimati rizik
Drugi dio bio je posvećen Nenadu Bakiću, financijskom stručnjaku i poduzetniku. Javnosti je najpoznatiji po osnivanju portala za zapošljavanje Moj Posao, čiji je udio prodao medijskom divu Daily Mailu, ali sada je vlasnik nekolicine tvrtki koje se bave ljudskim potencijalima i privremenim zapošljavanjem. Jedan je od najvećih ulagača u Zagrebačkoj burzi, a cijela je priča počela još kada je, kako kaže, pokušavao biti matematičar. Oduvijek je imao crtu komercijalizacije u sebi, a kada je dobio određeno nasljedstvo, koje se polako počelo topiti, uz pomoć interneta se počeo baviti ulaganjima i financijama.
Osvrnuo se na portal Moj Posao, koji je prvenstveno trebao postati financijski portal, ali mu je predloženo nešto jednostavnije, za početak. To je sve bilo krajem devedesetih, kada je htio ostvariti monopol u zapošljavanju na tržištu. Jedan od razloga za prodaju je bilo i oslabljeno zdravstveno stanje. Sve je poslove, pa tako i ovaj, vodio kao da su za prodaju, iako mu fokus nije bio novac. Što znači, kao da su za prodaju? Primjerice, da sutra prestane raditi, tvrtka može nastaviti lako bez njega. Zbog toga je bilo jednostavno predati Moj Posao novome vlasniku.
Nema žaljenja za neuspjesima
Bakić je bio poprilično otvoren oko neuspjeha. Imao je 12 poslovnih poduhvata, pola ih je bilo neuspješno. Također, smatra da su sve akvizicije koje je napravio bile loše. Istodobno, nije mu nije žao niti jednog neuspjeha.
U tradicijskoj ekonomiji su najveća vrijednost tržišta, stoga je to nešto u što sam dosta ulagao.
Kad je govorio o tržištima (marketplace), spomenuo je kako je predvidio da će društvene mreže biti velike, stoga je odlučio napraviti softver povezan s tom pretpostavkom te kupio nekoliko firmi koji su ga ugrožavale. Htio je napraviti mrežu poslovne korisnike, kupovao je sve, misleći da je u utrci s vremenom. Mnogo novca je potrošio, ali nije predvidio da će Faceboook postati dominantna društvena mreža koja će zasjeniti ostale.
Možeš imati jako pametnu okladu, pa izgubiti na tome.
Govoreći o lošim investicijama, rekao je onu staru frazu – najveći je rizik uopće ne preuzimati rizik. Dodao je i ono na što se Jerry Colonna osvrnuo: U Hrvatskoj je sramota uspjeti, a kamoli ne uspjeti.
Bakić se, kako kaže, sada želi “riješiti” poslova koji ga opterećuju, posvetiti se obitelji, kao i svom blogu.